(Marko Tomaš, Nemoj me buditi, Lom, Beograd, 2019)
Ponekad pokušavam da pronađem logiku u redosljedu pročitanih knjiga, logiku njihovog smjenjivanja. Moguće da je to neka vrsta čitalačkog sujevjerja. Ipak, ne može se isključiti navigacioni uticaj onoga što ostane za nama - pa ni kad su knjige u pitanju. Prosto je: nakon teškoga mi treba nešto lakše, nakon romana poezija, nakon lošega dobro; i samo u ovom potonjem, naravno, ne patim za kontrasmjerom. Kad se zaređaju dobri naslovi, kad me krene, kako otjerati misao da sam bio srećne ruke, blažen u naizgled nasumičnom izboru?
Nedavno sam prvi put pročitao kultni roman Pola Boulsa, po kojem je Bertoluči snimio ništa manje kultni film „Čaj u Sahari“. Nijesam neki ljubitelj intervencionizma u pogledu naslova, ali bolje da su prevodioci pustili mašti na volju: ovako, ostao je „Zaklon od neba“, smisaono izokrenut prevod originala („The sheltering sky“). Mladi bračni par iz Amerike putuje alžirskom i sudanskom pustarom ne bi li u toj ekstremnoj promjeni životnog prostora pronašao lijek za međusobnu otuđenost. Činjenica da se egzotično rješenje nameće kao jedino moguće govori i o spoljašnjoj uzročnosti supružničke hladnoće. Potragu uglavnom generiše Port, Kitin muž, koji ne može da podnese poslijeratnu melanholiju američkog velegrada. On u pustinji traži proviđenje, eliksir za transformaciju svog bića. I upravo ovakav siže ispostavio se kao pun pogodak nakon čitanja prvog romana Marka Tomaša. Kao da mi je naredna knjiga - iako prostorno, vremenski, stilski i kontekstualno posve različita - ponudila drugačiju perspektivu manje-više istog problema kojeg zjapeće otvara ona prethodna.
„Nemoj me buditi“ je djelo najvećim dijelom napisano kao solilokvijum u prvom licu. Prvo lice je sredovječni novinar koji životari beznadežno naštelovan između svojih dnevnih rutina. Uprkos tome, ne možemo reći da je njegov život mrtvaja: mada spolja djeluje jednolično, od prvih detaljnijih uvida otkrivaju se negostoljubive unutrašnje okolnosti, koje se vjerno odražavaju i na duševno stanje. Otkrivamo gladijatorsku borbu čiju žestinu ne sputava ni ograničen manevarski prostor. To je svakodnevna borba sa samim sobom, borba za sebe borbom protiv sebe, bespoštedni fajt za tračak smisla, vječito na ivici samodestrukcije. A u svem tom tihom haosu ima nečeg demonski nehajnog i kod naratorskog pristupa: razlozi nijesu prikazani kao osnova ponašanja, već su nekako uvijek tu, a istovremeno slabo vidljivi, utopljeni u automatizam poluge akcija-reakcija poput pokreta i njegove sjenke, ili poput šaha jednom figurom koji u svakom narednom potezu vreba mat.
Stapanje uzročno-posljedičnih polova uslovljeno je situacijom na dva nivoa - ličnom i opštem, društvenom. Teško da se mogu posmatrati odvojeno. Radnja se odigrava negdje u vremenu nakon tranzicije, ili vremenu pozne tranzicije, pošto nije jasno kakav je to iskorak do kojeg mora dovesti tranzicioni put ne bi li se jednom napokon završio. Zaglavljenost u vremenu koje se suštinski ne mijenja stavlja junaka u položaj hrčka u točku. Iza je prošlost obilježena traumom iz koje se ne može iščupati ništa dobro, a ispred se prostire neizvjesna sjutrašnjica. Stoga je hodanje ukrug, oko vlastite labilne ose, jedini garant samoodržanja. Upravo se beskrajnim ponavljanjem i osigurava opstanak. Računa se na otupljivanje čula koje bi u krajnjem pretvorilo život u koliko-toliko prihvatljivu kolotečinu. Dakako, junak je duboko u sebi svjestan obmane zakukuljene u njenoj pozadini. Izgledi su otužni: kao kvalitativni maksimum nazire se onaj uelbekovski stadijum funkcionalnog beznađa, gdje te ništa ne može iznenaditi iako si nespreman za bilo kakav novitet.
Ono što Tomaševog junaka razlikuje od tipičnog Uelbekovog antiheroja jeste održavanje svijesti u režimu nemirenja sa sudbinom. Metode otpora, istina, ne djeluju spektakularno, ali one istrajavaju kao refleksni impulsi. („Neka me jeza podilazi dok hodam gradom. Blaga nelagoda putuje niz kožu kao puž golać po kori drveta. Trebao bih jesti. Da, moram nešto sažvakati. Ne osjećam glad. Samo moram. Moram živjeti.“) Jedna od preokupacija stavljenih u službu te odbrambene kampanje je uključivanje u slučaj žene koja je pretrpjela neku žestoku novčanu prevaru. Ona od novinara očekuje da je podrži u njenoj stvari i sâmo to izmještanje u položaj potencijalnog spasioca pruža mu neophodnu dozu privida o vlastitoj svrsishodnosti. I to je sasvim dovoljno - epilog se čini nevažnim. Naratorovo interesovanje za pojašnjenje slučaja okončava se tek šturim podacima, gotovo pa nacrtom za priču koja nema potrebe da do kraja bude ispričana. Njena uloga je oročena, domet ograničen, a narator sasvim svjesno dozira svoju uključenost budući da zazire od bola koji bi moglo izazvati prepuštanje nepoznatome.
Na drugoj strani je namirivanje onih najprisutnijih demona, koji se javljaju u vidu tjelesnih simptoma. Njih je makar moguće držati pod kontrolom instant-sredstvima. Marko, samo po potrebi poznat kao Žika, dane provodi ispijajući alkohol ne bi li umirio grčeve u stomaku. U stanju je konstantnog tremora iz kojeg poput bodlji izbijaju sumorne predstave o svijetu koji ga okružuje. A taj svijet je pogrešan, mračan, uzaludan. Njegovu nakaznost, svedenu na proste, ali upečatljive pojave, autor prikazuje kroz niz uspješno izvedenih asocijacija. Spavanje je priprema za smrt. Grad je rana kojoj noć dolazi kao melem, omogućava joj da bar nakratko zaraste. Međutim, prve jutarnje gužve raščešavaju tu ranu na kori planete, inficirajući je besmislenim kretanjem unutar jednog te istog obrasca. Logično, gužva je ništa drugo do gomila uzmuvanih parazita. Marko se drži podalje od dnevnog svjetla, a kad je primoran izaći na ulicu, gleda da izbjegava i poznate i nepoznate ljude. Ostaje mu prostor unutar njegova četiri zida, koji je, ako ništa drugo, u najvećoj mogućoj mjeri izuzet iz kolektivne zaslijepljenosti većinskog, vanjskog svijeta.
„Jutra su najopasnija. Ako se probudiš uspješan si dio društva. Čak se i ptice kreću po inerciji i propisima. Nitko ne vodi statistiku neobičnosti. To je dobro, jer ponekad uspijevamo biti neprimjetni. Ako nas prepoznaju već smo nekakva obitelj ili obećavajući dio tranzicijskog biznisa. Ujutro ne volim svoje oči i uši. Tijekom dana postajem tek davno viđeni prizor i dosadnjikava melodija kojom voditelj čita vijesti. A čak i takav jezik puca, postaje neodrživ i nepotreban. Dimnjaci su katkad neobično raspoređeni. Ljudi se uvijek kreću u kolonama. Zajedništvo u napuštanju. Čisti oblik samoće.“
Nekad se čini da ove riječi izlaze iz usta posljednjeg čovjeka na svijetu, ili barem posljednjeg primjerka humanizovane rase. Svijet u očima Tomaševog alter ega već je svijet postapokalipse, samo što većina toga još uvijek nije svjesna, a ni on ne želi da im razbija iluzije. U tome ga sprečava pripadnost onom marginalnom soju kojeg bi većina, shodno novim konvencijama, vjerovatno smatrala samo tužnim osobenjakom. Njegovo je da samuje i svjedoči. I da se navikne živjeti sa činjenicom kako ga (poput Boulsovog Porta) neki čudovišni obrt ne može volšebno tresnuti sa strane; on i može stići spolja, ali ga mora dočekati otvorenost, spremnost na promjenu koja je i sâma već promjena - ona početna, najvažnija. Tomaš ne zakida svog junaka za mogućnost izbavljenja. Iako stiže zima, „u hodniku iza mojih leđa čuju se koraci. Netko dolazi“. Preokret se može začeti iz jedne čestice, jedne srećne iskre. Samo je pitanje koliko je ko spreman pomiriti želju i strah u tom opsadnom procesu duševnog regenerisanja.
Poetskog Marka Tomaša dobro smo upoznali kroz desetak zbirki pjesama, a pred nama je prvi put drugačiji, prozni Tomaš. No, iako je iskoristio drugu formu, ostao je dosljedan svojoj prepoznatljivoj poetici. A njoj odlično pristaje ovo „novo ruho“. Mada početnik u dugoprugaškoj književnosti, sve su prilike da već u startu postavlja nove standarde. „Nemoj me buditi“ mogao bi biti jedan od prvih romana pravca koji bih krstio kao posttranzicioni egzistencijalizam - ako ništa drugo, jedan od prvih koji je meni dopao ruku. Živimo u epohi koja će svoj mehanizam apsurda jednog dana pravdati samo umjetnički bogomdanom podatnošću.
Bonus video:
