Kako razgrnuti magle dalje i bliže prošlosti

Dan državnosti, 13. jul je protekao u običajno neradnoj, prazničkoj atmosferi i nije se suštinski razlikovao od onih prethodnih.

Pripadam generaciji koja je, živjeći u nekoliko državno pravnih oblika i naslova zemlje, konkretno četiri, za dan državnosti imala različite datume. Naime, Crna Gora je nešto manje od jednog vijeka bila voljno ili nevoljno dio širih državnih zajednica da bi se sasvim vratila kući, pod svojim istorijskim imenom.

Kuću je trebalo, ako ne iznova graditi, makar popraviti pritom težeći onom idealu koji je takođe bio dio tradicionalne crnogorske priče - imati poštenu kuću. Sve s ciljem da se nekako zemlja ukotvi u svoj magistralni put. I to nekim spojem tradicije i modernosti. Drugim riječima - trebalo je graditi ozbiljnu, pristojnu državu pravila koja jednako važe za sve njene građane, zajednicu sposobnu da se uspješno reporodukuje, prije svega na ekonomskom i kulturnom planu.

Kako nam je u toj gradnji išlo, od temelja pa dalje, ostaje tema za ozbiljnu anlizu.

I Dan državnosti bi mogao biti dobar povod.

Značaj javne debate

I druge države i narodi povremeno postavljaju pitanja, od onih širokog istorijskog zamaha - “odakle dolazimo, gdje smo, kuda idemo…” sve do traženja bilansa u nekoj konkretnoj oblasti, u svakom slučaju suštinskog, dakle kulturno vrednosnog karaktera.

Ne radi se o skokovima u prošlost samo radi eventualnog doprinosa dešifrovanju istorije i njenih skrivenih strana. Paralelno radi se o afirmisanju bazičnih i nesumnjivih vrijednosti.

U pitanju je i pragmatičan cilj kako u društvu nastaviti zajednički život bolje i harmoničnije, pritom usvajati civilizovane norme i demokratske metode javnog života.

Francuska, još od De Gola, je poznata po javnim debatama koje je bi direktno i u demokratskoj formi podsticao predsjednik države.

Makron je otišao dalje pa je inicirao međunarodni, evropski dijalog o “budućnosti Evrope” koji je trebalo da se završi velikom Evropskom konferencijom. Ovaj započeti projekat s ciljem pronalaženja “strateškog kompasa” je faktički zaustavljen, između ostalog ratom u Ukrajini koji je nametnuo nove evropske prioritete.

Sarkozi je bio pokrenuo raspravu o francuskom identitetu. Znamo, nije se radilo o naciji koja je prustovski rečeno u traganju za izgubljenim identitetom, niti je u pitanju bila vokacija Francuza da se povremeno izlože nekoj vrsti nacionalne psihoanlize. Neko će reći lako je Francuzima da raspravljaju o identitetu, pa i u uslovima oko šest miliona muslimana u toj državi, kada su onako svi privrženi himni i zastavi. To je tačno, isto i kao činjenica da oni nisu mijenjali himnu svakih dvadestak godina, i naravno nezamislivo da bi to uradili bez šireg konsenzusa glasanjem neke tijesne, prolazne parlamentarne većine.

Francuzi su zajednički i bez preglasavanja izabrali svoju himnu “Pjesmu vojnika sa Rajne” - autor muzike i riječi Klod Ruže de Lil - koju su pjevali dobrovoljci iz Marselja približvajući se Parizu, zbog čega je himna popularno nazvana “Marseljeza”. U svakom slučaju himna je postala veliki simbol zajedništva. Nasuprot, istina u vrlo rijetkim slučajevima, himnama simbolima podjela.

I Angela Merkel, čiji se državni format nekako povećava protokom vremena, je svojevremno izašla u javnost analizom stanja multikulturalnosti u Njemačkoj.

Ostala je zapažena javna intervencija britanskog premijera Davida Kameruna kojom je, slično Merkelovoj, zastupao gledište da je prilično istrošen model multikulturalnosti.

Govorimo o Francuskoj, Njemačkoj, Engleskoj, o tri kompaktna naroda, već odavno konsolidivanim demokratijama, i baš zato njihove političke elite su spremne da se suočavaju sa novim iskušenjima koje donose dinamike novog društvnog života. Ne slučajno imperativ je integracija svih oko zajedničkih vrijednosti. I dok nije kasno.

Jer model koji ne integriše, između ostalog i različite društvene grupe, vodi odvojenim realnostima, koje poslije faze državnog ignorisanja tog fenomena, vodi udaljavanjima i potencijalnim antagonizmima.

U Americi, i prema njenoj demokratskoj tradiciji, se vode javne rasprave o trenutku zemlje, i to nerijetko na vrlo kritički način. Uzgred - kada bi neko u našoj sredini objavio kritičke poglede, dakle slično samo malom dijelu onoga što se objavljuje u SAD, pa i o ratu o Ukrajini, ovdje bi se podigli mnogi punktovi za nadzor nad Crnom Gorom, pa i neke domaće institucije oslonjene na finansiranja svojih gazda, koje, ponekad i tragikomično, denucijantski tragaju za malignim i drugim dimnim uticajima. Možemo samo zamisliti paniku tog kruga kada bi neko ovdje objavio knjigu pod naslovom “Da li Amerika liči na Sovjetski Savez u 1990” koju je ove godine objavio američki kulturni kritičar J. Diianni Is America like the the Soviet Union in 1990? It feels that way”.

Prelazeći na relevantnija izdanja vrlo je zanimljiva, rekao bih i ljekovita, analiza Džordža Fridmana uglednog osnivača i predsjednika Centra za geopolitiku Geopolitical Futures u knjizi “Amerika, oluja prije zatišja” (The storm Before the Calm).

Opisujući ciklične uspone i padove u američkoj istoriji, baveći se takođe i pitanjem američkog identiteta, Fridman očekuje da će Amerika izaći ipak jača nakon sadašnje oluje.

Uostalom nema te teme koju američki kandidati u predstojećoj predsjedničkoj kampanji neće pretresti na otvoren i kritički način. U svakom slučaju sloboda izražavanja mišljenja i pogleda, posebno štampe u Americi ostaje primjer za mnoge druge, i za nas, dakako.

U susjednoj Italiji poznati geopolitički časopis Limes je tematski posvetio jedno izdanje pod indikativno kritičkim naslovom “Postoji li Italija? Zavisi od nas” (Esiste l’Italia? Dipende da noi.)

Makar i naviknuti na reprodukovanje autoritarne tradicije iz Rusije kroz istoriju gdje je mnogo manje prostora za kritičku riječ treba konstatovati da izostaje jedna duga tradicija iz velike ruske istorije.

Uloga pisca čija se misija, prema tradicionalnom shvatanju, ne ograničava na književno - estetsku dimenziju. Rekonstrukcije i pravac istorije, anđeli i demoni u njoj, sudbine i drame običnog čovjeka u vihorima istorije, stanje duha naroda, borba za istinu i pravdu se primarne teme pisca u njegovom knjižavnom djelu, ali i u drugim formama intelektualnim angažovanja za bolje i pravednije društvo.

U tom smislu često je citiran Aleksandar Hercen koji je sredinim 19. vijeka ovako vidio uloga ruskog pisca: “Za narod koji nema društvenu slobodu književnost je jedina tribina sa čije visine on primorava da se čuje krik njegovog nemira i savjesti”.

Konačno tu i obaveza odgovora na pitanje koje je postalo klasično. “Što da se radi?”

Sva ta velika tradicija nije samo svjedočanstvo o jednom vremenu, već nam omogućava da razumijemo savremeno doba Rusije. Solženjicin je, pa i na svom iskustvu, dotakao temu “bolnog susreta ruske duše sa Zapadom”. Sve to i danas izgleda savremeno jer je ponovo otvorena velika i složena istorijska tema odnosa Zapada i Rusije.

Uostalom poruka završnih rečenica klasičnog ruskog pisca iz Ukrajne, velikog Gogolja u romanu “Mrtve duše” - da Rusija liči na trojku koja juri u noći tražeći svoj put različit od puteva koje su probili drugi narodi - zvuči ne samo savremno, već je ozbiljan povod za razmišljanje. Ne samo o istoriji Rusije.

Dijalog u zapuštenom društvu

Vratimo se Crnoj Gori.

Njena kriza je “organska” ako bismo koristili jedan izraz Antonija Gramšija.

Treba objasniti dubinu krize u dužem periodu zapuštenog društva. I rodonačelnici formule “da nije važno što se dešava nego je važno što ljudi misle da se dešava” su počeli da vjeruju u ovu manipulatosku maksimu.

Ako je građenje poštene kuće bilo nerealno, neko će reći očekivanje anahronog karaktera, da li se moralo stići do ocjene, makar ona zvučala i malo ogoljeno, uglednog američkog profesora Moizesa Naima objavljene u prestižnom Forin Afers 2012. da je Crna Gora “mafijaška zemlja”. Ocjena neugodna čak i za protivnike tadašnjeg plutokratskog režima.

Slijedili su epiteti iz evropskih i američkih krugova o “endemskoj korupciji”, “hibridnom društvu”… Približavala se vrhuncu degeneracija sistema kojeg su karakterisale, s jedne strane fasadne i kontrolisane institucije i s druge paralelni sitem koji je faktički upravljao zemljom. To je mreža vertikalno struktuirana vrha politike na čelu sa vrhovnim šefom (bosom) i povjerljivim operativnim ljudima savjetnika, policijskih funkcionera, tajnih sužbi, osoba iz korumpiranog sudskog sistema sve do kruga klijentelističkih propagandista.

Za razliku od klasične mafije ovaj sistem etablirane korupcije se groteskno “pokrivao” ideološkom pričom, odnosno kultom borbe za novi viši, istorijski cilj.

Mitska slika mafije (i policije) koja se bori za nacionalne ciljeve.

Takođe u funkciji trajanja vlasti otvoren je dinamičan proces podsticanja etničkih podjela, njihovo sve veće zatvaranje u geografske i duhovne etno feude. Radi se o sada već odmaklim nacionalnim fragmetacijama zemlje. S neizvjesnim raspletom.

Tema bosnizacije Crne Gore, nekada nezamisliva, sve je manje tabu u javnom diskursu.

Kultura i stanje svijesti su slijedili ozbiljne poremećaje državne politike i prakse. Sve veća kontaminacija javnog života je prilično provincijalizovala stanje duha.

Pobjeda 30. avgusta 2020. je brzo poražena. Brzo su iznevjerena očekivanja građana.

Određeni pozitivni rezultati su ostali usamljeni pred naletima estradne politike i njihovih protagonista.

Šverc cigareta i narkotika, metaforički i bukvalno, je ostao gravitacioni centar dešavanja u zemlji, povremeno i državnog.

Politika dominantno redukovana na propagandne slogane, shvaćena kao osvajanje partijskog plijena, uz stalala i impresivan rast ambicija, pa je u tom smislu sve veći “red žaba pred potkivačnicom”, da upotrebimo naslov knjige Ljubomira Simovića.

Kako iz hronične krize i tapkanje u mjestu, kako zaustaviti svojevrsni deklinizam?

Zemlja jeste umorna od zaludnih i zabludnih obećanja.

Crna Gora opet između novih nada i starih zabluda.

Traženje strateškog kompasa

U tom duhu se prošle nedelje razgovaralo na Dijaloškom forumu koji je organizovao predsjednik dražave Jakov Milatović, pod naslovom “Crna Gora između istorijskog revizionizma i evropskog antifašizma”.

Skup je protekao u znaku različitog sastava učesnika, njihovih autonomnih mišljenja i pored nešto brojnijeg, ako sam dobro razumio, prisustva jednog civilnog udruženja.

Ideja predsjednika države da pokrene javni forum, pozove učesnike koji ne moraju da dijele njegove poglede, pa i one učesnike koji su svojim legitimnim pravom glasali - kako je rekao - na predsjedničkim izborima njegovog rivala, jeste bio demokratski čin. Poraženom rivalu se to sasvim sigurno nije moglo dogoditi dok je bio predsjednik.

Debata je protekla, uz povremene i poželjne razlike u gledištima, ukupno u tolerantnom tonu. Pretpostavljam da će biti još debata, pa i kvalitetnijih. I u drugim sastavima.

Tema je bila prilagođena Danu državnosti, 13.julu. Istina, radi se o datumu koji obilježava dva istorijska događaja 1878. i 1941. I tu su se otvorila mnoga pitanja.

Oko određenja fašizma i njegove mračne uloge u istoriji smo se mogli lako saglasiti. Ne bi trebalo da nas tu zbuni ni pojava transfera mafije i korupcionaških grupa ka antifašizmu, što je posebna tema.

Tokom prvog 13. jula, istorijskog događaja na Berlinskom kongresu nije bilo fašizma. Ta mračna i rasistička ideologija će nastati nešto kasnije u Evropi uspješno se seleći drugdje, pa i po našem prostoru.

Te godine, uoči Berlinskog kongresa Crna Gora je, na osnovu tvrdnji istoričara, bila gotovo cijela hrišćansko - pravoslavna zemlja. Velika tema za istorijsko izučavanje, a i od pomoći danas, jeste sposobnost prosvjećenog vladara, knjaza Nikole Petrovića da osmišljeno vodi državnu politiku uspješno nalazeći modus vivendi svih etničkih grupa u novonastajućoj, tada već multietničkoj državi. Što je sve povećano Balkanskim ratovima.

I tu se odmah otvara pitanje - kako to da je upravo sada kada je zemlja odmakla u materjalnim uslovima života u odnosu na 1878. godinu, multietnički sklad doveden u pitanje. Sada kada su nacionalne fragmentacije s različitim tumačenjima stvarnosti i nacionalizovanim istorijama otišle tako daleko. Dakle, u uslovima kada energija etničkih fagmentacija postaje polako jača od integrativno - državne svijesti.

Neophodno je objasniti bilans identitetskih bitaka prethodnih decenija, metodom “utjerivanja” identiteta nakon čega je zemlja stigla do duboke krize identiteta. Upravo je kriza identiteta dominantna slika spolja na današnju Crnu Goru. Ne treba velika državna pamet I znati da se identitet gradi, a ne utjeruje. Ustvari, nije se radilo o pameti, već o svjesnim manipulacijama strategijom vladanja “Podjeli, zavadi i vladaj”.

Sada je pitanje (ne)sposobnost da se zaustave i preokrenu negativni društveni tokovi.

Da se zaustavi slika Crne Gore kao “sostav paklene nesloge” (Njegoš). Jedino se građenjem ozbiljne državne politike i neostrašćenosću u javnom prostoru može doći do suštinske stabilnosti, unutrašnje i spoljne slobode zemlje i njenih građana.

Opet pitanje - da li je nedostatak šireg konsenzusa autobiografska crta nacije ili nedoraslost političkih elita da pokrenu kredibilne ideje iza kojih bi stao autoritet ozbiljne državne politike?

Očigledno, više je pitanja nego odgovora. Kao uostalom i o revizionizmu koji ima svoje dvije strane. I koji treba razlikovati od negacionizma.

Ne znam koliko smo na forumu uspjeli da razgrnemo magle dalje i nedavne prošlosti. I sadašnjosti. Sve opet zbog budućnosti. U pravu su oni koji kažu - budućnost je starija od prošlosti.

U svakom slučaju traganje za izlaskom iz organske krize, suočiti se otvoreno i kritički s ogromnim problemima jeste čin odgovornosti.

Sve u traženju našeg strateškog kompasa.

I tu bismo mogli biti u skladu s Evropom koja je, takođe pred izazovima, ipak nešto drugačijim, a u traganju za svojim kompasom.