Priča o ovom pjesniku je prava slika države. Slika Bećovog stana vrijedi hiljadu riječi o Crnoj Gori. Realno ogledalo društva. Ne čudi da je priču o pjesniku sa Zabjela počeo jedan od najboljih istraživača, Miško Đukić, lako i jednostavno, proširio tešku priču. Uzdrmao one koji imaju sluha, plasirao emociju o nasmijanom pjesniku, čovjeku lišenom mržnje, smirenom i dobrom Beću. Dok toliko novinara sjedi u brojnim ništavnim medijima, piše nešto za nekoga, optužuje, pravda i blati, niko od njih se nije sjetio da vidi ono pod nosem. Niko do Miško, nekad prvi čovjek Free Montenegra. Nema više Free Montenegra, u svakom smislu.
Nakon Miška, Saša Radović pravi prilog za televiziju. Ni to nije slučajno, jer upravo je širu popularnost Bećo stekao pojavljivanjem u „Zabjelo Republika“, recitujući sad već proročku pjesmu onima što ruše pa nakaradno grade. „Nemojte sjeći drvo/ na kome živi ptica/ nemojte sjeći drvo/ u kom stanuje vjeverica“, pjevao je Bećo. Saša takođe podsjeća sugrađane na sramotu što su dopustili da Bećo nema struju četiri godine. Prima 65 eura mjesečno, a treba da plati oko dvije hiljade eura duga za struju. Nije da nije radio, toliko je pjesama napisao, ali se od poezije u Crnoj Gori ne živi, žive dobro isključivo oni pisci što pare labudove i drže pozicije, oni što pišu knjige smijeha i straha, oni zaokruženi pjesnici što ministruju kulturom, i brdo mladih pisaca koji čekaju da se oslobodi neka od fotelja. Naročito žive dobro glasni pisci na braniku otadžbine, što od države dobiju godišnje preko 60 hiljada eura za svoje stvaralaštvo, a Bećo živi četiri godine bez struje. I bolji je od svih njih na gomilu, i kao čovjek i kao pjesnik. Međutim, Beća su pohodili i mladi, savjet DPS-a. Nije ih bilo sramota. Naprotiv, umjesto da su ljudski postupili, i Beću uplatili novac, čak i anonimno bi bilo donekle fer, ali ne, oni su otišli kod njega, i iskoristili taj čin u promotivne svrhe, sopstvene naravno. Sjeli su brendirani preko puta njega, kao da su ljudi od naroda i iz naroda, eto, oni podržavaju pjesnike koji nemaju za struju.
Nisu se zapitali zašto nema Bećo, zašto se nijedan njihov ministar kulture do sad nije sjetio Beća. Zašto nijedan gradonačelnik Podgorice nije uradio nešto da omogući Beću makar pristojne uslove za rad, to je passe, bitno je da su oni donijeli darove i da su skupili novac, i da su se dobro fotografisali, besramno, naravno.
Bećo ima srca, dobrote i osmijeh za sve. Pravi pisac za djecu. Tako i treba da bude. Sve je pobijedio, sa i bez struje. Više vrijedi jedan Bećo nego svi oni koji ga nisu poslušali, pa su preorali grad i parkove, digli zgrade i stuje im ne fali. Dok Bećo smišlja mozgalice i zagonetke, dok piše poeziju za djecu, gradonačelnik Podgorice se duhom potpuno izmjestio iz našega doba, kao malo koji pjesnik se astralno projektovao. Stijepović, Birziminijumski poliglota, gospodin lapsus u svakoj fabuli i dalje živi u doba Lenjingrada. Kako je njemu tek dobro. Ne boj’te se takvima, neće se taj izgubit’. Tome sijaju sijalice stalno.
Bonus video:
