U današnjem vremenu prisutno je ubjeđenje da mladi sve manje čitaju i da im pažnju okupiraju druge aktivnosti koje najčešće ne zahtijevaju angažovanje uma. Ako je sve manje čitalaca (a moguće i da nije tako!), koliko i na koji način onda mladi ljudi danas analiziraju i tumače svijet oko sebe? Koliko se njih bavi naučnim radom? Možda je bolje pitanje - koliko su etablirani stvaraoci raspoloženi i zainteresovani da ih čuju? Naravno, takvih intelektualaca je oduvijek malo, ali se ne može reći i da su u sjenci. Oni, ako mislimo na one koji su već zapamćeni, nijesu krili svoje stavove, niti ih prilagođavali okolnostima, političkim trendovima, dominantnim ličnostima... Glas intelektualca, naučnika, analitičara mora se čuti, to je obaveza prema sebi, profesiji i zajednici. Tako je i sa glasovima mladih koji su temelj jednog društva čija je dužnost da ih stereotipima ne guši. Jer, ako utihne mladost, utihnula je i mogućnost i želja za boljom budućnošću, utihnuo je bunt, radoznalost, polet...
Magistarka književnosti i pjesnikinja Tijana Rakočević pripada mlađoj generaciji crnogorskih stvaralaca i ona se, pored pisanja, posvetila i naučnom radu - istražuje djela značajnih pisaca i spisateljica iz oneobičene perspektive. Među rijetkima je koji uz pisanje poezije, proze i eseja pažnju posvećuju i tumačenju okolnosti u kojima autori/ke stvaraju, ali i kritičkom odnosu prema aktuelnoj crnogorskoj književnoj sceni. Učestvovala je na brojnim naučnim skupovima, a stipendistkinja je i Crnogorske akademije nauka i umjetnosti za 2016/17. godinu. Javnost je često imala priliku da je vidi u CANU i kasnije, na sesijama na kojima se diskutuje o različitim temama.
Tijana Rakočević je rođena 1994. godine u Podgorici. Magistrirala je na Odsijeku za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti Filološkog fakulteta u Nikšiću. Bavi se naučnim radom, objavila je jednu knjigu poezije “Sve blistavi kvanti”, a njeni radovi (eseji, prikazi, pjesme i priče) mogu se naći u regionalnim književnim časopisima: (Ars, Script, Sent, Nova Istra, Književni pregled, Život, Bona, Balkanski književni glasnik, Novi Izraz...). Član je uredništva časopisa za književnost i kulturu Fokalizator (Crna Gora), kao i časopisa Alternator (Hrvatska). Trenutno je angažovana u Centru savremene umjetnosti Crne Gore kao lektor. Dobitnica je prve nagrade na konkursu za najbolju kratku priču u Crnoj Gori za 2019. godinu, u organizaciji Podgorica art festivala.
“Ne znam kako bih se predstavila, ali znam kako ne bih: književnica; pripisati sebi tu laskavu titulu znači prihvatiti počasti i povjerovati da značiš. Ako budem značila i kad me ne bude, biće to prijatan eho onog zvuka koji sam svojim postojanjem proizvela, a ako i ne - biće mi sasvim dovoljno što sam se ugasila radeći ono u čemu istinski uživam”, kaže ona u razgovoru za “Vijesti”.
„Varijacije na temu ’Žene i književnost’ proizvode utisak da su one, žene, u nekom pogromu već skoro istrijebljene i da u rezervatima, dopuštajući im da se književno izraze, njegujemo primjerke koji su izmakli uništenju“, kazali ste na nedavno održanom okruglom stolu na temu „Žene i književnost u Crnoj Gori“. S obzirom na ovu Vašu izjavu, kako biste okarakterisali žene koje su istrajale i koje se danas bave književnošću, i to hrabro, kvalitetno, borbeno, smisleno?
Istrajale, to je prava riječ. Hrabro - ako se hrabrim smatra prisutnost tamo đe prije nijesi mogao ni da priviriš, a opet: i borbeno je, istina, ako nastaviš da izgaraš za svojim mjestom na književnoj sceni i kad dobiješ potomstvo. Mnogi zaboravljaju da (ne)vidljivost autorki direktno proizlazi iz činjenice da su dužnosti u kohabitaciji (o kojoj god vrsti bilo riječi) i dalje podijeljene tako da, kako reče hrvatska pjesnikinja Monika Herceg, pišemo kad đeca spavaju. Žena mora biti zasljepljujuće talentovana da bi neko na nju uopšte i obratio pažnju, dok njen muški kolega može biti i kompletan mediokritet, njemu se to prašta, njega privilegijama obasipaju. Drugo, a to vidim kao problem koji treba rješavati što prije (osvješćivanjem), u svijetu književnosti uvijek postoji i mala grupa žena koje se deklarišu kao feministkinje, ali one vam nikada neće preporučiti da čitate one žene koje pišu bolje od njih samih, već samo one kojima su šanse da postignu više od njih gotovo nikakve. Žene u književnosti - to ne bi trebalo da bude apstraktan skup, već spisak imena i prezimena; zašto je toliko teško stati iza nečije vrijednosti ili biti prvi koji ukaže na nju?
U skladu s tim, kako biste sebe predstavili? Jedna ste od mlađih, a izuzetno zapaženih književnica koje ne samo što stvaraju, već i analiziraju, upuštaju se u naučni rad, kritikuju, komentarišu...
Ne znam kako bih se predstavila, ali znam kako ne bih: književnica; pripisati sebi tu laskavu titulu znači prihvatiti počasti i povjerovati da značiš. Ako budem značila i kad me ne bude, biće to prijatan eho onog zvuka koji sam svojim postojanjem proizvela, a ako i ne - biće mi sasvim dovoljno što sam se ugasila radeći ono u čemu istinski uživam.
Kako je počelo Vaše interesovanje za izučavanje književnosti, šta je u fokusu Vašeg interesovanja, te u kakvom ambijentu stvaraju mladi ljudi koji u Crnoj Gori odaberu taj poziv?
Neki u proučavanju književnosti vide sličnost sa disekcijom žabe (i poprilično uživaju u sterilnosti te izvedbe), ja, pak, u njemu vidim nježno srce školjke koje mi se, ako sam u tumačenju dobra, bespoštedno daje; doduše, to je proizvod nemogućnosti da u sebi pomirim racionalno i afektivno i to sam već kao primjedbu jednom prihvatila. Ako u tom “omekšavanju nauke” i leži moja prednost, onda za to mogu biti zahvalna svojoj mentorki, profesorici Vesni Vukićević Janković - osim ljudske i profesionalne podrške, od nje sam dobila i zadatak da njegujem sve ono što me kao naučnicu čini posebnom. Takvih ljudi, koji se mladosti ne plaše nego joj daju krila, ima veoma malo i zato mladi ljudi nailaze na nepovjerenje u svom okruženju iako, gotovo po pravilu, žive za inovacije. Ako i istrpe silne negacije, u zrele godine ulaze sasvim potrošeni.
Istakli ste na pomenutom okruglom stolu da se mi u Crnoj Gori „još uvijek nijesmo dogovorili kako da zovemo žene koje stvaraju“. Na šta konkretno mislite i zbog čega je tako? Da li je to posljedica naše tradicije i isticanja muškog prvenstva u odnosu na ženu, pa zbog toga „pisac“ zvuči snažnije i ozbiljnije u odnosu na „spisateljicu“, „pjesnik“ u odnosu na „pjesnikinju“...?
Time sam mislila na primjedbe ljudi koji, i nemajući razvijenu čitalačku naviku, donose sud i on, nakon što ga izgovore naglas, postaje opštevažeći. Ako je cilj da neko zanimanje zvuči snažnije, onda ljubiteljima preporučujem rvanje, ne književnost.
Da li je stvaralaštvo žena u književnosti još uvijek u fazi poređenja s muškarcem kao autorom, te koliko je nezahvalno iz tog ugla posmatrati „žensko pismo“ koje je, u skladu s tim stereotipom, nježnije, emotivnije, „pitkije“, bezazlenije?
“Žensko pismo” ne postoji. Ako prilikom upotrebe te nesrećne sintagme mislimo na kreiranje književnog svijeta u kom je prikazano ono što ženi, zapretanoj u ponavljajućem ritmu pranja rublja, jedino može biti poznato - onda da se zadovoljimo činjenicom da ćemo i za stotinu godina razgovarati o neravnomjernoj zastupljenosti autorki. Radije bih da živim s mišlju da će moji potomci i potomkinje biti dio sistema u kom će ove teme biti prevaziđene. Inače, čemu?
U Crnoj Gori imamo specifičnu situaciju kada je riječ o jeziku. Mnogo se diskusija vodi o tome kojim jezikom Crnogorci govore, a kazali ste u jednom intervjuu i sljedeće: „Ni u jednoj zemlji na svijetu vas ne pitaju zbog čega ste odabrali da govorite svojim jezikom (kao da se to, pobogu, biralo) i ni u jednoj zemlji ne prekorijevaju potomke što svoje đedove u govoru slijede - sem u Crnoj Gori.“ Otkud jezik kao izvor podjela i zašto ni danas nemamo usaglašen stav o crnogorskom jeziku?
Vjerujte, već dugo pokušavam da odgovorim i sebi na to pitanje. Sjećam se, kad sam objavila na društvenim mrežama intervju koji pominjete, jedna mi je prijateljica (pjesnikinja iz Srbije) napisala: “Meni si, još otkako sam počela da pratim šta pišeš na svom zidu, objasnila neke stvari. Pre toga, možda sam i ja bila na stanovištu - ma šta hoće ovi Crnogorci?”. Trudim se, dakle, da ličnim primjerom pokažem da se za crnogorski jezik može boriti i drukčije, iako je, priznajem, najlakše skliznuti u ostrašćenost; kao u priči o Suncu i Śevercu, kad su se oni kladili ko će putniku skinuti ogrtač: to je ipak, uprkos tome što je Śeverac duvao iz sve snage, učinilo Sunce, milošću i dobrotom. Problem je, čini mi se, u tome što nijedna strana ne želi da razgovara, ali i to što je nečiji jezik, nečije nacionalno ośećanje (makar ono nemalo u sebi ničeg štetnog) ponekad jedini objektiv kroz koji se čovjek posmatra. Ako bi mi, da možeš, oduzeo pravo da govorim na svome jeziku, ma šta o njemu mislio, time otvaraš mogućnost da jednom i sam budeš potlačen i da to bude u redu.
Kako komentarišete to što u Crnoj Gori imamo tri fakulteta na kojima se izučava maternji jezik, odnosno - to što na Filološkom u Nikšiću imamo dva odsjeka (Odsjek za srpski jezik i južnoslovenske književnosti i Odsjek za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti) i uz njih i Fakultet za crnogorski jezik i književnost na Cetinju?
Opravdanost njihovog postojanja, rekla bih, ne zavisi toliko od pojedinačnih kvaliteta svake od pomenutih katedara, već ponajprije od potreba tržišta rada. Vjerujem da će se i za to pitanje s vremenom naći neko rješenje.
Da li smatrate da treba razdvojiti standardni i narodni govor, na koji način i zbog čega?
Oni su već razdvojeni - Pravopisom i Gramatikom.
Pored naučnog rada, bavite se i pisanjem poezije, priča, objavljivali ste svoje radove u mnogim regionalnim književnim časopisima... Šta je motiv Vašeg stvaralaštva kada je umjetničko/književno djelo u pitanju?
Nemam poseban motiv, važno je da ono što me boli izađe van.
Koliko mladi čitaju danas, tj. kakva je čitalačka kultura?
Mislim da, mnogi će se začuditi zbog ovakvog odgovora, mladi sada čitaju više nego ikada. Pokazatelj za to su izdavačke kuće kojih je sve više, ne možete ih sve ni nabrojati (zaista, ko bi bio toliko hrabar i bezobrazno bogat da ulaže novac u nešto što mu neće donijeti nikakav profit?). Nema ničeg lošeg u tome što se ljubav prema čitanju razvija i na nekonvencionalan način, konzumiranjem lakog štiva (kasnije, ako ste dovoljno zainteresovani, otkrivate i drugo). U tom smislu, moramo prilagoditi školski program potrebama učenika tako da njime obuhvatimo i vrijedne i zanimljive knjige, iako se vjeruje da je takvih malo. Nemamo nikakve koristi od toga što ćemo insistirati na “velikim temama” i ozbiljnim knjigama koje će u potpunosti izgubiti publiku ako ne formiramo generaciju koja će ih, i kada insistiranje na njima prestane, čitati.
Osim ljudske i profesionalne podrške, od mentorke, profesorice Vesne Vukićević Janković, dobila sam i zadatak da njegujem sve ono što me kao naučnicu čini posebnom. Takvih ljudi, koji se mladosti ne plaše nego joj daju krila, ima veoma malo i zato mladi ljudi nailaze na nepovjerenje u svom okruženju iako, gotovo po pravilu, žive za inovacije. Ako i istrpe silne negacije, u zrele godine ulaze sasvim potrošeni...
Da li biste preporučili neko štivo čitaocima - domaće/strano, poezija/proza?
“Neću da prećutim; zidovi su prećutali/ I srušili su se.” Čitajte poeziju Ivana V. Lalića.
Fond riječi nam se smanjuje, a one - nikad potrebnije
Svjedočimo velikom broju tuđica koje su proizvod naše burne prošlosti, a u novije vrijeme su se odomaćili i novi termini (većinom s engleskog govornog područja), i to ne samo među mlađim generacijama. Koliko to s jedne strane doprinosi bogatstvu našeg jezika, a koliko ga to s druge strane osiromašuje i čini da zanemarimo sopstvene izraze?
Možda nijesam osoba kojoj bi, s obzirom na to da živimo u internetskoj eri, trebalo postaviti to pitanje, no ipak: postoji na Fejsbuku jedna zanimljiva zajednica koja se zove Logophilia - njena svrha sastoji se u tome da ljudi iz cijelog svijeta objavljuju lijepe riječi s neobičnim značenjima. Voljela bih kad bi barem dio njih bio upotrebljiv u svakodnevnoj komunikaciji, jer za neka ośećanja, odnosno za nijanse među njima, i nema ekvivalenta u našem jeziku. Mislim da se jezik ne može osiromašiti tuđicama, ali jasno je da se individualni fond riječi kojima raspolažemo iz dana u dan smanjuje. Riječi, naprotiv, same po sebi - nikad potrebnije.
Ako bi mi, da možeš, oduzeo pravo da govorim na svome jeziku, ma šta o njemu mislio, time otvaraš mogućnost da jednom i sam budeš potlačen i da to bude u redu.
Omaž “vječitom sporniku” - Radovanu Zogoviću
Ustanova Centar za kulturu Kolašin raspisala je prvi konkurs za dodjelu Nagrade “Radovan Zogović”, a pravo učešća imaju autori i autorke iz Crne Gore (do 35 godina) koji pišu na crnogorskom, srpskom, bosanskom ili hrvatskom jeziku.
Pjesnici/pjesnikinje šalju radove na temu slobode, tolerancije i antifašističkih vrijednosti koje je Radovan Zogović u svom stvaralaštvu afirmisao. Svaki autor može poslati najviše dvije neobjavljene pjesme. Radovi se šalju na imejl adresu zogovicevi.dani@gmail.com, potpisani imenom i prezimenom. Konkurs je otvoren do 25. jula 2020. godine. Žiri, sastavljen od pisaca, profesora i urednika, nagradiće tri najbolje pjesme novčanim iznosima od 300, 200 i 100 eura. Rezultati konkursa biće objavljeni u medijima i na zvaničnoj Fejsbuk stranici festivala “Dani Radovana Zogovića”, a upravo u sklopu tog dana, 19. avgusta, na 113. godišnjicu rođenja Radovana Zogovića, biće održana i ceremonija uručenja nagrada. Tijana Rakočević je na čelu organizacionog odbora Festivala.
Kako je došlo do te inicijative i, imajući u vidu trenutnu situaciju, kako će izgledati Dani Radovana Zogovića ove godine?
Sve što ima veze s Radovanom naizgled dolazi u nevakat, ali je - zbog toga i uprkos tome - plamen antifašizma kojim gori naša festivalska priča Crnoj Gori potrebniji nego ikad. Smatrali smo da je taj omaž “vječitom sporniku” pravi način da se iznova pokaže kako je njegova poezija, pored toga što je i danas aktuelna, ona magičeska iskra sposobna da svojom toplinom raskravi cijeli svijet. I inače, kojem to piscu ne bi bila čast da bude laureata nagrade koja nosi Zogovićevo nepobjedivo - ime? Planirano je da se programi sva tri festivalska dana održe na otvorenom, a sam festival ćemo realizovati uz konsultacije s Institutom za javno zdravlje i Nacionalnim koordinacionim tijelom za zarazne bolesti. Ukoliko bude izmjena, javnost će o njima biti blagovremeno obaviještena.
Da li država Crna Gora i naše društvo dovoljno brinu o književnoj baštini, o cijenjenim autorima i autorkama kojih imamo nemali broj? Šta bi se, prema Vašem mišljenju, moglo unaprijediti i na koji način?
Uvijek postoji prostor da se kaže “može više”, ali čini mi se da se “može više” prvo na planu otkrivanja talenata. Tome bi lijepo poslužile nacionalne stipendije koje bi mladim autorima/autorkama pružile priliku da se, u trajanju od, recimo, godinu dana, bave isključivo pisanjem, da mu se na pravi način posvete i da za to vrijeme budu u potpunosti materijalno obezbijeđeni.
Bonus video:
