Iz njoj nejasnih razloga, i pored lične inicijative, kontakta i ponuda, poznata pijanistkinja i najmlađi crnogorski doktor izvođačkih umjetnosti Vesna Damljanović (Đokić), u razgovoru za “Vijesti” kaže da ne vidi “raspoloženje, prostor i interesovanje” za njenim prisustvom ni na “našoj muzičkoj umjetničkoj, a ni na pijanističko-pedagoškoj sceni”.
Zvanje doktora u oblasti klavira stekla je u klasi profesora Aleskandra Serdara na Fakultetu muzičke umjetnosti u Beogradu. Na pitanje “Vijesti” da li je željela da se vrati, radi i stvara u Crnoj Gori odgovara potvrdno - “jer je to najlogičniji potez” budući da joj je kao pijanistkinji mjesto prebivališta samo baza, a i “patriotski osjećaj joj je nalagao da doprinese svojoj zemlji”. Međutim, kao profesor u Crnoj Gori je jedva sastavljala normu, priča iskreno “Vijestima” i dodaje da joj je u jednom trenutku rečeno i da “posla nadalje za nju nema”. S obzirom na to njena odluka je bila da ide i stvara tamo gdje je traže, gdje za nju ima mjesta, pa tako svakim danom ide po korak dalje i živi svoj san.
Nastupala je širom Crne Gore, regiona i dalje u inostranstvu. Sarađivala je sa mnogim imenima na pijanističkim kursevima, poput Eugena Inđića, Vladimira Ovčinjikova i drugih. Nakon angažovanja u nižim i srednjim muzičkim školama u Crnoj Gori i Srbiji, od 2015. godine radi na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Istočnom Sarajevu, sada kao viši umjetnički saradnik. Nedavno je nastupila i u Podgorici u okviru festivala “Forte Piano”, a utiske sa nastupa prenosi za “Vijesti” i govori o svom razvojnom putu, sceni u Crnoj Gori i ističe da je u svojoj državi lijepo dočekana, ali da sada već nema realan utisak, niti bilo kakav uticaj ni na edukaciju, ni na tok muzičke umjetničke scene i publike.
Nedavno ste nastupili u Crnoj Gori, na festivalu “Forte Piano” koji se ove godine održao pod temom “Kompozitori-pijanisti”. S obzirom na to koliko muzičko-umjetničkih manifestacija imamo, nekako se može reći da ste čest “gost”. Kakve utiske nosite nakon nastupa u svojoj državi i kako publika reaguje, da li se promijeni(lo) nešto u odnosu na ranije?
Za festival savremene klavirske muzike “Forte Piano”, uz uvažavanje i intervencije organizatora, osmislila sam i prezentovala, rekla bih, veoma zanimljiv program, kojim sam objedinila i u temu festivala uklopila kompozitore-pijaniste-moderniste, i njihova djela sa početka XX vijeka, koja ipak pripadaju standardnom pijanističkom repertoaru, te su veoma zahvalna za ponuditi publici u vidu apsolutnog koncerta, što se takvim i pokazalo u reakcijama nakon koncerta. Procijenila sam da je za moj resital ovo dobar način i spoj savremenog i tradicionalnog, dok bih za savremeniji program iz mnogo razloga birala formu koncert-predavanja. Što se publike tiče, u Crnoj Gori sam uvijek lijepo dočekana, maksimalno ispoštovana i podržana od strane stručne javnosti - mojih kolega, te nosim samo najljepše utiske. S obzirom na to da odavno ne živim u Crnoj Gori, nemam realan utisak, a sa ove distance ni bilo kakav uticaj, ni na edukaciju, ni na tok muzičke umjetničke scene i publike. U Crnoj Gori postoji određeni broj “muzičko-umjetničkih manifestacija” kako ste ih nazvali, međutim, ne bih rekla da sam tako čest gost, naprotiv. Postoje svega dvije kuće koje su afirmativne prema mom liku i djelu, a to su upravo KIC “Budo Tomović” i Muzički centar Crne Gore. Ujedno, to su i jedine dvije kuće koje su, što se domaće pijanističke scene tiče, otvoreni i afirmativni prema maltene svima koji mogu da iznesu ozbiljnost i teret poziva, a tome višestruko svjedočim, i kao učesnik i kao neko ko itekako prati domaću umjetničku muzičku scenu. Uglavnom, iz meni nejasnih razloga, i pored moje inicijative, ličnog kontakta i ponude, ne vidim raspoloženje, prostor i interesovanje za mojim prisustvom ni na našoj muzičkoj umjetničkoj, a ni na pijanističko-pedagoškoj sceni.
Nakon tog gostovanja u Podgorici kazali ste da Vam je žao što je “crnogorska publika uskraćena da češće sluša ova djela koncertno”. Kakvo je stanje u Crnoj Gori kada je ta sfera u pitanju?
Zapravo, to je bilo moje iznenađenje i reakcija, koja ne može biti drugačija, na konstataciju novinara da se ova djela ne čuju često na crnogorskoj muzičkoj sceni, i iskreno, ne vjerujem da je tako. Upravo festival “Forte Piano” pa i festival “Kompozitorke iz sjenke” svjedoče o tendenciji za predstavljanjem nove, domaće!, zaboravljene, ili nepravedno zapostavljene muzike i kompozitora/kompozitorki, gdje su u okviru realizacije ovih lijepih ideja i tema angažovani uglavnom domaći umjetnici. S druge strane, budući da zaista dosta pratim muzička umjetnička dešavanja kod nas, moram istaći da me je, najblaže rečeno, iznenađivalo ponavljanje istih muzičkih umjetničkih programa, time i umjetnika, na više naših festivala, dakle, ponavljanje istog festivala u drugim gradovima pod drugim imenom... Suvišno je reći da su takve i slične pojave neozbiljne i nedopustive i za veće scene i države.
Nedavno je Muzički centar počeo aktivnije sa radom. Da li ste dobijali ponude za neke angažmane i kako gledate na rad i aktivnosti Muzičkog centra, pa i Crnogorskog simfonijskog orkestra, Akademije...?
Muzički centar kao krovna muzička institucija u Crnoj Gori aktivno radi već 12. sezonu, mislim da sam u pravu, i u okviru tog vremena napravljen je zaista ogroman i ozbiljan nacionalni posao, svima za ponos. Počeću od orkestra koji iz sezone u sezonu raste, dokazuje i osvaja najzahtjevnije repertoare svjetske muzike, koji je ugostio najznačajnije domaće muzičke umjetnike - Romana Simovića, Gorana Krivokapica, Miloša Karadaglića..., među njima i mene na šta sam posebno ponosna, dalje, svjetske umjetnike kao što su Monserat Kabalje, Denis Šapovalov, Ivo Pogorelić, Miša Majski, Simon Trpčeski... Zatim, od ogromnog značaja je izdavačka djelatnost MC-a, festival “A Tempo” koji je u pauzi ali nemjerljivo značajan, posebno kao član EFA. Nadam se da će se konačno finiširati radovi na zgradi Muzičkog centra i time se obezbijediti osnovni uslovi za rad jedne takve institucije. Najveću ulogu u svemu rečenom je imao bivši direktor MC-a, naš kompozitor i akademik, gospodin Žarko Mirković, što se mog mišljenja tiče, najznačajnija i najtemeljnija ličnost u muzičkom svijetu Crne Gore, razumije se, i cio upravljački tim. Imala sam priliku više puta da sarađujem sa njima, i to su saradnje na najvišem mogućem nivou, u svakom segmentu.
Raduje me da je umjetnički rukovodilac MC-a sada jedna mlada dama, pred njom je ogroman i ozbiljan posao i put na kom joj želim sve najbolje, i unaprijed se radujem budućim saradnjama. Na Muzičku akademiju, muzičku školu “Vasa Pavić”, kao i nikšićku muzičku školu “Dara Čokorilo” uvijek gledam kao na svoje kuće, to su institucije u kojima sam kao umjetnik rođena i odgojena, kojima želim samo uspjeh.
Nosite zvanje najmlađeg doktora izvođačkih umjetnosti u Crnoj Gori, još uvijek? U Vašoj bogatoj dosadašnjoj karijeri nastupali ste širom Crne Gore, regiona, kao i u inostranstvu, a dobijali ste i mnoge značajne nagrade. Nakon angažmana u nižim i srednjim školama u Srbiji i Crnoj Gori od 2015. godine ste angažovani i na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Možda je nezahvalno pitanje, ali da li ste osjetili ili dobili priznanje u svojoj državi za zvanje koje ste stekli, sposobnosti i vještine kojima raspolažete i za umjetnost koju nudite?
Za mene je značajna potvrda uspješnog bavljenja sobom ta što sam mlada doktorirala na najprestižnijem fakultetu u regionu. Za dalje i više iz drugih razloga se nije moglo. Pored mojih umjetničkih referenci, papirološki mi je ta titula značajna kao dio univerzitetskog prepoznavanja. U svojoj zemlji sam bila podržana i prepoznata kao student našeg pijaniste i bivšeg profesora cetinjske Muzičke akademije Borisa Kraljevića, dakle, I i II godina mojih studija, i za to je uglavnom profesor i zaslužan jer je umio da plasira institucijama i javnosti ozbiljne pijanističko-pedagoške rezultate koje smo zajedno kao tim pravili - on kao vrhunski pedagog i ja kao pijanistkinja, njegov student. Od tada, ja nisam pravila nikakve pauze, ni u intenzitetu ni u kvalitetu bavljenja sobom, i poslije toga sam donosila značajne nagrade, iz zemlje i iz inostranstva, kao potvrdu svog kvaliteta, ali, iz nekog razloga interesovanje se zatvaralo u krugu stručne javnosti. U tom smislu, pretpostavljam da bi trebalo napraviti neki stabilniji sistem za isticanje i prepoznavanje kvaliteta ljudi iz našeg posla, možda profilisati medijske radnike, kao što je to slučaj sa drugim javnim profesijama, sportistima i ostalim, mislim da je baš u ovom čudnom vremenu afirmacija pravih vrijednosti neophodna. Pohvalila bih i podržala izuzetak od prethodne priče, a to je, između ostalih i medijska pažnja koja se daje mladim muzičkim umjetnicima koji studiraju napolju, u Beču, Londonu, Bostonu, oni su naši pravi ambasadori, i svima su za ponos. Bravo Luka, Đina, Andrija, Simo, Kosta, Mašo, Saro...
S obzirom na iskustvo koje imate, da li je moguće uporediti pristup muzici u Crnoj Gori i inostranstvu - što kada je struka u pitanju, država i podrška države, a isto tako i publika i društvo? Šta mislite da bi bilo neophodno unaprijediti, a sa druge strane šta bi trebalo čuvati kod nas?
Pričaću o pristupu odgoju muzičkog umjetnika - izvođača i u tom smislu ću pohvaliti broj državnih, dakle, besplatnih, nižih i srednjih muzičkih škola kod nas, državna akademija, dakle, besplatno školovanje uopšte. Tu bi možda trebalo napraviti više alternativnih programa, kako bi se odvojili i “klasični” pedagozi, dalje i izvođači, jer su svi naši muzičari, govorim o svim žanrovima muzike, ukoliko su se školovali, klasično odgojeni. Tu ima mnoooogo prostora za nadgradnju i reformu, ali to je zaista opširna priča. Kada se dođe do (pretpostavimo) kvalitetnog muzičkog umjetnika - izvođača kod nas, tu sva priča staje i prepušteni smo sebi u potpunosti jer kod nas i u regionu ne postoji tržište, menadžment, ponuda i potražnja za našim poslom, samim tim, poređenje sa inostranstvom ne postoji. Taj dio posla kod nas rijetko vode institucije, uglavnom su to pojedinci na čelu festivala, a kad su oni i izvođači npr., eto konflikta interesa, a može mnogo bolje. To je cio jedan sistem koji treba izgraditi.
Zbog čega se nijeste vratili u Crnu Goru nakon završenih doktorskih studija i da li ste razmišljali o tome? Šta Vam je ponuđeno, kakve ste ambicije i želje imali, a sa druge strane koliko su Vam okolnosti omogućavale da se razvijate i radite na ostvarenju istih?
Po završetku formalnog školovanja, naravno da sam imala želju da se vratim u Crnu Goru, jer je to najlogičniji mogući potez, budući da mi je kao izvođaču mjesto prebivališta samo baza, jer u svom poslu svakako dosta putujem, a budući da mi je moj patriotski osjećaj negdje nalagao da doprinosim u svojoj zemlji, bila sam sigurna da će sve biti kako sam zamislila. I zaista, još dok sam čekala da mi odobre polaganje završnog doktorskog projekta, dobila sam poziv da radim zamjenu koleginici u UŠMB “Vasa Pavić” u Podgorici. To je bio ugovor na određeno vrijeme, na školsku, nastavnu godinu i jasno mi je bilo kako stoje stvari. S obzirom na to da u Srbiji u toku svojih postdiplomskih i doktorskih studija nisam imala niti jedan problem sa zaposlenjem, radila sam sve vrijeme, bila sam tražena za puno poslova, mislila sam da ni u svojoj Crnoj Gori neću imati niti jedan problem, jer svi znaju ko sam i slično... Međutim, već sljedeće godine sam jedva sastavila normu, radeći u najmanju ruku neobičan posao u školi, uz napomenu da posla na dalje za mene nema. To je, iz ove perspektive, pomalo smiješno suočavanje sa mojom realnošću u Crnoj Gori, ali i moja odluka da idem tamo gdje me trebaju i traže...
Kakav je položaj umjetnika, stvaraoca u Crnoj Gori ili regionu, koliko je cijenjen Vaš poziv, ako sam izabrala dobar izraz?
U životu uopšte je važno biti u skladu sa sobom najprije, pa će se taj sklad posljedično prenijeti i na druge sfere života. Birala sam posao koji volim, bila istrajna i nepokolebljiva u profesionalnim odlukama i stavovima, i zato danas u miru gradim i taj dio svoje ličnosti i života. Tako će biti dok je i mene.
Anka Asanović je najviše dala pijanizmu u Crnoj Gori
Ističe se da su na Vašu “pijanističku formaciju uticali istaknuti klavirski pedagozi kao što su: Anka Asanović, Boris Kraljević, Vladimir Bočkarjov i Aleksandar Serdar”. Koliko je pedagoški uticaj bitan na buduće umjetnike, šta je za Vas bilo posebno značajno, a sa druge strane koliko zapostavljamo važnost i značaj profesora koji i te kako utiču na formiranje i profesionalca i ličnosti i umjetnika?
Od izuzetnog, možda i najvažnijeg, značaja za umjetnika u razvoju je izbor i uticaj njegovog pedagoga-mentora, prvo zbog specifičnosti individualnog rada 1/1, jer on, pogotovo u ranom uzrastu ne podrazumijeva samo profesiju već i život uopšte. U tom smislu, imala sam ogromnu sreću sa mojim mentorima, i oni predstavljaju važan dio moje i socijalne i umjetničke ličnosti. Zasigurno najznačajnija osoba u mom odrastanju, pored mojih roditelja, razumije se, je profesorka Anka Asanović, koja je radila sa mnom od moje desete godine, do upisa na akademiju formalno, dakle, u „najosjetljivijem“ periodu odrastanja, u životu i u umjetnosti, imala sam sjajnog trećeg roditelja i najboljeg mogućeg profesora, mentora, čija mi znanja, stavovi i savjeti i danas neprocjenjivo znače. Radila sam sa „pionirkom crnogorske pijanističke škole“, čije znanje i iskustvo umnogome prevazilazi obavezu institucije kojoj je podarila radni vijek, i životni, jer je za nju učionica bila život. Ona zasigurno zaslužuje zaseban razgovor, nacionalnu nagradu za životno djelo, jer, što se tiče pijanizma u Crnog Gori, ona nam je najviše dala i iznjedrila.
Ta pozitivna selekcija se nastavila, pa sam poslije sjajnih pedagoga Borisa Kraljevića i Vladimira Bočkarjova, svoje znanje i vještine, kao donekle formiran umjetnik, usavršavala sa sjajnim Aleksandrom Serdarom, od koga sam mnogo naučila i kome mnogo dugujem. Uloga pedagoga je, dakle, nemjerljiva, suštinski važna za kvalitetan umjetnički odgoj.
Uvijek u procesu učenja, istraživanja, vježbanja
Pored ostalih, u Njujorku ste 2004. godine dobili Specijalnu nagradu za najbolje izvedeno djelo komponovano nakon 1930. godine, koliko su Vam nagrade i stipendije značile tokom razvijanja, u građenju karijere i postavljanja ciljeva?
Usljed nedostataka mehanizama za prepoznavanje kvaliteta kod nas, o kojima sam ranije pričala, nagrade su mi značile kao podatak u umjetničkoj ličnoj karti, poslije kojih će mi sviranje biti jedina preporuka za sve. Imala sam ogromnu sreću da se u svom poslu, u svojoj umjetnosti, prepoznam odmah, kao djevojčica, tako da sam svaki korak pažljivo pravila i normalno, karijeru pažljivo gradila, i dalje davajući u svakom trenutku svoj maksimum. Svakim danom idem po korak dalje i živim svoj san. Uvijek u procesu učenja, istraživanja, vježbanja, to me drži zadovoljnom, potentnom, reprezentativnom.
Pored pedagoškog angažmana i nastupa, da li se bavite i komponovanjem i šta Vas najviše podstiče u stvaranju? I sa druge strane, šta lično volite da slušate, kako muzika utiče na kulturu, emancipaciju, ličnost?
Moja umjetnost je kreativni proces u okviru kojeg se postojeće muzičko djelo/ideja ovaploćuje snagom izvođačkog izraza. Izvođaštvo nije konstanta koja se jednom postavi i više se ne mijenja, naprotiv, to je živi organizam podložan stalnom razvoju, koji je uslovljen ukupnim razvojem ličnosti, pri čemu koncertna djelatnost predstavlja korak u put ka cilju. Za sada nemam potrebu da se tražim mimo tog medijuma. I privatno sam najviše u “klasici”, sada i u dječijim pjesmama, a pored toga volim čuti francusku šansonu, ali njena izdanja iz 60. i 70. godina prošlog vijeka. Muzika itekako utiče na ličnost, kulturu i emancipaciju, s tim u vezi, i tu nam fale mediji koji će plasirati kvalitet, što više, i u ovom vremenu “agresivnije”, u raznim formama, kako bi se isti “vraćao”.
Bonus video:
