Duško Dugouško u jednom crtanom filmu krene na ljetovanje u Majami, pa pogrešno skrene lijevo kod Albukerkija i završi na ledu. Sjeverni ili Južni pol, pitanje je sad? Uglavnom, Duško Dugouško se smrzava, hoće nazad u tople predjele, ali ne može da se otarasi malog pingvina, kog u međuvremenu hoće da spasi od zlog Eskima. Sve vrijeme, Duško obmanjuje pingvina, obećava mu put na jug, ali zapravo hoće da ga se otarasi, tehnikom zabašurivanja i odvlačenja pažnje, sve sa osmijehom naravno. Duško je manipulator, vješt.
Dozvoliću sebi da povučem paralelu između ovog crtanog filma i Crne Gore. Komparacija je adekvatna jer život u Crnoj Gori je često na ivici komedije i apsurda.
Neka Duško bude Duško Premijer, neka pingvin predstavlja građane Crne Gore, a onda neka zli eskim bude Putin.
Silna obećanja „da živimo bolje“, odlažu se od izbora do izbora. Put u Evropsku Uniju traje mnogo duže nego što smo zamislili, Evropa nam je sve dalja, a mi konstantno putujemo, spakovani su nam koferi još od čuvenog Ne koje smo navodno rekli Slobodanu Miloševiću.
Korupcije i kriminala nam ne fali, ministri šetaju kabinetima sa spuštenim pantalonama, braća i sestre kupuju firme i grade sinovi hidroelektrane, tako da je potrebno bilo opravdanje za to što kasnimo na putu ka Evropi. Sirotinji su rekli da puši. Dakle, kriv je spoljni faktor, krvi je zli Eskim. Za sad.
Put u Evropu ostao je u formi obećanja, to je put koji se nalazi na pola puta od medijskog saopštenja iz Vlade do televizora u stanu prosječnog građanina. Do glave teško da stiže prava informacija, nešto je u međuvremenu izobliči.
Uzalud NVO sektor ponekad suze lije kako kasnimo zbog našeg mentaliteta i da nismo spremni da budemo Evropejci, te suze su baš kao kod malog pingvina kad plače, a suze se odmah pretvore u kockice leda. Suze su simbolične, NVO sektoru odgovara pat pozicija Crne Gore, jer, kad i ako nekad uđemo u EU, potrebe za NVO sektorom kao takvim, polu-emancipatorskim servisom neće ni biti.
Otud i obmane sa svih strana, treba predstaviti ljudima da se živi mnogo bolje ili gore nego što oni to sami mogu da osjete kad otvore frižider i novčanik. Treba da se osjećamo bezbjedno dok šetamo dijete ulicom, a u vazduh lete automobili na manje od pet stotina metara vazdušne linije od zgrade agencije koja je zadužena za nacionalnu bezbjednost. Eksplozija se vjerovatno mogla čuti i u kancelarijama osoba koje su zadužene da bombi i eksplozija ne bude.
Naravno, uvijek se može okriviti mentalitet, takvi su Crnogorci, naopaki, još od Petrovića, reći će sigurno neki državni istoričar, zadužen za krojenje istorije kako gospodaru odgovara. Na kraju, biće da smo mi krivi, sa unutrašnjim remetilačkim faktorom, otporašima izdajnicima kojima ništa ne valja. Kriv je i Njegoš slavni.
Treba se sjetiti šeretskog osmijeha i odgovora Premijera na pitanje o bezbjednosnoj situaciji u Crnoj Gori, mora se priznati da se vidio izvjesni ispizd na licu Premijera. Kakav danak neiskustvu. Prethodni je umio da sažvaće bijes ponekad, da se smije i u oči gleda kad treba nešto da smisli, ovaj ne, iskrao mu se kontra-osmijeh, dokaz da što bi rekao prethodni Premijer: „$edi đe si ni za đe si nijesi“. Slovo nije slučajnost, ono odgovara našoj eliti i kontekstu vremena. Nisam od onih koji upotrebnu vrijednost slova mjere sinekurama.
Treba Duško sam sebi da postavi pitanje: „Šefe, koji ti je vrag?“.
Bonus video:
