Empatija je najvažnije osjećanje u teškim vremenima kada se pokazuje da su ljudska dobrota, razumijevanje i poštovanje najvredniji dragulji naše fizičke i psihičke ravnoteže, poručuje dr Nada Vasić kardiolog na Klinici za pulmologiju Kliničkog centra Srbije u Beogradu, koja je posebno prepoznata i kao rediteljka dokumentarnog filma “Kako smo matirali žutu damu”.
Aktuelniji nego ikad, svojevrstan omaž (starijim) kolegama gospođe Vasić, “Žuta dama” predstavlja toplu i tešku priču o zajedničkoj borbi medicinskog osoblja i djece koja su se liječila od tuberkuloze u periodu između 1955. i 1985. godine prošlog vijeka kada je svaki 10. stanovnik umirao od tuberkuloze - i dan-danas najsmrtonosnije infektivne bolesti.
I gdje god i kada god bi ovaj dokumentarac bio prikazan - suze su bile neizbježne. Prikazana je snaga medicinskog osoblja, ali i hrabrost oboljele djece, a rediteljka, dr Vasić, voli da ga nazove romansiranom pričom o medicini, o liječenju, o doktorima i pacijentima. Nedavno ga je i sama ponovo gledala, prikazan je na Radio-televiziji Srbije, a ona kao autorka ističe da joj je ovog puta ritam izgledao brži, dinamičniji, a radnja kraća - zbog pošasti koja sada vlada...
Iako u želji da i u ovoj situaciji pomogne iz epicentra borbe - svoje bolnice za koju kaže da se pretvorila u “Kovid kliniku”, Vasić već duže od dvije sedmice nije na poslu jer pripada rizičnoj kategoriji stanovništva (65+). Vrijeme provodi kod kuće gdje posla nikada ne fali, ali pomno prati razvoj situacije, svakodnevno je u kontaktu sa svojim kolegama, istražuje najnovija stručna saznanja, a sve kako bi doprinijela u borbi protiv “nepredvidljive bolesti”.
U razgovoru za “Vijesti” doktorka i rediteljka govori o aktuelnoj situaciji kroz osvrt na svoj film, otkriva i neke interesantne stvari o kojima je čitala i o kojima se i u javnosti govori, poput BCG vakcine, a kada se situacija sa koronom završi, možda dođe i novi film... Do tada, poručuje Vasić, treba poštovati uputstva struke, a nada se i da će ovo vrijeme učiniti da “njegujemo veće vrijednosti od onih za kojima smo do sada trčali”...
S obzirom na to da ste po profesiji kardiolog, a iza sebe imate i veoma uspješan dokumentarni film, kako biste opisali situaciju u kojoj se našlo čovječanstvo, mislim na pandemiju virusa korona?
Kada sam počela da skupljam dokumentaciju za film, kroz razgovore sa savremenicima upoznavala sam se sa vremenom kada je kod nas harala tuberkuloza. Na studijama, a i kasnije, samo smo slušali kratke istorijsko - epidemiološke činjenice. Ima jedna rečenica koju izgovara u filmu prof. Olga Đurić poslije 40 godina svog kliničkog staža “tuberkuloza je tu i uvek moramo misliti na nju“. Ona je kao mlad doktor išla na teren radi prevencije, otkrivanja i vakcinacije protiv tuberkuloze (BCG). I kao što vidite i dalje je vrlo oprezna! Preživjela je jednu ozbiljnu epidemiju. Ponovo smo svjedoci epidemije, to je stanje u kojoj se bolest nepodnošljivo uporno širi u populaciji. Kad u prosjeku jedan zaraženi zarazi više od jednog zdravog kažemo da se bolest širi eksponencijalno. Prevencija je sprečavanje epidemije prije nego sto se ona pojavi ili razbukti. Kad nema vakcine (kao za SARS-CoV-2) onda se ljudi moraju izolovati da se virus ne bi širio i bio poguban za stanovništvo.
Vaš film “Kako smo matirali žutu damu” govori o periodu između 1955. i 1985. godine kada je svaki 10. stanovnik umirao od tuberkuloze. Kod gledalaca najviše osjećanja budi empatija, brižnost i požrtvovanost medicinara. Film danas aktuelniji nego ikada - nažalost. Kako gledate na ova dešavanja, povezanost “Žute dame” i situacije u kojoj smo se našli?
Nedavno sam ponovo gledala film, čini mi se da je ritam bio brži, dinamičniji, kao da je kraće trajao. Ja znam da to nije tačno. Sadašnja situacija u svijetu i kod nas, sa epidemijom druge pošasti (SARS-CoV-2) a ne TV, ga je učinila takvim. Hvala RTS-u što je prikazao film, jer je on omaž zdravstvenim radnicima i podrška koja im je u ovim danima i te kako potrebna. Riječi Hipokratove zakletve “Svečano obećavam da ću svoj život staviti u službu humanosti” najslikovitije govore o onima koji nesebično pomažu pacijentima u ovo teško vrijeme. U KCS u Beogradu, na Infektivnoj i na Klinici za pulmologiju smješteni su najteži pacijenti oboljeli u epidemiji SARS-CoV-2, a o njima brinu svi zdravstveni radnici. Praktično, sada je moja klinika - Kovid bolnica. Svi mi danas liječimo pacijente poštujući postulat iz zakletve koju smo položili da ćemo “prema svojim učiteljima sačuvati dužnu zahvalnost i poštovanje” i tako čuvamo uspomenu na medicinsko osoblje koje se u neka druga teška vremena borilo sa tuberkulozom. Bilo je dosta reakcija posle filma, jedna od njih je: “Ako svake večeri aplaudirate bijelim mantilima, pogledajte film koji je jedan veliki, gromoglasan i veličanstven aplauz svima koji poštujući zakletvu svoj posao obavljaju savjesno i dostojanstveno”!
Karakterističan je spoj Vas kao ljekarke i rediteljke, nekog ko je uspio svakom gledaocu “Žute dame” pojedinačno da približi period, uslove, dušu, srčanost... Sada su ponovo medicinari u prvim redovima. S obzirom na to da ste kod kuće jer spadate u rizičnu grupu, da li ste u kontaktu sa kolegama?
Meni je teško što nisam sa mojima na klinici, imam unutrašnji osjećaj da iz kuće ne mogu dovoljno da im pomognem. Naravno, čujemo se svakodnevno, ja se trudim da im nekim savjetom ili surfovanjem po internetu tražeći novije stručne članke pomognem prvenstveno oko mog resora kardiologije... U literaturi iz Kine objavljeno je da je 10.5 odsto bolesnika imalo i pridruženu kardiovaskularnu bolest. Znači ova grupa bolesnika treba da bude posebno oprezna i da se pridržava propisanih mjera. Evo jedna interesantna činjenica o kojoj sada raspravljaju kardiolozi u svijetu. Virus SARS-CoV-2 veže se za ACE 2 receptore u plućima, a jedna velika grupa antihipertenzivnih lijekova inhibitori angiotenzin converting enzima (ACEI) i blokatori angiotenzinskih receprora (ARB) upravo tu ima svoj antihipertenzivni efekat. Neki su autori preporučivali da se ukinu ti medikamenti, ali većina je zaključila da ih treba zadržati u terapiji u odgovarajućoj antihipertenzivnoj dozi... Ja pokušavam da preko društvenih mreža šire upoznam ljude sa težinom i vrstom poslova koje sada obavljaju zdravstveni radnici. Da svima koji su u prvim borbenim redovima protiv ove pošasti olakšamo ove teške neprospavane dane i noći, tako što ćemo slušati uputstva, smanjiti kontakte, mogućnost infekcije i oboljenja. Našla sam divnu himnu medicinskim sestrama, koju pjeva Žarko Dančuo, poslala sam je mojima na klinici, one znaju da mislim na njih, a i same mi se često jave.
Da li Vas ova situacija inspiriše i za neki film kada sve ovo prođe, a dodatno možda jer je “Žuta dama” kod svakoga izazvala posebnu reakciju i empatiju?
Koleginica sa klinike mi je rekla da ima takvih priča od kojih bi mogao da se pravi sljedeći film. Pa, vidjećemo kada se ova situacija normalizuje. Mislim da nas filmovi kao što je i „Žuta dama” čine boljim i da sa manje teškoća prolazimo kroz krize. To su situacije kroz koje su prošli i naši prethodnici, tako svaka generacija prolazi kroz svoje scile i haribde. Shvatiš to kao dio svog posla čiji je glavni i osnovni cilj pomoći bolesnom čovjeku.
Kako komentarišete mjere predostrožnosti u borbi protiv virusa, iz stručne perspektive?
Moraju se poštovati sve mjere predostrožnosti! Mnogi misle da je to pretjerano, jer smo naglo promijenili način života, ali ne vjeruju da to može svima da se desi. Većina nikada nije vidjela pacijente na respiratoru, jer oko pet odsto kovid-19 bolesnih završi na mehaničkoj ventilaciji, a od njih 40 do 50 odsto preživi. Situacija je ozbiljna, jer svako može da se nađe tu... U razgovorima sa kolegama sa Klinike najčešće se pominje izraz „nepredvidiva bolest”.
Šta biste preporučili čitaocima?
Važno je da se poštuju sva uputstva struke!!! Počeli smo intervju pričom o epidemiji, o tuberkulozi, pa da tako i završimo. Napravljena je korelacija učestalosti infekcije ovim virusom u zemljama u kojima se još uvijek vrši BCG vakcinacija u odnosu na one u kojima je prekinuta pije 20 do 30 godina ili nije ni primjenjivana. Mnogo manje je registrovanih pozitivnih SARS-CoV-2 slučajeva u zemljama gdje se primjenjuje obavezna BCG vakcinacija. Primjer su epidemiološki podaci iz Portugala (BCG+) i Španije (BCG-), a prvi su susjedi. Pretpostavlja se da bi vakcina protiv tuberkuloze (BCG) mogla slično da djeluje na SARS-CoV-2, bilo smanjenjem rizika od zaraze, bilo ublažavanjem težine simptoma. Djeca vakcinisana BCG-om manje boluju od drugih disajnih bolesti, a ta se vakcina primjenjuje za liječenje nekih vrsta raka prostate i mogla bi da zaštiti od astme i autoimunih bolesti kao što je dijabetes tipa 1. Kod Covida-19 se osim virusne infekcije događa i težak oblik prekomjerne reakcije imunog sistema. Jedan stručnjak iz francuskog Državnog instituta za zdravlje je rekao da “Vakcinacijom, posebno BCG-om, mogla bi bolje da se kontroliše ta upalna reakcija imuniteta”. Vakcina djeluje kao “vojna vježba u vrijeme mira” da bi se “uspješno savladao neprijatelj u vrijeme rata”. Da zatvorimo krug, izgleda da ništa nije slučajno!
Da li biste nešto dodali?
Empatija je najvažnije osjećanje u ovim teškim vremenima kada se pokazuje da su ljudska dobrota, razumijevanje i poštovanje najvredniji dragulji naše fizičke i psihičke ravnoteže. Tako da će ovo vrijeme učiniti da poštujemo i njegujemo veće vrijednosti od onih za kojima smo do sada trčali, a to su saosjećanje, pažnja, razumijevanja prema svima, poznatim i nepoznatim.
Vizita sa svijećom u ruci
Pored situacije sa tuberkulozom, pandemija je danas mnogima probudila i traume iz devedesetih, sličnosti ima, iako su razlozi drugačiji... Reklo bi se da svaka generacija mora da proživi nešto kao nauk. Može li se to sve dovesti u korelaciju?
Pa, sada su ovdje redovi zbog tzv. socijalne distance od dva metra. Jedino su u apotekama za sada ograničene količine alkohola, maski, rukavica. Ne znam zbog čega se stvaraju zalihe, a naročito mi je bilo čudno da u čitavom svijetu ljudi uzimaju gomile toalet papira. Doduše, Covid 19 rijetko ide i sa dijarejom. Svaka generacija ima svoj usud, na ovaj ili onaj način. Moja generacija je neko svoje najbolje vrijeme iskoristila polovično, a drugu polovinu su nam uzeli ratovi devedesetih i bombardovanje. Ali sve to prođe, sjećaš se samo nekih događaja. Ja sam, na primjer bila dežurna kada su bacili one grafitne bombe, u čitavom Beogradu nije bilo svjetla. Naša klinika tada nije imala agregat. Vizita sa svijećom u ruci, pacijenti su bili divni, trudili su se da nam olakšaju, nisu se žalili za uobičajene tegobe. Išli smo na posao pješice i tada je moja glavna sestra rekla nešto što još pamtim “mi ćemo plaćati samo da dođemo na posao”.
Mora se ostati zdrave pameti i razbiti oblak panike
Iznjedrene su i pozitivne stvari u ovoj borbi: okrenuli smo se jedni drugima, brinemo, odgovorniji smo, humaniji...
Kod nas se u teškim vremenima razvija, kaže naš akademik Dušan Kovačević, sindrom „nevjerovatna solidarnost među ljudima i jedna starovremenska riječ, prijateljstvo, koja je iz raznoraznih razloga malo potisnuta u drugi plan ili potcijenjena”. Mislim da je ova izolacija ponovo uspostavila normalne odnose kako u porodici tako i u komšiluku (naročito u gradovima). Ljudi se trude da pomognu jedni drugima, od odlazaka u prodavnicu do preporuka šta da se čita ili gleda na TV-u. Takođe, i ove poruke koje idu preko društvenih mreža pokazuju koliko je naš narod i u teškim trenucima spreman za humor i šalu. Mora se na neki način ostati zdrave pameti i razbiti oblak panike koju neke vijesti o epidemiji donose.
Bonus video:
