Ponekad slušam podkaste o tajnama iza najpoznatijih mađioničarskih trikova (igra sa tri šibice, mentalizam, levitacija), i nakon što sam pročitao nedavne vijesti iz Rusije, vidio sam analogiju s tim kako je ruska propaganda postigla naizgled nemoguće. Prkoseći zdravom razumu, Kremlj nastavlja da tvrdoglavo tvrdi da je njihov napad na Ukrajinu bio čin samoodbrane.
Većina mađioničarskih trikova kombinuje dvije strategije: jednu da proizvede željeni efekat, a drugu da odvrati publiku od onoga što se stvarno dešava. Rusija radi isto to nedavnim izjavama koje su očigledno osmišljene da podignu regionalne tenzije oko Ukrajine. Prvo, ruska vlada je odobrila listu od 47 stranih država i teritorija (među njima je i Crna Gora, prim. prev.) čiji navodno neoliberalni stavovi ugrožavaju ljude s “tradicionalnim ruskim duhovnim i moralnim vrijednostima.” Oni koji su na ovoj listi sada su zvanično označeni kao “neprijateljske države.” Nestao je svaki privid podrške “multipolarnom” svijetu. Ako ne dijelite ruske vrijednosti, vi ste neprijatelj.
Među onima koji očigledno dijele vrijednosti Rusije su Sjeverna Koreja, Avganistan i Iran. Zajednički element ovih režima je to što smatraju evropsko prosvjetiteljstvo vrhunskim zlom. Sukob se tako podiže na metafizičko-religiozni nivo, a kad god religija direktno uđe u politiku, prijetnja smrtonosnim nasiljem nikad nije daleko. Ispod svih razgovora o novom multipolarnom svijetu leži eshatološka vizija totalnog rata do istrebljenja između dvije suprotnosti.
Stoga je, ubrzo nakon objavljivanja svoje “liste neprijatelja”, Putin proglasio novu nuklearnu doktrinu koja proširuje “kategoriju država i vojnih saveza u odnosu na koje se sprovodi nuklearno odvraćanje.” U oštrom upozorenju Zapadu, najavio je da bi svaki napad na Rusiju od strane nenuklearne države koju podržava nuklearna država smatrao “zajedničkim napadom.” Pored toga, Kremlj zadržava pravo da koristi nuklearno oružje kao odgovor na napad na Bjelorusiju, koja je dio njegove “Savezne države.” Drugim riječima, svaki slučaj gdje neprijatelj “stvara kritičnu opasnost za našu suverenost”, potencijalni je casus belli za nuklearni sukob.
Takve izjave ne mogu a da nam ne izazovu nostalgiju za dobrim starim danima hladnog rata kada su obje strane mudro izbjegavale direktne nuklearne prijetnje i najavljivale da će koristiti nuklearno oružje samo kao odgovor na nuklearni napad s druge strane. Pod uslovima “međusobnog sigurnog uništenja,” niko se nije usuđivao da pokrene mogućnost nuklearnog prvog udara. Ali sada, Rusija ne samo da potvrđuje svoje pravo na prvi udar, već i proširuje uslove za opravdavanje istog.
Naravno, stvarni ruski prvi udar i dalje je malo vjerovatan. Ali u vojnim stvarima, riječi nikad nisu samo riječi. Suviše je lako jednoj strani da se uhvati u klopku sopstvene retorike. Nakon što su hiljade pejdžera eksplodirale u Libanu, iranski delegat u Ujedinjenim nacijama je rekao da je Izrael ponovo “prešao crvenu liniju.” Ali u vrijeme kada se “crvene linije” redovno prelaze, takve izjave mogu samo učiniti situaciju opasnijom. Uostalom, negdje moraju postojati prave crvene linije, ali možda nisu dobro shvaćene, što implicira da nećemo znati gdje leže dok ne budu pređene.
Očigledan odgovor Putinu je da je on taj koji je prešao crvenu liniju nuklearnim prijetnjama. Poput onih komentatora koji sadašnji rat između Rusije i Ukrajine vide kao posrednički rat između Rusije i NATO-a, želio bi da vjerujemo da je Rusija prva napadnuta. Može li ovo biti istina? Izrael bi rekao da samo djeluje u samoodbrani u Gazi, na Zapadnoj obali, u Libanu, ali mnogo zavisi od toga kako neko ovdje definiše “sebe”. Ako zauzmem teritoriju koja nije moja i zatim je proglasim svojom (poput Zapadne obale ili djelova Ukrajine), i ako ljudi koji tamo žive pruže otpor, da li djelujem u samoodbrani kada ih uništim?
To nas vraća na mađioničarske strategije ruske državne propagande. Optužujući svoje protivnike za ono što već radi, Putin želi da skrene pažnju s činjenice da je ukrao zemlju i proglasio je svojom. Ako prihvatite da su Krim, Donbas i bilo koje drugo područje s “tradicionalnim ruskim” vrijednostima (možda baltičke zemlje ili Moldavija?) ugroženi, ili da je ukrajinska nacija neki izmišljeni moderni konstrukt, onda ste pali na Putinov trik.
Razumijevanje Putinove vještine obmane važno je na kratke staze, jer je njegova kombinacija propagandnih strategija racionalne mirovne pregovore učinila praktično nemogućim. Kada su uslovi pregovora od početka falsifikovani, kakav napredak može biti postignut? Razmišlajući o stalnim pozivima na mir u Ukrajini, Luka Lisjak Gabrijelčič sa Centralnoevropskog univerziteta je u pravu kada upozorava da je “mir suviše dragocjen da bi bio prepušten mirotvorcima.”
Dodajte Putinovu treću strategiju obmane – predstavljanje brutalnog osvajačkog rata kao odbranu duhovnih vrijednosti – i njegova vještina izgleda gotovo nepremostiva. Sva naša nada sada počiva u tom “gotovo.”
(Copyright Project Syndicate, 2024)
Bonus video:
