Reportaža TV Vijesti o otkazivanju letova Montenegro Airlinesa počinje burnom reakcijom mlade žene nakon saznanja da neće moći da poleti na vrijeme na željenu destinaciju. Čitam kasnije komentar na Portalu Vijesti u stilu: na kakvim drogama je ova...
I zaista, utisak je, ne samo u ovom konkretnom slučaju, već u većini slučajeva - naši ljudi se ustručavaju da se bune i reaguju da ne bi skretali pažnju na sebe, da ih ne prozivaju i optužuju, onaj poznati strah od toga što će ko reć' i pomislit', da ne pominjem strah od gubitka posla ili privilegija. Bune se i protestuju tek kad ostanu bez ičega i završe na ulici. Uglavnom mentalitet kasabe nalaže “ćuti i pusti druge da misle i pričaju o tome”. Žena na snimku očito da je bila strankinja, pa je sebi dozvolila “luksuz” nećutanja i reagovanja.
Ćutački menatlitet, neoglašavanja i nezamjeranja, i ono “jeste, ali kao da nije”, i “hoćemo, ali kao da nećemo”, rezultirao je očitim haosom koji vlada u nacionalnoj avio-kompaniji. Jer da se ne radi o haosu i rasulu, dali bi makar obavještenje putnicima, da znaju šta ih čeka i koliko moraju da čekaju. Neko će propustiti let zbog kašnjenja ka sljedećoj destinaciji, neko neće stići na sastanak, konferenciju... Napokon, ne bi se brukali sa izgovorima da je grom krivac (i da jeste), dakle viša sila, a ne menadžment kompanije. Jer malo je teško zamisliti da je donedavna predsjednica Borda kompanije naslutila da će avion biti oštećen od udara groma pa na vrijeme izbjegla odgovornost i napustila kompaniju. Pa se sad snalazite, kako znate i umijete. Ali očito da ne umijete.I očito da stvari ne funkcionišu, fali letačkog osoblja, navodno ne dolaze na posao, a nema štrajka, zvanično. Kao u onim pitalicama: šta je to, ako nije... a jeste? A povrh svega toga, urušavanje ugleda prvenstveno i dodatni troškovi u uslovima kada inače fali novca.
Gospodo iz uprave Montenegro Airlinesa, a i Vlade Crne Gore, ne možete tako. Ne radi se tako, nigdje u svijetu. Morate se suočiti sa činjenicama i tražiti/naći rješenje. Ne možete biti bez rješenja. Ovo se tiče svih nas, ne samo vas. Montenegro Airlines je nacionalna avio-kompanija i ovakvim činjenjem i nečinjenjem rušite ugled i kompaniji i državi. Imidž i povjerenje koje se godinama gradi sruši se bukvalno u jednom danu. Ljudi (i naši i stranci) pričaće o tome, izbjegavaće da putuju vašim (našim) avionima.
E, sada slijede pitanja. Ima ih puno. Zašto se ovo dešava? Zašto se ovo dozvolilo? Ima li rješenja, izlaza? Da li Vlada smije, može i hoće, i koliko finansijski da pomogne ovoj kompaniji? Zašto to već nije učinjeno - da zaposleni primaju redovno plate, da ne bježe s posla? Dalje, da li su niskobudžetne avio kompanije, koje lete iz Podgorice ka nekoliko evropskih destinacija, a u najavi je još nekoliko iz Tivta, dodatno otežale poslovanje Montenegro Airlinesa? Ima li kakve strategije po tom pitanju? Logično je zaključiti, ako je Vlada dozvolila ovim kompanijama da lete iz Podgorice i Tivta, onda bi trebalo dodatno da zaštiti i podrži Montenegro Airlines . Ako nema strategije i rješenja po ovom pitanju, vrlo vjerovatno je da će se gubici našeg avio prevoznika samo gomilati, a time i problemi: kašnjenje letova, otkazivanja, neredovne plate, nedostatak letačkog osoblja... Ukratko - nemanje rješenja i nemanje odgovora na ova i druga pitanja, izaziva nepovjerenje među putnicima.Ne samo što strijepe da li će stići na željenu destinaciju na vrijeme, nego se gubi povjerenje i u sigurnost i bezbjednost putovanja. Ako avione pogađaju gromovi usred zime i po lijepom vremenu, šta očekivati kad je nevrijeme? Da li su avioni i letačko osoblje preopterećeni, da li su ispoštovani standardi i procedure?
U ovim tržišnim uslovima avio-kompanija kao Montenegro Airlines ne može biti konkurentna na tržištu. Morala bi imati puno više aviona na raspolaganju, i onih većih i savremenijih, boljih od Fokera i Embraera, poput Airbusa A320 i A321 i Boinga 737-800, da bi se uspješno nosila sa konkurencijom na tržištu.
Državi, odnosno Vladi, ne ostaje puno opcija koje vode ka održivom rješenju, a u situaciji kada nema novca neophodnog za normalno funkcionisanje nacionalnog avio-prevoznika. Jedna od mogućnosti je da se ponudi stranom partneru/investitoru, možda slično kao što je to, vrlo uspješno učinjeno sa Air Serbia i Etihad Airways ( 51 : 49 %, vlasništvo između Vlade Republike Srbije i Etihad Airwaysa). Razlika je u tome, a samim tim i potencijalni problem, što je srpsko tržište puno veće od našeg, a što je od ključne važnosti za privlačenje stranih investitora. Ipak, to nije nerješiv i odlučujući problem i može se naći rješenje, odnostno strani partner. Druga mogućnost je da se nastavi kao do sada, država jedini vlasnik, ali sa njenim mnogo većim učešćem u rješavanju finansijskih problema kompanije.
Na kraju, ostaje i ono krajnje (ne)rješenje, a to je - ugasiti i zatvoriti nacionalnu avio-kompaniju. Tu Vlada mora da odluči i da prelomi, da li hoće/želi ili ne da zadrži nacionalnu avio-kompaniju. Ako je odgovor da, to ima svoju cijenu. Ako je ne, i to ima svoju cijenu. Ali mora odlučiti i mora znati šta hoće, što prije to bolje.
Bonus video:
