[POTPIS – RADONJIĆ (Vukolaj)]
Potpis na nekom aktu sa međunarodnim reperkusijama (u savremenoj terminologiji: sign down) star je koliko i međunarodna politika. Presudne su, zapravo, okolnosti pod kojima se potpis daje, a one, sve na jedno skupljene mogu se nazvati trenutak, momentum. Epistolarna diplomacija - ono književno i neknjiževno u njoj - šta je drugo do jedan potpis, momentum (akcija koja se mjeri svojom posljedicom)?
Potpis pjesnika je dar narodu, jeziku, tradiciji, smislu života, dok je potpis diplomate nešto sasvim drugo. U petrovićevskoj diplomaciji oba potpisa imaju dojenačku, blizanačku, nerazlučivu snagu. Diplomatska i stvaralačka svijest u jednoj tački - šta je drugo petrovićevska posebnost ako ne to? - eto čitave njine harizme, koja u jednom srcu bratimi svijest o problemima bića (pjesništvo) i svijest o problemima naroda (politika). Sve zemlje i svi narodi imaju svoje pleme alhemičara, mali i veliki, zdravi i gubavi, a najmanje kod nas treba pitati koje je to pleme.
Zašto je petrovićevska perspektiva savremenom naraštaju bliža od drugih? Zato što su bili gospodari dvostrukih sfera. Tkali su na dva razboja. Ili, rilkeovski rečeno, u Sonetima Orfeju, polagali su svoju svijest u dvostruku sferu gdje glas biva nježan i jak (Erst in dem Doppelbereich/werden die Stimmen/ewig und mild). Prepiska Petrovića je usporeno pjesništvo.
Vukolaj Radonjić, posljednji crnogorski guvernadur, Njegošev rival na izboru za vladara, 31. oktobra 1831, na Cetinju, potpisuje zapravo svoju odreku. Izbor Petra II urgiraju Mojsije Zečević, crkveni diplomata, Sima Milutinović Sarajlija, “sekretar naroda crnogorskoga”, senator Stevan Perkov Vukotić i pop Vukota Čelebić. Pored njih, kaže Zlatko Zlatar, profesor evropske intelektualne istorije na univerzitetu u Sidneju, i u Parizu, mladog Njegoša potpisuje za nasljednika arhimandrit Josif Pavićević a najposlije, nevoljko, Vukolaj.
Governor of Montenegro, Vuko Radonjić, hotly oppossed the election of Rade Tomov, and argued that the successor was Đorđije Savov”, nastavlja Zlatar u svojoj monografiji o diplomaciji Petrovića, Poetika Slovenstva, koju naslovljava u pravcu za to doba tipične simbioze, vladarske i pjesničke, koja Petroviće čini ponešto drugačijim od državnika u slovenskom svijetu.
The ‘governor of Montenegro and the Brda’ put his signature last (up. Zdenko Zlatar: The Poetics of Slavdom: The Mythopoetic Foundations of Yugoslavia - Volume II, Peter Lang, 2007, 455).
Vatikanska diplomatska maksima, koja se u vezu može dovesti, sa rečenim gore, makar per negationem, sugeriše, sa druge strane, uzdržavanje od zvaničnog potpisa gdje god je moguće. Ona glasi: misli mnogo, kaži malo, nikad ništa ne potpiši (Think much, say little, nothing sign down).
[OBIČAJI – DANILO (knjaz)]
Moderna diplomacija se rađa na granici običajnog, starog i pisanog, novog prava; tu je, kao i posvuda, uostalom, diplomacija sa pravom usko povezana. Pravo je njen izvor, porijeklo, epistema. Danilo I Petrović, zna se, objavio je svoj Zakonik obšči crnogorski i brdski 1855. i zakon je ubrzo preveden na francuski, njemački i češki, te je imao i svoj diplomatski karakter, kako svjedoči Valtazar Bogišić:
Njemački prijevod izagje u Beču kod Manza 1859 godine pod nazovom: Gesetz Daniel’s I Fursten und Gebieters von Montenegro und der Berda; franceski i česki prijevod izagjoše u Pragu g. 1864 kod Gregera (vidi Valtazar Bogišić: Pisani zakoni na slovenskom jugu, izd. Jugosl. akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1878, 89).
Danilo, njegova vladavina, pravo, diplomacija, prepiska, pa čak i smrt, sve je to izašlo iz aure običajnog prava. Za običajno se pravo, u diplomatskom opštenju, zna od davnina - možda ništa drugo u diplomatsko-pravnom saznanju ne datira otprije - a figurira još u etimologiji, kod jednog od najvećih otaca zapadne crkve, “osnivača srednjeg vijeka” Isidora Seviljskog (patron Interneta).
“Svako pravo je pitanje zakona i običaja (mores)”, kaže Isidor iz Sevilje u svojim Etimologijama (V, 3, 3). “Razlika počiva u tome što je zakon pisan, dok je mores običaj, kojeg se ljudi pridržavaju od davnina i priznavan je upravo zbog svoje tradicije. Običaj je nepisani zakon.”
Kod Danila, u tome, počiva paradoks što je bio prinuđen da izađe iz svojih turobnih mores. Imao je ideju modernosti, države kao sistema i svijesti, zakona (pisanog), diplomacije (okrenute zapadnom obrascu) i moderniteta u cjelini. To ga je dovelo naspram običaja, u smislu da ih mijenja, modifikuje i uklanja brže i oštrije no što domaće prilike dopuštaju. Ko traži epistemologiju njegove tragične brzine tu će je naći.
Sve je kod njega, u diplomatskoj prepisci, brzina i oštro mišljenje. On ne razmišlja, on se mačuje. Među diplomatama sa ovih prostora, čini se, po peru, po onome što su ostavili za sobom, kod njega ima najviše žurbe i hitnje. Diplomata koji piše sa čelikom u ruci - tako on djeluje. Donosio je odluke brzo, mijenjao svijet oko sebe brzo, pisao brzo. O smrti (atentatu) da i ne govorimo. Priroda atentata je takva, da smrt žrtve izgleda brža, brzopletija, nego što jeste, pa i kod njega je tako.
Riječ revolucija (nasilni smak staroga za interes novoga) u doba gospodina knjaza još nije bila odomaćena, ali ide uz njega, familijarno, prisnije nego uz bilo koje ime sa južnoslovenskih prostora toga doba, osim, možda, uz Vuka u jeziku. Čak mu je i nadimak, Zeko, nekako oštar i brz, prijek, kao da se nema vremena za izgovor biblijskog imena Danilo.
“Krećem i ja sam u rat, sa džeferdarom u ruci, da pružim primjer narodu kako treba odlučno protiv neprijatelja braniti se”, piše on J. P. Kovaljevskom početkom 1853, “jer sam sve što imam, pa i život sami, žrtvovao na oltar otačestva”. Kompletna prepiska Danilova, koja ga svrstava u petrovićevsko književno pleme, intonirana je jezikom akcije. U tom pogledu, u konkretnosti, unutar šireg političkog radijusa, on dejstvuje gnjevom stvaralaštva, gnjevom čovjeka pritjeranog uza zid, gnjevom onoga koji korača sa tvrdom odlukom da ne zastane.
“Na užasnim terazijama visi vječna propast ili oslobođenje Crne Gore”, piše on 23. 06. 1853.g. S. Gopčeviću sa Cetinja; g. 1856. on upućuje memorandum evropskim vladarima sa zahtjevima koji su, očevidno, višestruko složeniji u pogledu vremena i prakse međunarodnih odnosa nego što hitnja omogućava: da se granica prema Turskoj utvrdi kao prema Austriji, prvo, da se prošire granice na račun turskih u Hercegovini i Albaniji, drugo, da u sastav CG uđe Bar, treće i, najzad, da se diplomatski prizna nezavisnost CG (up. V. Popović: Politika Francuske i Austrije na Balkanu u vreme Napoleona III, 1925, 84).
U poređenju sa Njegoševom prepiskom, čiji ton inklinira pasivnim stanjima (u emociji očaju a u mišljenju kontemplaciji), knjaz Danilo zamahuje dok piše. On žesti svoju riječ neopozivim tonom: “Crnogorci su se vazda borili mačem zbog čega pada odijum na nas; optužuju nas radi plahovite naše nemirnosti, ali glad i raseljena zemlja još više optužuju naše neprijatelje koji su nas dotjerali do krajnosti” (D. Vuksan: Knjaz Danilo/Peta godina vlade, 73).
[FORMAT – DANILO (knjaz)]
U raspravama o malim državama, danas aktuelnim na svakom rogu zemljine kugle, na svakom kontinentu, pogotovo u multilateralnoj ravni, kad se balkanska tradicija u obzir uzme, čini se, da je ovoj raspravi, ime knjaza Danila najbliže. On je taj koji najprirodnije, u povijesnom i ličnom formatu, ilustruje format CG kao male države. Iako su, razumije se, svi naši diplomati i vladari, pozvani, neizbježno, da predstavljaju to isto, malu zemlju među imperijama, on je od svih najviše mali, ili, pak, najsnažnije mali, ako mogu figurativno reći.
Zašto - zato, što je za njegove vladavine bila najviše naglašena potreba za hljebom autonomije, samostalnost nasušna, otpor silama u smislu vlastitog diplomatskog izbora i povijesne svijesti. (Bila su tu, razumije se, dva Danila; onaj iz XVII stoljeća je u svemu: u ideji za nezavisnost, viziji, paklu izolacije, odluci, još više primjerom svojim, zaslužan, za državu, koja postaje narodna svijest, jer on je pravi patrijarh državne nezavisnosti, luča države, ali ja ovdje govorim o novom dobu, a tu je mlađi Danilo epistema današnje CG). Jednom riječju, diplomata i vladar, koji u isto vrijeme predstavlja minorni, geografski format svoje zemlje, hrabrost da ga prevaziđe po svaku cijenu, na bojnom polju i za zelenim stolom, i postigne da narodna svijest omoća tamo kuda vodi zvuk države.
“Male zemlje su uvijek fascinirale svijet time što su vezane za avanture, izolaciju, za mrak i mračnjaštvo, pa opet sa druge strane za snove, za sjaj i raj zemaljski, posebno male ostrvske države. I ove male zemlje su izučavane iz raznih uglova”, kaže savremeni teoretičar politike Naren Prasad u svom radu o malim zemljama u globalnom svijetu. On ih naziva male ali mudre, što je odista utjeha, ako je tako, ako narod preduzima mudre korake iz malih cipela.
Historians and political scientist have studied small states as a group of countries in their international relations context including aspect related to foreign affaires, security, power relations, diplomacy, peace and war, nastavlja ovaj autor (up. opširnije The Diplomacies of Small States, Macmillan, Njujork, 2013, 42). Male zemlje, kaže Prasad, počele su se javljati, odjednom, šezdesetih prošlog vijeka.
Knjaz Danilo je, kako izlazi iz ovoga, revolucionar sa vizijom od sto pedeset godina.
Crna Gora nije bila toliko mala, koliko su, zapravo, ležale visoko njene ambicije i kako nepodnošljivo je bio, formatiran, njen teret. Preteški teret (Das Schwerste Gewicht), da se vratim, kroz Rilkeov jezik, muzici države. Ovo se odnosi u ličnoj ravni, isto tako sugestivno i konkretno, na Danila kao diplomatu. Među sedmoricom Petrovića, književnika i vladara, odnosno diplomata, on je ovo prvo najmanje, a ovo drugo, možda, najviše. No, u cjelini, on ne samo što ne remeti, već i formatira, sliku, jednog plemena, jednog diluvijalnog književnog sela, u kom je rođen i koje pisanu riječ shvata kao državno tajno oružje.
Momentum, to je prava riječ za njegovu diplomatsku misao i postavljanje. Malen, i rastom, kakav je bio, a odlučan muž, sa vizijom čovjeka koji zna svoj cilj i korača u gnjevu, on se diplomatski uklapa u prozapadnu, prerano prekraćenu kampanju, prvu koja kreće sa ovih prostora “tamo gdje sunce zalazi”. Sudbina, koja tako mnogo govori o formatu podlosti, u datom momentu, kod velikih, u politici, baca malu sjenku koja se srećom po državu širi u auru.
Sve što je Danilo planirao i uradio, oscilira, poput kakvog tavnog, olovnog klatna, ili u velikom ili u malom formatu. Balkanu, onom prije petsto, trista, dvjesta ili sto godina, ili pak ovom Balkanu danas, hronično nedostaju ljudi koji će analitički razumjeti zapadnu misao. Južnoslovenska svijest je srazmjerno kasno došla u cjeloviti dodir sa Zapadom, u konsekventno cjelovit dodir, sa konsekventnim realijama državno-kulturnim, te je, u datom kontekstu, diplomatska misao njegova odista revolucionarna epistema.
Moralitet je nedokaziv bez situacije, bez hronotopa
[MORAL – PLAMENATZ (John)]
Jovan Plamenac, engleski đak, ostrvski gojenac po intelektualnoj tehnici, u radu Marksova filozofija čovjeka ne razmatra moral autonomno kao nešto već dato. To je, zapravo, nemoguće, osim na nivou spekulacije. On prilazi moralu s nečim bez čega etika kao sistem, faktički, ne postoji, ili je, barem, nedokaziva, a to je kontekst. Moral je, de facto, nešto hronotopsko, datost, ali datost u bezuslovno konkretnom okviru, ramu, tonu, boji, ukusu. Moralnost je konkretna, važeća samo u hronotopu okolnosti. Moralitet je nedokaziv bez situacije, bez hronotopa, bez konkretnog primjera. Inače, u bezhronotopskom, bezčinjeničnom, bezkontekstualnom smislu, moral je, misli Plamenac, puka teorija, utopija, spekulacija. Pusta riječ da je vjetar nosi.
(The other possibility of which Rousseau took to account is that men might live comfortably together even though they had different and yet firmly held principles, that they might learn to be tolerant of differences firmly held principles, that they might learn to be tolerant of differences in moral standards as well as in matters of religion, that they might learn to distinguish between standards which they had all to accept if they were to live together peacefully and amicably, and standards, just as firmly held and just as important to those who held them, which could be allowed to differ from group to group and even from person to person. It is his failure to take account of this possibility, in spite of the high value he placed on what he called moral freedom, that most sharply distinguishes Rousseau from the nineteenth-century liberal-form, say, John Stuart Mill.)
(John Plamenatz: Karl Marx’s Philosophy of Man, Oxford, 1975, 413).
Bonus video:
