Bez krova krovne muzičke institucije - Muzičkog centra, umjetnička muzička scena u našoj državi je, kako se i naslućuje - kišna, kaže za “Vijesti” eminentni pijanista Ratimir Martinović, profesor na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu i direktor jednog od vodećih festivala u Crnoj Gori i regonu - KotorArta.
Tokom razgovora za “Vijesti” podsjeća da od trinaeste godine ne živi stalno u Crnoj Gori. Otišao je na školovanje, dobio zaposlenje u inostranstvu, svirao i svira širom svijeta i uvijek je svuda rado viđen i slušan, no nikada nije bilo poziva da se vrati... A kao i on, mnogi mladi talenti svoju karijeru grade odlazeći, pa Martinović ističe da je neophodno konstantno unapređivati (pred)uslove u kojima bi “mladi ljudi mogli vidjeti interes i prepoznati svoju zemlju kao bazu za buduće odlaske u “bijeli svijet” koji je neminovnost za njegovu profesiju”. Putovanja je oduvijek koristio za lični, ali i za razvoj KotorArta, te promovisanje Crne Gore i ideje za njeno napredovanje.
“Crnu Goru bih rado vidio ne samo kao mjesto elitnog i turizma i brojnih festivala, nego i elitnog kongresnog turizma, a u okviru toga i međunarodne muzičke pedagogije jer jedno se sa drugim prirodno prepliće, pričao sam o tome, ne jednom. U tom bi se slučaju na potpuno novi način mogla valorizovati značajna infrastruktura muzičkih škola u našim gradovima, i to na zadovoljstvo i očiglednu korist svih. Ali, avaj! Vrijeme leti i prava je šteta što nema navigatora”, ističe jedan od najpoznatijih crnogorskih virtuoza za klavirom.
Naglašava da će Međunarodni festival KotorArt sigurno biti održan, ali se još utvrđuju okolnosti, a konstantno prate smjernice Nacionalnog koordinacionog tijela, jer “značajan projekat je da preživimo post korona vrijeme!”, kaže on.
Martinović govori i o sopstvenom stvaralaštvu, planovima za dalje, kao i planovima i detaljima o KotorArtu, te komentariše i odnos prema muzičkom nasljeđu u Crnoj Gori, ali i domaću umjetničku muzičku scenu.
Kazali ste više puta da je Vaša vodilja svih ovih godina bila ista - da se Kotoru pruži kvalitetan umjetnički sadržaj, kakav i zaslužuje. Čini mi se da u tome uspijevate. Šta biste Vi istakli, po čemu je Kotor Art poseban i neophodan na crnogorskoj umjetničkoj sceni?
Hvala Vam na toj konstataciji. Mislim da se KotorArt svojom organizacionom strukturom, budžetiranjem, procentima unutar tog budžeta, stručnošću organizacionog tima, produkcijom i na koncu kvalitetom i konceptima svojih programa, izdvaja kao, atipičan i svijetao primjer. Preko trećine budžeta smo nalazili od sponzora i prijatelja, što je za umjetničke festivale u Evropi rijetkost. Izborili smo se za autonomiju koja je bazirana na stručnosti, društvenoj odgovornosti, turističkoj atraktivnosti, tematskoj aktuelnosti, pa čak i ekološkoj osviješćenosti i iznad svega - produkcionoj i umjetničkoj besprijekornosti. Mala ekipa posvećenih ljudi, od Kotora i Podgorice, preko Zagreba, Novog Sada, Beograda, do Rima i Beča, u stalnoj je komunikaciji, prepoznajući potencijale Crne Gore, Boke i Kotora u smislu njihovog doživljaja kao svjetski ekskluzivnih destinacija uz koje se sadržaj koje festival nudi prirodno nadovezuje. Pored pobrojanog, čak 90 odsto naših ukupnih sredstava ulažemo u programske aktivnosti, dok se 10 odsto izdvaja za administrativne troškove. To je gotovo obrnuto proporcionalno javnim institucijama kulture.
Koliko se, kroz Kotor Art, i sami usavršavate? Da li Vam putovanja i obaveze koje prate festival omogućavaju i da lično napredujete i obrnuto? Uzela bih za primjer boravak u Kini i nastup na festivalu “Music week 17+1”, majstorski kurs koji ste vodili na Šangajskom muzičkom konzervatorijumu... Spominjem tu priliku jer ste tada potpisali i Memorandum o saradnji sa direktorom Šangajskog orijentalnog kulturnog centra koji je tokom prošlog ljeta boravio u Kotoru, a koji će biti jedan od partnera za gostovanje mladih kineskih muzičara u Kotoru, u okviru Don Brankovih dana muzike i programa “China Stage”...
Stvar je ipak obrnuta. Ja sam u Kini boravio kao pijanista koji je iz kapaciteta umjetnika postao član Odbora za muziku Inicijative 17+1 i spomenutog festivala. Tu okolnost sam iskoristio da promovišem aktivnosti KotorArta i povežem se sa ljudima koji ne samo festival, već i mlade crnogorske umjetnike mogu predstaviti na velikom kineskom tržištu umjetnosti. Zahvaljujući klaviru, ja putujem od svoje 13 godine i do sada sam ko zna koliko puta obišao zemaljsku kuglu. Putovanja mijenjaju čovjeka, njegovu perspektivu gledanja. To sam upotrijebio ne samo za svoj lični već i za razvoj KotorArta ali i svih drugih angažmana kojima sam posvećen.
Tamo ste promovisali i svoj novi album sa klavirskim opusom Vasilija Mokranjca. Kakve su bile reakcije i utisci publike?
Uvijek se iznenadim kako ta muzika, kao voda, nađe put do slušalaca širom svijeta. Svirao sam njegovu muziku u Njemačkoj, Italiji, Švajcarskoj, Španiji, Meksiku, Americi…i uvijek je nailazila na veliko odobravanje i iskreno interesovanje. Takav je slučaj bio i sa Kinom a mislim da im je posebno bliska bila priča Mokranjčevog najznačajnijeg dijela “Odjeci”. Pretpostavljam da su u njoj mogli naći asocijativnost sa zvonima, odjecima i možda prazvucima svoje zemlje. Vidite, ipak nas zvona povezuju, bez obzira da li su azijska, pravoslavna, katolička, protestanstska ili neka druga, sva ona komuniciraju sa precima i pozivaju, kako reče don Branko Sbutega, otvarajući jedne godine KotorArt, “na pomirenje, na oproštaj i na ljubav”. Upravo tim pozivom svake godine i počinjemo festival, zvonima katedrale Sv. Tripuna. Ali to je sasvim druga tema.
Posljednjih godina ste se posebno posvetili izučavanju Mokranjčevog klavirskog opusa. Šta je usmjerilo Vašu pažnju, da li je to interesovanje i ranije postojalo, kako se razvijalo i koliko je izazovno bilo?
Vasilije Mokranjac je bio vrlo poseban čovjek. Senzibilan, introvertan, tih, miran, povučen, stidljiv. A duboko i vanredno intenzivno je osjećao nemir vremena u kom je živio i koji je tragično prekinuo. Sve je pretočio u muziku, ostavljajući jedan od najvažnijih simfonijskih i klavirskih opusa u ovom dijelu Evrope. Sa njegovom muzikom me je upoznao prof. Dušan Trbojević, njegov kolega, divan pedagog, gospodin velike erudicije. Od tih davnih dana, tinjala je moja želja za tom muzikom, sve dok u radu sa svojim studentima na Akademiji umetnosti nisam otkrio jedan dio nepozntih djela i tada definitivno riješio da ih sve sviram. Prvo sam na BEMUSU prije par godina po prvi put izveo njegov cjelokupan opus na gotovo trosatnom resitalu, a onda je krajem prošle godine, izdavačka kuća Grand Piano, dio NAXOSa, izdala moj dupli CD sa kompletnim djelima ovog autora. Mokranjac je i dalje na mom repertoaru, to je višeslojna muzika, vrijedna svake pažnje. Nadam se da ćemo pronaći i velikog evropskog izdavača koji bi njegov genij učinio poznatim i dostupnim muzičarima širom svijeta.
Prema Vašem mišljenju, kako se Crna Gora - pa i region - ophodi prema muzičkom nasljeđu? Koliko postoji prostora za unapređenje tog segmenta i na koji način?
Prije odgovora moram reći da će umjetnost i umjetnici pretrpjeti jedan od najjačih udaraca virusa korona. I zaista se nadam da predstojećim rebalansom budžeta Vlade, pa i mjerama lokalnih samouprava, sektor kulture procentualno neće stradati više od drugih sektora. Po mom dubokom uvjerenju, trebalo bi biti obrnuto tj. kultura bi trebala biti pošteđena dramatičnih rezova! U razvijenim demokratijama zapada, sektor kulture je podjednako važan kao i onaj unutrašnjih poslova ili zdravstva. Kultura je, pored svega ostalog, kohezioni faktor, snažan činilac identiteta koji je osnov zajedničkog djelovanja. Naše muzičko naslijeđe nije veliko ali je naše, i zato nama primarno. Muzički centar Crne Gore već deset godina čeka svoju zgradu koja ne treba biti samo mjesto proba i koncerata simfonijskog orkestra već i ozbiljnog promišljanja o načinima prezentiranja našeg naslijeđa, naših talentovanih muzičara, mjesto sa kog ćemo dobijati prijedloge kako se tokom narednog perioda treba oblikovati koncertni život, kako osmisliti sadržaje koji će međunarodno pa, za ovo vrijeme i online predstaviti ono što muzički Crna Gora s ponosom može ponuditi regionu i Evropi.
Kakva je trenutno, iz Vaše vizure, umjetnička muzička scena i kultura u Crnoj Gori? Ima li pomaka u odnosu na ranije?
Metaforički govoreći - bez krova naše krovne muzičke institucije - Muzičkog centra, možete i sami naslutiti - kišna. Pa i pored toga, Simfonijski orkestar talentom i ogromnim trudom svojih članova daje odlične koncerte širom zemlje, formirani su i manji ansambli koji nastupaju, a izuzetaka ima i kroz festivalske sadržaje. Neki od njih su već na svojim počecima dobili značajno privilegovane startne pozicije, dok su drugi svojim trudom i dugogodišnjom posvećenošću napravili kvalitativne pomake. Ne mislim tu samo na Kotor već i na Bar, Budvu i Herceg Novi. Pomaci su vidljivi i kroz individualne učinke izvođača od kojih su neki čak uspjeli da dođu i do popularnosti. Međutim, istinski kvalitativne pomake vidim prije svega u mlađim generacijama, studentima muzike koje imam priliku da ispratim i u okviru našeg serijala “KotorArt Talenti”. Radi se nerijetko o djeci muzičara koja su na školovanju po inostranstvu i koji pokazuju, ne samo talenat i radne navike, već i visok stepen razumijevanja za pitanja našeg društva. Mislim da je za razvoj muzičke umjetnosti i naših institucija od ključne važnosti da tim mladim ljudima pronalazimo prostor za pedagoški i umjetnički angažman. Ako i oni nepovratno napuste ovo društvo, imaćemo još jednu u nizu propuštenih šansi.
Mnogo je mladih i talentovanih muzičara koji su se predstavljali i na KotorArtu... Kakvo je Vaše iskustvo, da li je i koliko teško usavršavati se, stvarati i živjeti u Crnoj Gori i baviti se umjetničkom muzikom?
Izgleda da na svako Vaše pitanje unaprijed odgovoram! Što se mene tiče, od trinaeste godine ne živim stalno u Crnoj Gori. Otišao sam na školovanje, dobio zaposlenje u inostranstvu, svirao i sviram po svijetu i prosto - nikada nije bilo poziva da se vratim. Ne vjerujem da je lako, kao što nigdje nije lako. Moramo konstantno da unapređujemo preduslove u kojima bi mladi ljudi mogli vidjeti interes i prepoznati svoju zemlju kao bazu za buduće odlaske u “bijeli svijet” koji je neminovnost za našu profesiju. Pored toga, ne jednom, sam pričao o tome da bih Crnu Goru rado vidio ne samo kao mjesto elitnog i turizma i brojnih festivala nego i elitnog kongresnog turizma a u okviru toga i međunarodne muzičke pedagogije jer jedno se sa drugim prirodno prepliće. U tom bi se slučaju na potpuno novi način mogla valorizovati značajna infrastruktura muzičkih škola u našim gradovima, i to na zadovoljstvo i očiglednu korist svih. Ali, avaj! Vrijeme leti i prava je šteta što nema navigatora.
Da li biste nešto dodali ili poručili čitaocima?
Pa evo, u svjetlu ovog zaključka o letu vremena, pada mi na pamet Murakamijeva misao kako je “bol neizbježna, a patnja opciona”. Za tu vrstu spoznaje potrebno je da se udaljimo od svojih strasti, misli i stavova, ponosa, gordosti …i shvatimo da imamo samo ovaj jedan let čiji smo mi navigatori i koji valja provesti u radosti i kreaciji. Sve ostalo je neprovjerena informacija. I zato toplo preporučujem Betovena na Šilerove stihove “Ode radosti” u kojima slavi Jelisejska polja, svojevrsni raj iz grčke mitologije, slavi bratstvo, solidarnost i kaže: Radost, iskra sve ljepote, Kćeri iz Jeliseja! Opojna ti moć krasote, Uzvišena misija. Tvoje snove vežu niti, Što rastavi moda zla. Svi će ljudi braća biti, Krilo tvoje spajat’ zna.
Virus je manje opasan od brojnih pošasti iz prošlosti
Kako prognozirate da će izgledati kulturno-umjetnička scena u Crnoj Gori nakon virusa korona?
Živimo vrlo turbulentno vrijeme koje zahtijeva brzo prilagođavanje novim okolnostima. Festival je neke sadržaje već emitovao preko društvenih mreža a pripremamo još niz aktivnosti za naredni period. Možda neplanirano, neke sfere umjetnosti će morati ubrzano da se digitalizuju i osmisle nove načine komunikacije. Crna Gora će se ovakim tokovima i trendovima koja se tiču kulture i umjetnosti prirodno priključiti. Ohrabruju konkursi koje je, po proglašenju pandemije, Ministarstvo kulture promptno raspisalo. Kulturna scena je ovakvom situacijom izuzetno ugrožena i potrebna joj je pomoć, na koju apelujemo uz podsjećanje na nedavno citiranu misao iz “Društva mrtvih pjesnika”: “Nauka nam pomaže da lakše živimo, ali umjetnost nam kaže zašto živimo”. Jedna od naših specifičnosti je i činjenica da smo zemlja brojnih festivala koji upotpunjuju, nadograđuju, oplemenjuju i zaokružuju turističku ponudu.
Kakve posljedice mogu biti?
KotorArt spada u red takvih festivala, ujedno i od posebnog značaja za crnogorsku kulturu i zato vjerujemo da ćemo u dijalogu sa resornim Ministarstvom, lokalnom upravom, Ministarstvom turizma i tradicionalnim sponzorima i prijateljima festivala, uspjeti pronaći modus u kome ćemo, ukoliko okolnosti dozvole, biti u prilici ponuditi dio planiranog festivalskog sadržaja uživo, u Kotoru i Boki, kako lokalnom stanovništvu tako i priželjkivanim turistima. Ne treba se podsjećati na čuvenu Čerčilovu opasku na temu odbrane kulture, uz nadu da je ovaj aktuelni virus ipak manje opasan od brojnih pošasti čije smo napade u prošlosti, kao civilizacija, zajedno uspješno odbijali.
KotorArt nije adresa za pitanja o finansiranju države
Da li biste najavili nekog od potencijalnih gostiju ovogodišnjeg izdanja Kotor Arta?
Ne bih se to još usudio i nadam se da razumijete razloge. Iz razgovora sa našim pokroviteljima gotovo sam siguran da će festivala biti, ali vidite i sami da se vijesti mijenjaju iz dana u dan. Ono što mogu reći jeste da pratimo preporuke NKT kao i da smo u kontaktu sa umjetnicima koje planiramo za ovogodišnje izdanje a koji će, velikom većinom biti sa područja Crne Gore. Razmišljamo neodgovorno da cijeli ovogodišnji događaj preimenujemo u KoronArt, a sa tim je u odgovornoj vezi i naš novi vizuelni identitet.
Jeste li razmišljali o onlajn segmentu festivala i koliko situacija izazvana virusom korona remeti planove?
Mi smo od početka pandemije vrlo aktivni na društvenim mrežama, nudeći kvalitetne umjetničke sadržaje našim pratiocima. Planiramo da većinu koncerata tokom festivala istovremeno prikazujemo online ali i na otvorenom prostoru ispred naše dvorane crkve sv. Duha. Prošlih godina, kada je ona bila mala da primi sve zainteresovane posjetioce, imali smo takve situacije da smo koncerte prenosili uživo za posjetioce na susjednoj Pjaci od kina. Sve je to u ovim novim okolnostima veliki izazov za nas. Ali bože moj, cijeli život je nepregledni niz izazova! Dakle, trudićemo se da stvorimo zdravstveno bezbjedne uslove za slušanje muzike za koju je, kao i za cjelokupnu umjetnost, nekada dobro da nije baš sasvim “bezbjedna”. E to može biti zdravo dobar ekvilibrijum!
S obzirom na to da ste ranije, tokom jednog perioda, naišli na probleme sa finansiranjem Kotor Arta od opštine/države, kakva je situacija sada? Da li ste potpisali petogodišnji sporazum o finansiranju kako je ranije najavljeno i koliko to čini organizaciju festivala sigurnijom?
Nažalost, do tog sporazuma još nije došlo. Zašto - ne znam. I dalje se finansiranje odvija godinu za godinom. Naredne godine KotorArt Don Brankovi dani muzike obilježavaju 20 godina postojanja. Za to vrijeme smo pokazali i posljednjim nevjernim Tomama sve ono što javnost već zna, a na šta neću trošiti riječi. U svakom slučaju mi nismo prava adresa za to pitanje.
Najavili ste ranije da povodom obilježavanja 20 godina od prvog izdanja KotorArta, za 2021. pripremate nekoliko značajnih projekata. Da li biste rekli o čemu se radi?
To sam najavio prije korone. Sada će nam značajan projekat biti da preživimo post-korona vrijeme! Šalu na stranu, ukoliko okolnosti dozvole, planiramo izdavanje albuma sa odabirom poručenih kompozicija. Podsjećam da je KotorArt poručio preko tri sata nove muzike, uglavnom domaćih autora, kojima smo kao inspiraciju zadavali pretežno važne domaće teme, istorijske datume, od godišnjica Njegoša, Blažene Ozane, don Branka, do gradnje hrama sv. Nikole, ili tema održivog razovja i slično. Dakle, široko postavljene društvene teme prepletene kroz jezik muzičke umjetnosti. Time ostavljamo muzički trag ovog vremena, kreiramo našu muzičku baštinu koja nije naročito bogata, i angažujemo domaće stvaraoce čija dijela gotovo momentalno ugledaju svjetlost dana. Ova godina je posvećena proslavi 250 godina rođenja Betovena. Ali i to smo stavili u kontekst onoga što smatramo društveno odgovornim - njegova “Oda radosti” je poslužila crnogorskom kompozitoru Aleksandru Perunoviću da napiše novo djelo koje bi trebali čuti na otvaranju 14. jula. Istovremeno, buduća himna i Crne Gore treba da posluži upravo i za promišljanja na temu našeg evropskog identiteta, što u aktuelnom trenutku smatram neobično važnom perspektivom. Pored toga, za izdanje 2021. smo već konkurisali kod evropskih fondova sa nekoliko IPA prekograničnih projekata, od kojih je jedan sa vodećim festivalima regije kao što su Dubrovačke ljetne igre, Ljubljana festival i beogradski centar festivala - CEBEF, za projekat koji podrazumijeva afirmaciju i mobilnost mladih stvaralaca. Takođe, ukoliko prilike dozvole, želimo da pozovomo neke od najistaknutijih umjetnika koji su kod nas gostovali u prošlosti a pripremamo i monografiju adekvatnu dvodecenijskom djelovanju festivala.
Bonus video:
