Poznati hrvatski glumac Igor Kovač za “Vijesti” nije krio oduševljenje crnogorskom publikom sa kojom se prvi put susreo krajem novembra kada je gostovao u Crnogorskom narodnom pozorištu sa predstavom “Alkestida”, a koju je po najstarijoj Euripidovoj drami iz 438. godine prije nove ere adaptirala Lada Kaštelan, a režirala Livija Pandur.
Kovač, pored teatra često glumi i u televizijskim serijama, a u razgovoru za “Vijesti” ističe da je pristup igri uvijek isti - “a to je biti živ, biti prisutan” i dodaje da mu je drago što je i nakon brojnih raznovrsnih uloga zadržao moć transformacije i kompletnog izmještanja u lik koji tumači, a to je upravo ono što ga veseli kod svake nove uloge.
On je, pored ovoga, za “Vijesti” iznio i svoje tumačenje mita o Alkestidi i hrabrog iskoraka žene koja je svjesno dala život za svog muža ističući aktuelnost te antičke drame kroz jednostavan primejr današnjice: “da jedna žena odluči otići u rat umjesto svog muža i ostavi njega s djecom”... On otkriva i šta ga kao glumca gradi, kakvi su planovi za narednu godinu, a šalje i simboličnu ekološku poruku...
Krajem novembra ste gostovali u Podgorici sa predstavom “Alkestida”. Da li biste sa čitaocima podijelili utiske, kako je protekla predstava, kakve su bile reakcije publike i da li je dojam predstave drugačiji u zavisnosti od mjesta u kojem se igra?
U Crnogorskom narodnom pozorištu su nas dočekali raširenih ruku. Ovo je moje prvo gostovanje u Podgorici. Prije samog početka predstave saznao sam da su karte rasprodane što je uvijek dobar znak da će predstava imati svoj potpuni zamah. Da, predstava u svakom gradu zaživi na drugačiji način, pa smo tako i ovdje pred punom dvoranom CNP-a odigrali jednu uistinu predivnu izvedbu. Nakon predstave sam se susreo sa svojim prijateljem Emirom Ćatovićem i upoznao još mnogo dragih ljudi. Bio bih iznimno srećan kad bih imao priliku opet zaigram pred ovako otvorenom publikom velikog srca te da učestalije gostujemo u vašem gradu.
Rekla bih da nas ova predstava i danas suočava sa temama koje su u biti ljudskog društva od pamtivijeka, a šta je Vama bio poseban fokus, kako ste Vi prihvatili komad i kako biste ga predstavili publici današnjice, s obzirom na to da je zasnovan na Euripidovoj drami, na mitu, a da živi i aktuelan je i danas?
Ova predstava je nastala na hipotezi: Što bi bilo kad bi smrt došla po Vašu voljenu osobu i kada biste u tom trenutku imali izbora odlučiti hoćete li žrtvovati svoj život u zamjenu za život voljene osobe?
Na prvi nam se pogled odgovor čini vrlo jednostavan. Međutim, kada taj trenutak zaista dođe i kada pogledamo smrti u oči, protare nas jeza do kosti. Postavlja se pitanje kome je zapravo teže u tom trenutku. Onome koji odlazi u smrt ili onome koji ostaje s osjećanjem krivice u srcu. U ovom komadu taj hrabri iskorak napravi žena. U Euripidovo vrijeme to je bio veliki sociološki zalogaj kojeg je trebalo razumno prihvatiti. I danas bi se primjerice takva vijest proširila medijima da je jedna žena odlučila otići u rat umjesto svog muža i ostaviti njega s djecom. Kada smo počeli raditi na ovom komadu zapitao sam se jesam li dovoljno zahvalan na ljudima koje volim. Jesam li dovoljno prisutan u odnosima i mogu li se u svakom trenutku posvetiti svojoj voljenoj osobi.
Pored pozorišta, mi u Crnoj Gori smo Vas mogli gledati i na televiziji, a glumite i u filmovima... Da li se i koliko Vaš pristup poslu, glumi, razlikuje u odnosu na medij i na koji način?
Zapravo i ne. Pristup je uvijek isti, a to je biti živ. Biti prisutan. Kada sam bio mlađi, nešto me je gonilo uvijek prema cilju, a sada me zanima samo put. Rezultata će biti ili neće. Potpuno je nebitno hoću li imati veliku ili malu komemoraciju kada onemoćam i umrem. Samo je bitno jesam li se veselio ulogama, ljudima i trenucima. Kada pričamo o razlikama, one postoje u smislu izraza i načina komunikacije s gledaocima. Svaki medij koji funkcioniše kao organizam po meni je dobar medij. Na sliku organizma svaki će organ služiti onom drugom organu i tako dobijete savršenstvo.
Kritičari, ali i mediji, ističu Vašu izrazitu moć transformacije, ulazak u svaku ulogu i predstavljanje svakog lika bez ikakve asocijacije na prethodnog kojeg ste tumačili, a tumačili ste i još uvijek tumačite veoma različite profile, kako u teatru, tako i pred kamerama... Koliko je to izazovno i koliko Vas te uloge oblikuju na neki način, a sa druge strane i koliko sebe dajete njima?
Uvijek mi je izazov pokušati napraviti nešto novo pa makar i propao kao glumac. Da se razumijemo, imam i ja glumačkih ladica, ali trudim se ostaviti ih zatvorenima. Zašto? Zato što te ladice ubijaju radost. Ne bih se više veselio ulogama. Ja uživam biti neka druga energija, postojati na drugačiji način. Ako ostanete na duhovnoj razini u kontaktu sa svojim likovima, nećete moći kolegama objasniti zašto dolazite prvi i odlazite zadnji iz kazališta. Svaki glumac koji je nadaren, a nadaren je od nekoga tamo gore, dužan je da taj dar isporuči drugima. Ima puno glumaca koji taj dar sebično zadržavaju za sebe i tako ostaju u zamci ega i praznine. Pokušavaju iznova obnoviti onaj istinski glumački osjećaj ali im ne uspijeva. Glumac je samo produžena ruka Kreacije, ako sebi pripiše zasluge za svoj rad, postaje mrtvilo, trulež, oholost.
Sa druge strane, da li komentari poput ovog imponuju i daju podstrek? I koliko je teško izmjestiti se iz jedog u drugi karakter, oživjeti neki lik nanovo, a bez uticaja prethodnih?
Bilo je faza kada mi je to veoma imponovalo, nisam vidio nikog oko sebe. Upravo je to ono što se svaki dan iznova trudim osvijestiti.
Ima i onih glumaca koji kada ostvare jednu karakterističnu ulogu, postanu prepoznatljivi po njoj i ona ih prati cijelog života... Postoji li neka uloga po kojoj biste rekli da ste Vi tako poznati ljudima?
Nema zapravo nijedne takve uloge po kojoj me prepoznaju. I dobro je da je tako. Otvara se veći prostor kod publike da mi povjeruju u nekoj drugoj ulozi. Naročito ako biram uloge pozitivca/negativca.
A koja je uloga Vas promijenila? Vidjela sam u nekim ranijim intervjuima da ste govorili da kada ste počeli rad na predstavi “Priče iz bečke šume” Igora Vuka Torbice da se osjećate kao da ste ponovo upisali Akademiju, u njegovoj klasi... Možda ta saradnja, odnosno uloga koja je došla?
Tačno. Na tom projektu sam puno toga naučio. Kao što sam ranije spomenuo, volim isprobavati nove smjerove. U procesu kod Igora Vuka Torbice, imali smo probe istraživačke naravi i iznimno je bilo bitno pitanje kolektivne podrške onoga što se zbiva na pozornici. Za svaki dobar produkt, najbitnije jeste upravo to zajedništvo. Neki vas redatelji inspirišu, ponude vam maštu, a neki vas limitiraju. Predstava „Priče iz Bečke šume“ je produkt mašte.
A kada govorimo o ulogama koje su me promijenile, rekao bih da su to one u kojima se nisam dobro osjećao. Na takvim sam ulogama puno naučio. I zbog njih sam razvio neki drugi glumački izraz. Lako je optuživati okolnosti, treba preuzeti odgovornost i pretvoriti sve u povratnu informaciju.
Kako se godina bliži kraju, da li biste je mogli sumirati za čitaoce?
Nižu se godine brzo. Nemam nešto posebno kazati za ovu godinu. Ali ono čemu svjedočimo jest da nam klimatske promjene šalju jasne poruke da se moramo mijenjati brže. Da izađemo iz automobila i da koji put sjednemo na bicikl, da prošetamo. Ionako, pokazivati se u automobilu kao statusnom simbolu već dugo nije seksi. Možda bi bilo zgodno da smanjimo konzumaciju industrijskog mesa. Uopšte da smanjimo proizvodnju viškova. Za sve ima dovoljno izobilja. Sve to može uljepšati nebo iznad Balkana.
A kakvi su dalji planovi, da li trenutno radite na nečemu, hoćete li možda uskoro opet gostovati u Crnoj Gori, makar i putem TV-a?
Trenutno spremam jednu seriju u Švajcarskoj koja se nažalost neće emitovati na našim prostorima, a i u matičnom kazalištu “Gavella” polako ulazimo u probe za predstavu “Posjet stare dame” u režiji Dore Ruždjak Podolski.
Mladi nemaju strpljenja za duge priče
Serija “Pogrešan čovjek” u kojoj tumačite doktora Mišetića emitovana je i u Crnoj Gori. Kako je ta uloga uticala na Vas?
Snimanje serije „Pogrešan čovjek“ za mene je bilo izrazito naporno jer sam svaki drugi ili treći dan putovao iz Beograda za Zagreb na predstave.
To je zapravo bio prvi put da sam igrao doktora tako da sam se morao staviti u onu neugodnu situaciju kada kao doktor morate roditeljima reći vrlo lošu vijest. Pričamo o onom opštem mjestu koje često gledamo u serijama, tako da nije bilo lako odigrati nešto što se stalno ponavlja kao forma.
Prije toga ste igrali i u seriji „Nedjeljom ujutro, subotom navečer“ koja je bila popularna među gledaocima... Spominjem ovo jer serije sve više uzimaju maha u svijetu, vjerujete li da se to prenijelo i na Balkan, region, domaću publiku?
Naravno, kako ne! Domaće televizije tek hvataju korak sa stranima i, kako vidimo, stvari se dobro odvijaju. Nevjerovatno je kako upravo mlađa populacija dobro komunicira s ovim formatom. Reklo bi se da mladi nemaju strpljenja za duge priče, ali brza montaža i moderna dramaturgija, drže pažnju mlade publike!
Televizije hipnotišu naš mozak
Smatrate li da pozorište ili kinematografija mogu uticati na društvo, na oblikovanje (i korigovanje) stavova, nekih situacija i okolnosti?
Filmski festivali imaju veliku moć. Prikazuju se nezavisni filmovi koji itekako progovaraju o društvenim temama i pojavama koje razbuđuju ljudsku svijest i savijest, dok s druge strane imate televizije koje djeluju hipnotički na ljudski mozak. Primjera radi, na televiziji često možemo vidjeti kako nas nagovaraju da kupimo to i to, budemo to i to, strahujemo od ovoga i onoga ili “Mi ćemo vas izlječiti”. Naravno, kroji se svijest. Kada otvorite neki njemački televizijski kanal i pogledate njihove vijesti, primijetićete da su u prvih 15 minuta udarne teme “Klimaschutz” - ekologija, a kod nas je udarna vijest da je neki tamo župan otvorio vrtić javnim novcem, a u korist vlastite kampanje koja će se dogoditi za tri godine. Al neki dobar čovjek, rekli bi ljudi. I zato ekrani i pozornice mogu mijenjati naša uvjerenja o svemu.
Bonus video:
