Najveći moderni liričar u svjetskom pjesništvu rođen je 4. decembra 1875.g. u kući zvanoj Kod bijelog lava, u Jindžiskoj ulici, stari Prag, kao nedonošče od sedam mjeseci “koje trči da izađe na svijet”. Kršten je 9. decembra u crkvi Sv. Jindžiha pod imenom René Karl Wilhelm Johann Josef Maria Rilke.
Preci pjesnikovi u sedamnaestom stoljeću obrađivali su zemlju oko gradova Usti nad Labom, i Teplice, blizu njemačke granice, kažu češki izvori. On je posvetio mnoge dane da nađe trag plemićkog porijekla, kroz svoje široko i prostrano njemstvo, rasuto u zemljama gdje je živio: Austriji, Njemačkoj, Češkoj, Italiji, Švajcarskoj.
Raspoloživi su podaci da su Rilkeovi živjeli nekoć davno u južno-austrijskoj Karintiji, oko Klagenfurta i bili neki vitezovi imena von Rülko, ili Rylko. No, pjesniku se nije posrećilo da im nađe trag u svom životu, inače provedenom po zamkovima - tuđim, u kojima je napisao najbolje stihove, poput Devinskih elegija u istoimenom zamku, na morskoj hridi, kod Trsta.
Odrastao je u Pragu u kom su njemački govoreći građani manjina, od 7% naviše, po čemu su Njemce zvali duplo geto u jezičkom i etničkom smislu. Kulisa mladih Rilkeovih godina, kaže Donald A. Prater, engleski istoričar književnosti sa Kembridža bili su Njemci, Česi i Jevreji koji su se u tom apartheidu kretali i stvarali, trgovali i živjeli, te je djetinjstvo i ranu mladost proživio “u Pragu tavnih uličica... u čijem je polumraku čeznulo moje samotno dječaštvo kao blijedi cvijet za suncem”, kako je kasnije kazao u pismu prijateljici iz mladih godina Jenny Oltersdorf.
O djetinjstvu Rilke govori tonom svojih soneta. “Brak mojih roditelja očevidno je uvenuo još kad sam rođen. Moja majka je bila vrlo nervozna, vitka, crna žena koja je tražila od života nešto neodređeno. U predškolskom uzrastu me je oblačila kao djevojčicu (jedan od čeških biografa kaže da je to radila u bolu zbog prerano izgubljene ćerkice, prim. GČ). Bila je ponosna kad je neko oslovi sa gospođice. Htjela je da djeluje mladalački, napaćeno i nesrećno. I bila je izgleda odista nesrećna. Mislim da smo svi bili nesrećni” - ovo pismo citira Paul Leppin, pripadnik Praškog kruga jevrejsko-njemačkih pisaca. On je te stvari dobro svario jer je odrastao, kao i sam Rilke među kulisama njemstva, češtva i novog jevrejskog kosmopolitizma probuđenog u Pragu.
Danas tu postoje dvije kafane vezane za pjesnika: prituljeni bar sa njegovim imenom koji mnogo obećava kad priđeš, gdje se služi izvrstan francuski konjak u toploj čaši, na Hradčanima, blizu zamka čeških kraljeva i boemska kafana Slavija, naspram Narodnog pozorišta na obali Vltave u kojoj je on proveo svoje časove, svoj časlovac. Toliki praški pjesnici odužili su se Slaviji, nobelovac Jaroslav Seifert, liričar Vladimir Holan, studenti umjetničkih fakulteta.
Znaju tu priču odreda i Jugosloveni, koji su ovdje takođe ostavili mnoge svoje čase uz utješno pićence: Lordan Zafranović, Goran Paskaljević, Emir Kusturica, Goran Marković, Vuk Dapčević, Želimir Gvardiol, Gojko Čelebić, Benjamin Filipović, toliki drugi. Za šankom Slavije najlakše se navikneš na grad u kom su lijepe žene svakodnevnica. Ne znam kojoj zemlji se Rilke direktno obratio u Devetoj Devinskoj, no, koja je da je, mora da ga je snažno vukla k sebi kao što češka zemlja vuče u rano proljeće:
Zemljo, zar nije to što hoćeš ti: da nastaneš u nama?
Praške godine
Prag je krajem devetnaestog stoljeća bio grad od književnosti, matine književni, moda i ugođaj društveni, često i posvuda održavane su književne večeri i pjesnik je, u njemačkim umjetničkim krugovima, kaže Prater, bio viđen gost, a isto potvrđuje i češka kritika.
Zahvaljujući svojim studentskim poznanstvima došao je u dodir sa češkom književnošću. Richard Messer, savremenik pjesnikov, govori o češkoj narodnoj lirici koja je Rilkea pratila kroz djetinjstvo i praške godine (proveo je tu dvadeset prvih godina života, 1875 - 1895), i postala svjesni sastojak njegova unutrašnjeg života. Ima tu istine i logike, kaogod u zaključku da je on “time bio pripremljen za veliki događaj svoga života, za duševne zaruke sa Slovenstvom ostvarene u Moskvi” (vidi Richard Messer: Moderní pražský mystik Reiner Maria Rilke, Prag, 1923, 4-5).
U maju 1897.g. neko je pjesnika predstavio, u kući Jakoba Wasermanna, izgleda sam domaćin, “slavnoj spisateljici” Lou Andreas-Salomé (1861-1937), o kojoj će se mnogo pisati kasnije kao o ljubavnici, rođaci, što je prema vlastitoj potvrdi Lu i bila, kao i doživotna prijateljica (prije toga rezolutno je odbila brak koji joj je ponudio Friedrich Neitzsche, “uprkos snažnoj intelektualnoj privlačnosti”).
Eto, tu se stiče prvi utisak o uticaju gospođe Salomé na ranjivog mladića koji spontano grli ruski svijet. Njeno biće, ali i lektira, prodrli su u mlado srce jače nego što se može zamisliti, kaže Wolfgang Leppmann uz tvrdnju da je upravo ona okrenula mladog pjesnika prema Tolstoju, koji stoji na sredokraći između slovenofila Dostojevskog i zapadnjaka Turgenjeva. (Tolstoy had long been Lou’s favourite writer, partly because of his intermediate stance between the Slavocentric Dostoevski and the Westernized Turgenev. Vidi detaljnije kod Leppmanna, Rilke: A Life, Bern & Munich 1981, engl. prevod N. York 1984, 84).
A onda je došla na red ruska narodna epika, kaže Messer i mi vidimo, koliko god se čudili danas, da je u vrijeme nastanka Praškog kruga emocija prema Rusiji bila snažna i respektabilna - “onda Tolstoj i njegovo prvo hrišćanstvo, monasi na gori Atosu, Dostojevski, Gogolj...”
Sa Lu Salomé će mladi pjesnik putovati u Rusiju i upoznati ruske pjesnike, Pasternaka, i druge, pošto već krenu knjige pjesama i kratke proze. Lu mu je dala ime Reiner, umjesto francuskog René, koje bijaše dobio na krštenju. “Reiner je obično, fino njemačko ime”, rekla je. Tog ljeta njegov stih postaje jasno pismo:
Liši me vida, gledaću tvoj lik, zapuši uši moje, slušaću te, onemi me, al‘ zvaću te kroz krik, bez nogu još ću k tebi naći pute.
Bili su njih dvoje, kaže Lu, neodvojivi djelovi jedne cjeline, “kao rođaci - no ipak rođaci iz davnih vremena, prije nego što je incest postao grijeh”.
U ovim stihovima vidim onu nježnu tamninu Rilkeove poezije, tamninu koja mi se obraća iznenada, a ja volim pjesnike koji mi se obrate iznenada, kad oni hoće (a ne kada ja hoću). Lu Salomé ga je ubrzo napustila. Nakon smrti svoje velike tvorevine izdala je knjigu sjećanja u kojoj govori o pjesniku očima njegova jezika i percepcije (Lou Andreas-Salomé: Reiner Maria Rilke, Insel-Verlag, Lajpcig, 1928).
Njemstvo u jeziku
Njemačka knjževnost u Pragu, kojoj Rilke pripada, ako ne kao najveći predstavnik (jer tu je, razumije se, dr Franz Kafka), a ono kao jedan od prvih velikih, ima svoj početak i uspon kaogod i svoj kraj. Danas je to već istorijska relikvija (mada sjaj ne gubi), ali početak nećemo napipati čak ni krajem osamnaestog stoljeća.
O tome daje svoj sud Peter Demetz (1922), češki i američki jevrejski pisac, možda najpozvaniji od mnogobrojnih autora od tog interesa, profesor njemačke književnosti na Jejlu, nosilac Goetheove medalje. On tvrdi da krajem osamnaestog stoljeća, a to je vrijeme početaka moderne njemačke književnosti u Češkoj, ova se književnost još uvijek ne doživljava kao njemačka.
“Podanici češkog kraljevstva koji govore njemački nisu sebe smatrali Njemcima, isto kao što se Njemcima nisu samtrali njini savremenici u stotinama carskih državica. Njemački pisci u Češkoj toga doba redovno su se inspirisali slovenskim temama, koje su bile zajedničke svim stanovnicima kraljevstva - ovdje još nisu bile nikle izrazite narodnosne strukture - i za same pisce njemačkog jezika, bila su, njina djela, prosto otadžbinska, patriotska”, kaže Demetz.
Onda on prelazi na teren revolucionarne evropske godine (1848), na glavni tok rasprave, a to je narodna borba za jezik. Uzgred, tada je Vuk Karadžić uzeo učešća na istorijskom kongresu filologa u Pragu, iako sa promjenljivom srećom, koji su vodili češki prosvetitelji i romantičari. (Prošlog ljeta putovao sam u finom društvu iz Praga u Lajpcig i zadesi me nevolja sa kolima, te sam psovao na sva usta; “Vidi ti njega, vozi džip Micubiši i nije mu potaman”, prekorno reče osoba koja mi bijaše draga, “a hromi Vuk se ovuda truckao bez negodovanja!”).
Mene interesuje, međutim, u rilkeovskom slučaju borba za jezik kao susret malih i velikih svjetova, organskih i kulturnih, narodnosnih i estetskih, jednom riječju: minornih (malih) i majornih (velikih). On je rođen u minornom svijetu, češkom, ali od majke iz velikog, franačkog spektra koja mu je ulila jezik i ljubav zajedno - kako to samo majka može.
Roditelji su mu se vjenčali pod imenom Josef Rilke i Sophia Enzo, zvana Phia (češki dóbni tekstovi kažu da je ispoljavala modnu hipohondriju i oblačila se samo u crno). Ona je bila ćerka praškog trgovca čiji su se preci doselili na obalu Vltave iz franačkog Alzasa, te će ovo pjesnika potaći i u životu i u prepisci, uključiv poeziju, da iskaže vanrednu naklonost prema Francuskoj i Francuzima - velikom svijetu. Uostalom, imena onih koje je Rilke na njemački prevodio glase: Paul Valéry, Stéphane Mallarmé, Charles Baudelaire, André Gide - sasvim dovoljno da se formira jedan majorni svijet.
U monografiji koju su Englezi objavili o Gideu i koja, po mom mišljenju, ne zaostaje za najboljim francuskim, autora Alana Sheridana, inače francuskog đaka (prvi je upoznao Englesku sa djelom Michela Foucaulta), zapaženo je da je Rilke bio politički konzervativan. Ako je to neka utjeha, nastavlja Sheridan, “većina velikih modernih pisaca bili su politički konzervativni, ako ne ekstremni i radikalni - kao Valéry, Proust (čak u ranoj fazi i sam Gide); Joyce i Faulkner; Eliot i Pound; Rilke i, prije no ga će ga realna politika uzeti pod svoje, Thomas Mann” (vidi André Gide: A Life in the Present, Kembridž, 1999, str. 493).
“Takođe, generacija koja je prve stihove pisala pod uticajem Mlade Njemačke (književni pokret mladonjemačkih liberalnih autora između 1830. i 1848.g. koji se bore za slobodu riječi, emancipaciju žene i protiv vjerske dogmatike - najistaknutiji predstavnik Heinrich Heine, prim. GČ) rasla je u crno-bijelom koloritu svoje češke domovine. Inspiracije ovih autora su teme koje se mogu označiti kao češke tek kasnije, sa vremenske distance. Istorijski prelom bila je godina 1848: izbili su narodnosni konflikti, njemački pisci iz Češke moraju se odlučiti brzo, takorekuć preko noći. (...) Od aprila 1848. do Minhena (pakt Njemačke, Italije, Francuske i Velike Britanije o predaji pograničnih teritorija Čehoslovačke Njemačkoj, potpisan 29. sept. 1938. u Minhenu, prim. GČ), njemačka književnost u Češkoj podijeljena je na dva dijela, na dvije tradicije, svaki pisac je morao izabrati: ili sloboda pojedinca, ili narodna disciplina; ili istina, ili nacionalni program.” (Petr Demetz: René, pražská léta Rainera Marii Rilka, Aula, Prag, 1998).
Opravdano mislimo, ako mislimo o njemu kao nekome ko je tokom svojih razvojnih faza odao poštu starijima (upotrijebiću fini španski izraz: los majores), precima u književnom smislu riječi. Praška njemačka tradicija iz mladih dana Rilkeu dođe prirodno, spontano, kao smola slatkoj kori drveta. Svoje viđenje los majores on je izrazio sa nepodnošljivom nježnošću prema smrti u Četvrtoj Devinskoj (Die vierte Duineser Elegie):
Ti, moj oče, koji, otkako umre, u mojoj nadi često, sred mene, strepiš, i ravnodušje kakvo mrtvaci znaju, cela carstva ravnodušja odbacuješ rad moje majušne sudbe, - nisam li u pravu? Majušna - to znači minorna. Majušna sudba - minorna sudba pojedinca. Majorna - velika sudbina jezika.
Minorni svjetovi
Bitka za jezik je veoma široka, pogotovo u razmjerama slovenskih jezika i svaki među njima familijarno zna ovaj prostor iz odbrambenog istorijskog, pa čak i teorijskog ugla, osim, možda, ruski, koji ne osjeća potrebu da bije bitku za veličinu (majoritet). No, u mom eseju o praškim njemačkim piscima ovoj borbi je posvećena pažnja iz ugla minornih svjetova.
To mene zanima, minorni svjetovi. Tu ja gorim.
Ergo, to je situacija kad se mali svjetovi, bilo organski ili neorganski (atomi), bilo ideološki ili estetski, jednom otcijepljeni od velikih, razbijeni po liniji materije, po žili-kucavici u geološkom smjeru, razneseni u vasioni, dakle, bore za svoja nasljedna svojstva.
Čestice njine, u toj stravičnoj borbi za opstanak, zahvaljujući unutrašnjoj snazi, autonomiji, u datom slučaju kulturnom sustavu, akumuliraju snagu za opstanak u autohtonom obliku i - prežive, pretraju. Žive dalje, uprkos izazovima, dejstvuju sa kvalitativnim svojstvima majornih svjetova kojima su nekoć pripadali. Životom osjećamo nasljeđe naše, iako smo mali (minorni) da kuca u grudima, puni srce, naoružava nas iskustvom života i smrti.
Rilkeov dužnik, Ezra Pound, kaže ovako:
Ono što zaista voliš niko ti oteti neće / ono što zaista voliš pravo je nasleđe tvoje!
Bonus video:
