U doba sveopšte statičnosti i izolacije, knjiga Ranka Bugarskog „Putopis po sećanju“ dođe kao virtuelna posjeta muzejima i otključani filmski kanal s dobrim filmovima, sve u jednom pakovanju. U pauzama između dva programa pripovijeda Dejvid Atenboro, može i Ranko Bugarski, lično, ista je čarolija glasa. U oba medija jednako je komprimirana vremenska dimenzija priče, a slična je i narativna promišljenost, koja gledaocu, odnosno, čitaocu drži pažnju.
Autor navedenog putopisa nas smješta, seli i sa sobom vodi u gradove, zemlje i kontinente, pritom otvara neke skrivene i tajne pretince i tome svemu daje određenu formu. Lično putovanje se dešava po dubljem nalogu koji dolazi iz autorove istraživačke i otkrivalačke prirode kao i raskošnog uma, te su ga osobine učinile istovremeno nemirnim i veoma usredsređenim, a zainteresovani čitalac je zahvalni saputnik u oba slučaja. Stiče se utisak da je autor ovog putopisa jednim dijelom svoga bića išao u susret fenomenima, pojavama i ljudima, a drugim dijelom ih je definisao, analizirao i objašnjavao. Poslije bi to pretočio u brojne knjige koje predstavljaju ključne kote regionalne i svjetske lingvistike kao i u brojna predavanja kod kuće i inostranstvu. Knjiga “Putopis po sećanju“ izašla je 2019. godine u izdanju edicije XX vek i predstavlja dopunjenu i proširenu verziju izdanja pod istim naslovom iz 2014. godine, a koju je Ranko Bugarski žanrovski definisao kao „autobiografsko-memoarsku, sa značajnim elementima putopisa“. Knjiga iz 2019. sadrži 365 vinjeta, po jedna za svaki dan u godini, i sažima jedan neobično uzbudljivi život koji je oblikovala u približno jednakim omjerima autorova dinamična priroda, analitičan duh i pronicljiv um. Sve je to naslonjeno na precizno sjećanje, stoga u knjizi imamo hronotop profesije, puta i susreta, a kao u dobroj priči u naraciji nije izostao ni miris ni ukus. Sve navedeno u čitaocu pobuđuje emociju, mada autor više insistira, ako insistira uopšte, na refleksiji i dijalogu. Svaka od priča nudi određenu radnju, događaje i konkretne detalje, jednu fascinantnu faktografiju, u stvari, ali kada se podaci, brojevi, imena ili događaji kontekstualizuju, emocije su prosto neizbježne, one postaju nužni pratilac teksta.
Autor počinje knjigu rečenicom: „Moj životni put u velikoj meri je obeležen fenomenom jezika“. Ta rečenica je ikonička u razumijevanju života i djela Ranka Bugarskog, vjerujem da sažima svu emociju koju mu je donijela karijera, nepodijeljenu ljubav koju mu je pružio akademski rad i sažima ukupan eros profesije, koji možemo da razumijemo kao životvornu silu, a možemo i kao čisti smisao i uzbuđenje životom. Nijedan od pobrojanih aspekata emocije nije odvojiv od autora putopisa po sjećanju, a nijedan ni izdaleka nije očigledan. Međutim, svi mi koji smo imali sreću da nam Ranko Bugarski bude profesor, mentor, kolega i prijatelj znamo, ili smo naslućivali, da je jezik izabrao njega, a ne obratno. Izabrao ga je na način kako se to dešava s velikim ljudima i njihovim ogromnim talentima i posvećenošću pa ta veza bude trajna, plodotvorna i jaka. Ako vam je profesor Bugarski potreban, znate gdje možete da ga nađete - u kabinetu, radi ono što najviše voli, oglašavao se pisaćom mašinom, sada je tu kompjuter, zvuk je malo tiši, ali je adresa ista, a profesor prisutan.
Knjiga “Putopis po sećanju“ je podijeljena na sedam poglavlja plus Epilog i hronološki prati autorov život od djetinjstva u Sarajavu, preko polaska u svijet, Beograd je početak tog svijeta, a zatim odlazak u daleki svijet za svrhe školovanja, studijskih boravaka, gostovanja kao pradavač i profesor na raznim univerzitetima, čega je bilo dosta, i to je sabrano u četvrtoj glavi. Peta glava predstavlja „iskustva jednog putnika“, a od čitaoca čini komparatistu: kako to, ono, ja radim? Šesta i sedma glava su posvećene doživljajima, iskustvima kao i promišljanjima istaknutog intelektualca i lingviste koji je odlično znao da dekodira tekuću istoriju tako što je pomno proučavao jezik kojom se ona bilježila i u jeziku odražavala. Teoretičar jezika i sociolingvista profesor Bugarski znao je da je jezik dijagnoza društva i istovremeno prozor u um, stoga nam je poručivao - kako mislimo tako govorimo, kako govorimo tako nam je. Sem ako ne lažemo, onda nam je tek tada “tako“. Profesor Bugarski je ostavio veoma dubok trag u nauci, ali i na javnoj sceni Srbije i regiona, imao je, takođe, brojne intervjue za najvažnije svjetske medije istupajući kao angažovani intelektualac koji nikada nije gubio iz vida principe nauke, humanosti i demokratičnosti. Sedmo poglavlje posvećeno je putu po novom vijeku i autorovim susretima s njegovim fenomenima.
Kratki i sažeti zapisi iz knjige “Putopis po sećanju“ imaju šarm kratke priče, uzbudljivost netom datog poklona, i uvjerljivost virtuelnog putovanja, stalno smo na različitim mjestima sa zanimljivim ljudima, u uzbudljivim razgovorima i na mjestima gdje se nešto važno događa. Profesor Bugarski nas vodi kroz svoj život sa radošću čovjeka koji ima šta pokazati, bira momente velikih uzbuđenja i ličnih radosti. Jedan takav trenutak je kada je naišao na biblioteku za kakvom je čeznuo, a koja to može biti više od one Britanskog muzeja, ali prikazuje sebe i kao čovjeka koji ima odnjegovan ukus filmofila kao u crtici kada u San Francisku znalačkim okom prepoznaje prodavnicu sa pticama kao set za početne scene Hičkokovog filma “Ptice“. U ovakvim zapisima u njegovoj naraciji nastupa rječnik pun magije, čarolije i opčinjenosti, vidite da je autor otpustio strogi registar nauke i možete za tren sasvim autentično da dijelite s njim te epizode jedinstvene ushićenosti. Ponekad se, doduše, zanese, kao u avionu iz Njujorka ili tramvaju u Zagrebu, “da li bi gospon sjeo“, ali samoironija i distanca čine epizodu prirodnom i sasvim dopadljivom.
“Iskustva jednog putnika“ je veoma interesantno poglavlje, crtice iz tog dijela knjige predstavljaju humornu postavu javnom licu, pa tako saznajemo autorova iskustva s hotelima, restoranima, avio kompanijama, vezanim i nevezanim letovima i slično. Nekoliko priča posvećeno je alkoholu, kako ga naći i skoro iscrpan spisak pića koja autor voli, spisak je poduži, i ona koja ne voli, značajno kraća lista. U hotelu, restoranu, u gostima, nemojte profesoru ponuditi ginis, uzo ili recinu, mogao bi ostati žedan, a to nije lijepo. Brijanje, vrijeme serviranja ručka, saznanje da li je voda u nekom gradu za piće ili ne i koja je voltaža mreže u datoj zemlji, pažljivo su izabrani detalji oko kojih Ranko Bugarski u ovom putopisu po sjećanju pravi interesantne minijature.
Ako bih ja birala zapis sa kojim se identifikujem i po kojem najbolje prepoznajem divnog profesora i kolegu Ranka Bugarskog onda bi to bio onaj pod brojem 114. Amerika, Univerzitet Kolumbija u Njujorku, profesor Robert Austerlic, naš protagonist je mladi doktorand, a profesor u japankama. Momentalno ga uvaženi profesor zove kući na lagani ručak, a soba, kuća, to je jedna velika biblioteka. S police proviruje knjiga, mladi doktorand je uzima i započinje recitovanje na njemačkom, profesor se pridružuje, ide duet, i ako ja išta znam o filmu ovo bi bio uvod u ljubavni film s teškom dramom izbora: nauka na jednu stranu i skoro, pa, sve, na drugu. Ovdje je po srijedi bila ljubav od one vrste koja se zove srodnost duša i intelektualna kompatibilnost pa odmah znaš da si našao kuma.
Knjigu “Putopis po sećanju“ nikada nije kasno ni prikazati ni pročitati jer predstavlja prvoklasnu autobiografsko-memoarsku građu jednog izuzetnog čovjeka, brilijantnog lingviste i erudite, kao i divnog kolege i prijatelja, te štivo izbrušeno i baždareno na pravu mjeru poput dobrog zalogaja, ili neodoljivog gutljaja. Za svakog ko je zainteresovan da vidi kako izgleda jedna izuzetna ličnost izbliza, ovo je sjajna prilika, to je poput virtuelnog razgledanja bogatog muzeja s početka ovog teksta, samo bogatstvo je ono od uma, duha i srca.
Bonus video:
