Nedjelja ujutro. Još sam pod utiskom sinoćne utakmice u kojoj je Real deklasirao Juventus i zasluženo osvojio Ligu šampiona. Inače, prva utakmica koju sam cijelu odgledao još od prošlog svjetskog prvenstva, 2014.
Prvo poluvrijeme za pamćenje, na momente fantastična igra obije ekipe, ravnopravni rivali (mada Juventus bolji u prvih pola sata), čvrsta ''rovovska'' borba, dva lijepa gola, Mandžukićev gol za anale...
Činjenica je i da je Real prvi i drugi gol postigao nakon što je lopta okrznula odbrambenog igrača Juventusa i oba puta završila u nebranjenom uglu Bufonovog gola, dakle uz veliku sreću. Treći gol je Real postigao nakon izgubljene lopte ispred šesnaesterca Juventusa i statičnosti i igrača koji je izgubio loptu (nije je ni primio, čini mi se Mandžukić) i dvojice odbrambenih igrača Juventusa u petercu, pored kojih se Ronaldo ušetao kao na treningu i lako zatresao mrežu.
Četvrti gol za Real takođe je bilo ušetavanje u gol Juventusa nakon što se Marselo bez otpora probio pored korner linije, i uz ponovo statičnu odbranu Juventusa, Marko Asensio ''zakucao'' loptu u mrežu Bufona. Utisak je da su sva četiri gola za Real postignuta olako, kao da je u pitanju bio neki tim iz sredine Primere (španska liga), a ne tim koji se bori za titulu prvaka Evrope.
Posebno začuđuje to ako se uzme u obzir da je Juventus na prethodnih 12 utakmica u Ligi šampiona primio samo 3 gola, a da moćna Barselona nije postigla ni jedan pogodak na više od 180 minuta u dvije utakmice protiv Juventusa.
Šta se desilo za Juventusom u drugm poluvremenu, zašto su igrači stali i predali se, vjerovatno da fudbalski stručnjaci nikad neće ponuditi jedno cjelovito, sadržajno objašnjenje? Moguće da ga i nema. Ostaće misterija kako jedan tim, koji odlično odigra gotovo cijelo poluvrijeme, dobrim dijelom i nadmoćno, tako odjednom padne, nestane.
Podatak da su u prvom poluvremenu igrači Juventusa uputili 8 šuteva u okvir gola Reala, a da su u drugom poluvremenu, dobrim dijelom, jedva prelazili centar i prvi put šutnuli na gol u 80. minutu utakmice dovoljno oslikava ''potop'' Juventusa u drugom poluvremenu.
Odmah se vidjelo, na samom početku drugog dijela, da su se igrači Juventusa povukli u, i na ivicu svog šesnaesterca i ostavljali dosta prostora napadačima Reala (bez striktnog pokrivanja, presinga), a uz to su bili i neuobičajeno statični, nakon čega je Real i davao golove.
To je početnička greška i svako ko se iole razumije u fudbal zna da će tim koji se tako povuče, protiv tima kao Real, primiti golove (napuniće im mrežu). I ne toliko zbog samog povlačenja i odbrane, koliko, i više zbog statičnosti i ostavljanja prostora protivničkim igračima.
Ovaj fenomen, da ga tako nazovem, ne bi bio toliko izražen da se Juventus povukao u odbranu na samom početku utakmice. Vjerovatno bi u tom slučaju, sa onakvom igrom u drugom poluvremenu, primili i 10 golova. Međutim, igrači Juventusa su pokazali da mogu da se nose sa igračima Reala u dobrom dijelu prvog poluvremena, igrali su, borili se, postigli gol i.... neobjašnjvo stali.
Moguće da nema valjanog objašnjenja, ali ni opravdanja za takvu igru Juventusa. Ne bih da umanjujem pobjedu Reala, ali vjerujem da sa onakvom igrom u drugom dijelu vjerovatno bi Juventus izgubio od gotovo svih timova, sa kojima je igrao u prethodnim kolima, prije finala.
Ima i mišljenja da je Juventus gubitnički tim, sa gubitničkim mentalitetom, sudeći po statistici i tradiciji u prošlim nastuipma u finalu lige šampiona, za razliku i nasuprot od Reala. Ne vjerujem da je to razlog, jer bi u tom slučaju Juventus odigrao loše, gubitnički i u prvom poluvremenu.
Osim toga, da li je realno i moguće da su se igrači povukli i stali, tek tako, a da im trener nije tako rekao? Takođe, bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi Juventus odigrao protiv Reala da su se sreli prije finala, recimo da je mjesto Barselone bio Real? A šta bi Barselona uradila u finalu, protiv ovakvog Juventusa?
Sve u svemu, fudbal je bio i ostao, ne samo vrhunska sportska igra već i igra koja zavisi od mnogo toga, ne samo kvaliteta igrača. I dobija tim koji igra, bori se, ne onaj koji stane i preda se,a kvalitet je neophodan ali nije presudan. Zato je fudbal i svojevrsni fenomen.
Naravoučenije, a ova utakmica je lijep primjer za to - u fudbalu, kao i životu, nema predaje i stajanja na pola puta, igraš, boriš se do kraja. Ko to ne čini ne razumije fudbal, ne razumije život.
Bonus video:
