Kada Južnoafrička Republika preuzme rotirajuće predsjedavanje G20 kasnije ove godine, biće to četvrta uzastopna zemlja u razvoju koja to čini. Takođe će biti treći uzastopni član BRICS grupe, velikih ekonomija u nastajanju, i prva afrička zemlja koja preuzima vođstvo. Konačno, ekonomski prioriteti Afrike – zajedno sa prioritetima zemalja u razvoju u širem smislu – će se istaknuto naći na agendi G20.
Ali u sve više podijeljenom svijetu zatvorene domaće politike i rastućeg prezira prema multilateralizmu, ostvarivanje napretka na takvoj agendi neće biti lako. I stvari bi mogle postati još teže. Predsjedavanje G20 Južnoafričke Republike počinje na kraju najveće izborne godine u svjetskoj istoriji – godine tokom koje će polovina članica G20 izaći na izbore. Glasanja u nekim zemljama – posebno u Sjedinjenim Državama – mogla bi dodatno ojačati trend ka protekcionizmu i udaljavanju od multilateralne saradnje, uključujući ključne reforme međunarodnih finansijskih institucija poput Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda. Uspješno predsjedavanje G20 zahtijevaće od Južnoafričke Republike da oživi političku saradnju među članicama grupe. U tom cilju, moraće prevazići geopolitičke razlike kako bi ojačala dijalog između različitih “klubova” G20, posebno naprednih ekonomija i njihovih kolega u nastajanju. Srećom, Južnoafrička Republika je relativno dobro pozicionirana za to: među etabliranim članicama BRICS-a – Brazilom, Rusijom, Indijom, Kinom i Južnoafričkom Republikom – ima najmanje napete odnose sa SAD-om i Evropskom unijom. Ali pronalaženje načina za premošćavanje jaza između velikih sila je samo prvi korak. Južnoafrička Republika će takođe morati angažovati novije članice BRICS-a (Egipat, Etiopija, Iran, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati), i osigurati da se čuje glas Afričke unije – koja je prošle godine postala stalna članica G20. Pospješujući veću koheziju među zemljama u razvoju, i ostvarujući širu saradnju unutar G20, Južnoafrička Republika će podići svoj profil unutar svih ovih “klubova.”
Detalji agende su ključni. Mora biti široka i ambiciozna, uzimajući u obzir prioritete i aspiracije svih podgrupa G20, i mora uključivati mjerljive obaveze. Postoji nekoliko pitanja koja se mogu i trebaju razmotriti, od ublažavanja pritiska prekomjernog duga do obavezivanja na više resursa za klimatske akcije. Ali jedan cilj je neupitan: ekonomski rast. Postizanje “snažnog, uravnoteženog, održivog i inkluzivnog rasta” je službeni opšti cilj G20 od 2009. godine. I to s dobrim razlogom: rast je ključan za podršku smanjenju siromaštva, pravednoj redistribuciji, održivosti duga, dugoročnim investicijama u ublažavanje klimatskih promjena i zelenu tranziciju, i socijalnu stabilnost.
Ali 2020-te se oblikuju kao decenija sporog rasta – što je direktorica MMF-a Kristalna Georgieva nedavno nazvala “mlakim dvadesetim”. Fond procjenjuje da će globalni ekonomski rast doseći 3,2% ove godine i 3,3% u 2025. godini, te usporiti nakon toga, što će rezultirati prosječnom realnom stopom rasta od 3,1% za deceniju. To je nisko prema istorijskim standardima – u 2000-im i 2010-im, globalni rast je u prosjeku bio 3,9% i 3,7% – i implicira sporiju konvergenciju između zemalja s visokim prihodima i njihovih srednjih i nižih prihoda u narednim godinama. Dakle, šta je potrebno za podsticanje rasta u srednjem roku? Globalna zbirna potražnja mora biti podržana (na neinflatornom nivou). Resursi, uključujući radnu snagu, moraju biti efikasno i održivo korišćeni. Globalni trgovinski sistem mora ostati otvoren i zasnovan na pravilima. A međunarodni finansijski sistem mora zadovoljiti potrebe za kratkoročnim prilagođavanjima i dugoročnim investicijama. Sve ovo će zahtijevati univerzalno dogovoren multilateralni okvir politike. Da bi se takav okvir osmislio, potrebno je ne samo utvrditi jasne političke prioritete i identifikovati najučinkovitije mjere za njihovo postizanje, već i razviti detaljne institucionalne procedure za razmjenu informacija. Štaviše, intervencije politike moraju biti pravilno tempirane i paziti da se izbjegnu negativne vanjske posljedice. S obzirom na to da i razvijene i zemlje u razvoju suočavaju s perspektivom sporog rasta u srednjem roku, agenda rasta je nešto oko čega se svi mogu složiti. Fokus na izbjegavanje politika nulte sume – uključujući negativne posljedice neusklađenih ili čak politika “prosperiteta na račun susjeda” – bi trebalo pomoći. U stvari, dobro osmišljena agenda rasta, podržana zajedničkom predanošću saradnji, može proizvesti rezultate koje nijedna zemlja ne bi mogla postići sama. Južnoafrička Republika bi trebalo da igra ulogu “poštenog posrednika” u ovom procesu. Ako uradi svoj posao kako treba, može obnoviti status G20 kao vodećeg foruma za međunarodnu političku saradnju i poboljšati multilateralno upravljanje u širem smislu, uključujući osiguranje da reforme međunarodnih finansijskih institucija ostanu na agendi. Pažljiva priprema za njeno predsjedavanje biće ključna za Južnoafričku Republiku – i za G20.
Bonus video:
