Serijal radio-drama inspirisanih crnogorskom usmenom književnošću jedan je od projekata koje je podržalo Ministarstvo kulture Crne Gore, kroz program pomoći nezavisnim umjetnicima usljed ugroženosti sektora kulture pandemijom korona virusa. Projekat podrazumijeva serijal od 10 radio-drama koje će autorska ekipa postepeno objavljivati tokom cijelog ljeta, a prve dvije epizode se već mogu se naći na Jutjub kanalu “Zoran Rakoč” reditelja Zorana Rakočevića koji je dio stvaralačke ekipe.
Radio drame su žanrovski drugačije, što pokazuju i prve dvije epizode - “Pravda i krivda” i “Marko Miljanov i Miljan Vukov”, čime ekipa dokazuje da će se truditi da budu raznovrsni i da zastupe širok dijapazon književnih inspiracija koje crpe iz crnogorske usmene književnosti.
U projektu učestvuju dramski pisci Bojana Mijović i Nikola Tomić, koji su polazišna tačka, kaže reditelj Rakočević, “jer sve kreće od procesa adaptacije odabranih izvora u dramski rod”, a tu su glumci - Sanja Vujisić, Vule Marković, Marko Todorović, Đorđije Tatić, likovna umjetnica Milena Vukoslavović čije ilustracije upotpunjuju doživljaj priče.
“Nažalost, iako nas je osmoro na projektu, malenih smo snaga - valjalo bi da smo mogli da uključimo još nekog glumca, pa sam i sâm prinuđen da uskačem u manje glumačke zadatke. Kada je Ministarstvo kulture raspisalo konkurs za nezaposlene umjetnike, usljed pogođenosti sektora kulture pandemijom korona virusa, u saradnji sa partnerskim organizacijama među kojima je i Crnogorsko narodno pozorište, razmišljali smo koja bi to forma najviše odgovarala za rad u kućnim uslovima, i možda malo pretenciozno se opredijelili za radio-dramu. To jeste forma koja je najmanje zastupljena kod nas, čak i potcijenjena, ali s predosjećajem da se vraća era radija kao bitnog medija, ušli smo u ovaj poduhvat, a nijesmo računali ni na kakvu snimajuću tehnologiju, što nas danas u radu pomalo i usporava. Crnogorska književnost je bogata, a pogotovo njene ‘usmene’ faze, na kojima su odgajane generacije i po kojima je crnogorsko društvo posebno, u svoj svojoj pripovjedačkoj i epskoj specifičnosti”, ističe Rakočević u razgovoru za “Vijesti”.
Veći dio ekipe je i ranije sarađivao na brojnim projektima, a upravo to ih je i rasteretilo, priča Sanja Vujisić.
“S obzirom na to da smo i ranije sarađivali i poznajemo se, to je ‘rasteretilo’ situaciju. Bili smo nekako slobodniji da predlažemo, sugerišemo i probamo. Mislim da iz te, prije svega drugarske atmosfere mogu mnogo kvalitetnije stvari da se dese. Bez obzira na to, ni u jednom trenitku nijesmo gubili iz vida da smo tu poslom i da svi imamo jedan cilj, a to je da damo najbolje što možemo u tom trenutku, a vođeni Zokijevom režijom. Snimanje radio drame samo po sebi je izazov, jer ste lišeni svega fizičkog i svedeni samo na svoj glas. A cilj je i tim sredstvom dosegniti istinu i uhu slušaoca bukvalno nacrtati situaciju, lik, karakter, odnos, sukob…”, naglašava glumica, a Rakočević dalje približava cilj i očekivanja ovog projekta.
Šta je bila vaša prvobitna inspiracija, ideja, cilj i da li se to i na koji način promijenilo kada je došlo do realizacije, pa i samog naziva?
Projekat nije tu samo da predstavi našu usmenu književnost, već da pojedinačne ideje koje su usađene u tradiciji, pravednost, istinoljubivost, požrtvovanje, porodične vrijednosti, ljubav, čojstvo, pa na kraju krajeva i junaštvo, izvuče iz tih starih zaboravljenih ladica, kao vrijednosti koje su nama danas potrebne. Tradicija treba da služi isključivo savremenim tokovima, inače je beskorisna i zabludna. Naziv projekta smo izvukli iz jedne od najpoznatijih pjesama Starca Milije Kolašinca “Ženidba Maksima Crnojevića”. Svakako da je istrgnuta iz konteksta, nama služi kao odličan naslov za seriju adaptiranih epskih pjesama, bajki, basni, priča, anegdota, mitova i legendi, a epitet “strašna” uzimamo u njegovom pozitivnom, pomalo opominjujućem kontekstu.
Šta želite da pružite publici, kako da približite ovaj dio naše baštine?
Prije svega radio-dramu kao preporođeni žanr, a drugo, još i bitnije - u vrijeme kad tradicija postaje jako političko oruđe, jedna zlorabljena i nažalost populistička kategorija, pružamo i njenu svijetlu stranu, jedinu koja mora da postoji. U prošlosti smo bili ratničko pleme koje odolijeva osvajačkim ratovima i velikim istorijskim događajima, a danas svu tu priču koju smo naslijedili, nažalost, svodimo na sitnosopstveničke banalizacije, ispolitizovana kvazi-značenja i simboliku raskola, podjela i fašizma. Njegoševa slika na tenku, zastava Kraljevine Crne Gore na političkom skupu, dokazi su za to. Politika uz gusle, bljak!
Vjerujete li da ćete na ovaj način, pored popularizacije nekih možda zaboravljenih priča iz Crne Gore, popularizovati i radio drame? Ko je ciljna publika, kome želite da ponudite vaša djela?
Ne smatram da će ovih 10 kratkih radio drama imati široku publiku, već upravo onu pravu, odabranu, znalačku publiku. Ne bih volio da nas slušaju da bi sebi i drugima dokazali koliki su Crnogorci ili Srbi. Mislim da od početka ne radimo s takvim polazištima i da ćemo takve razočarati. Naša publika su oni koji u regularnim uslovima idu u pozorište, čitaju literaturu, prate filmske festivale, pa i oni koji idu u ribolov i vraćaju ribu vodi.
Da li ste već odabrali i sljedeće drame koje ćete raditi? Šta utiče na izbor?
Odabrali smo većinu preostalih drama, a u sadašnjem momentu još tri su spremne i čekaju svoju finalizaciju. Ovo je veliki projekat, ni sami nijesmo shvatali koliko ozbiljan kada smo ga predali Ministarstvu na konkurs. Zaista smo se “uposlili”. Izbor vršim zajedno sa dramaturzima, Bojanom i Nikolom. Puno čitamo, tražimo izvore i mnogo nam je pomogla izvrsna antologija crnogorske usmene proze “Ljepota od svijeta” Vladimira Vojinovića. Naravno, naše drame ne oslikavaju do kraja ono što nađemo u prozi, drama ima svoje zakonitosti i mora da se prostre malo više nego što neka priča ili bajka nudi. Tako da u usmenoj prozi nalazimo inspiraciju i trudimo se da zadržimo prepoznatljivost te forme, ali i da stvaramo autonomna umjetnička djela. Na izbor drame utiče ono što mi među sobom često nazivamo - plodnost, a to je uslovnost da se stvori dramski sukob, da se ispriča stori, i još mnogi drugi elementi…
Na osnovu prve epizode čini mi se da kroz ovaj projekat, pored oživljavanja usmene književne, vi pokrećete i teme koje iako tradicionalne, patrijarhalne, vezane za neku “staru Crnu Goru”, aktuelne su i danas. Šta sami mislite o tome, koliko se iz narodnih “usta” moglo naučiti, a koliko danas imamo tu mogućnost?
Zavisi kako birate. Nijesu nekad ovdje živjeli ništa pametniji, a ni gluplji ljudi. Nama je ostalo od njih ono najbolje, pretpostavljam. Pitanje je kako se s tim danas nosimo. Da li nas, recimo, crnogorske virdžine uče da je svaka manjinska grupa sastavni dio ovog društva, ma kakve životne orijentacije bila? Da li nas čojstvo Arbanasa koje je vojvoda Marko Miljanov opisao smiruje u svom ovom ludilu novog nacionalizma u Crnoj Gori? Da li nas razočarava što u Vladi Crne Gore sjede ljudi koji misle da je Njegoš genocidan pjesnik? Da li kompletna ova priča pada u vodu kada je isti Njegoš iz vanvremenskog misaonog prostora spakovan u fresku “svetog tajnovidca”? Da li će neko Novicu Cerovića ili Savu Kovačevića jednog dana proglasiti za teroriste? Da li će neko helikopterom postaviti limenu skulpturu “tajnovidca” na svoj dio planine? Da li će neko emotivno zapaliti srednjovjekovne bedeme da bi dokazao svoj politički diskurs?
Imate li neka očekivanja od ovog projekta, neke planove?
Vjerujem da će projekat naići na interesovanje Ministarstva kulture i u “postprodukciji”, kao i da će donosioce odluka usmjeriti da ne čekaju novu pandemiju da se pomognu kvalitetni umjetnici koji se ne mogu zaposliti. O planovima je teško govoriti, jer po svemu sudeći dolaze teška vremena, makar u narednih godinu, dvije. Pozorište je baš na udaru restrikcija, svugdje u svijetu. Treba čitati dobru literaturu, to je jedini plan u koji profesionalno treba vjerovati.
Projekat je zrno u moru onoga čime se ozbiljna država mora baviti
Da li, kako i koliko Crnogorci čuvaju svoja predanja, neke legende koje su se prenosile i kako bi se to moglo unaprijediti?
Ispostavlja se da je bilo bolje da smo kroz istoriju svi mi, narodi koji su živjeli na ovom najljepšem parčetu zemlje, zemlje naše strašne, skloni isključivo već opisanoj vrsti glorifikacije i banalizacije. Da se još jednom ponovim, opet uzimajući Njegoša za primjer, a pod njim podrazumijevam širi kontekst (dobronamjerni ljudi neće zamjeriti): ovaj projekat je zrno u moru onoga čime bi se ozbiljna država morala baviti, a to su instituti za proučavanje njegovog djela, unapređenje muzeja vezanih za njegovo djelo, iz kojih neće svak nositi doma šta mu treba, ozbiljne i opsežne naučne studije, i pronalazak šireg konsenzusa da se Danom kulture proglasi dan Njegoševog rođenja. Da ne bude zablude, mi se Njegošem nijesmo bavili u ovom projektu, jer njegov opus ne pripada usmenoj književnosti. Navodim ga samo kao primjer, u odgovoru na vaše pitanje, šta je to nama danas tradicija i šta bi mogla da nam bude. Ako je ne pretvorimo u savremenu kulturnu, obrazovnu, umjetničku potrebu, a ostavimo je da lebdi između crkvenih i političkih pamfletizama, ostaćemo zauvijek margina.
Najveći izazovi su ton i šum
Kazali ste već da radite uglavnom u kućnim uslovima, pa kako je stvarati komade na taj način i da li se i koliko razlikuje taj proces od uvježbavanja drame za scenu?
Veliku zahvalnost dugujemo Biblioteci za slijepe i Radiju “Homer” koji nam ustupaju studio da se snimimo u jednom cugu, kao i kompozitorki Nini Perović na ustupanju autorske muzike za naš projekat... Sve ostalo radimo u kućnim uslovima, pa su popravke tona, javljanje šuma i slično, najveći izazov s kojim se borimo, ali i činjenica da nam je jedan od glumaca usljed ove situacije zaglavljen u Beogradu, pa nam snimke svojih uloga, snimljene telefonom, šalje mailom, i mi to manje ili više uspješno pokušavamo da uklopimo u ono što imamo ovdje. Uglavnom, “Pravda i krivda” je naš prvijenac na koji smo ponosni, kako na samu dramu, tako i na radio dramu, a i na njen likovni element. Prvi put radim radio-formu, a i većina glumaca, i taj rad se nimalo ne razlikuje od rada na pozornici, jer svaki proces počinje čitaćim probama, gdje se definišu glavne stvari prije izlaska u prostor.
Bonus video:
