Odlazili su, željni znanja, crnogorski likovni umjetnici u veliki svijet; Risto Stijović, Petar Lubarda, Milo Milunović, u Pariz, a Miloš Vušković u Beč. I svi se vratili u svoju Crnu Goru, šireći evropsku likovnu misao.
Miloš Vušković (1900 - 1975) u rodnom Cetinju je završio osnovnu školu i nižu gimnaziju. Nakon Prvog svjetskog rata, upisao se na Umetničku školu u Beogradu, a zatim je studije likovnih umjetnosti nastavio u Beču.
- Profesor koji me učio slikarstvu neobično me volio - kazivao mi je Miloš Vušković. - Poslije godinu dana provedenih u Beču vratio sam se na Cetinje i pomno slikao u akvarelu, jer nijesam imao drugih boja. Tada otvorim i prvu samostalnu izložbu koju su Cetinjani dobro primili. Bilo je to, mislim, 1921. godine...
Između dva svjetska rata, uz slikarstvo, Vušković je radio kao ilustrator i karikaturista u beogradskim listovima i časopisima. Bio je profesor crtanja u Pančevu i Beogradu. Kao član grupe likovnih umjetnika „Oblik“ redovno je izlagao, a 1935. godine, vrhunski karikaturista Vušković, s prijateljem Pjerom Križanićem među osnivačima je lista „Ošišani jež“. Rado viđen u Pjerovom domu; portretisao njegovu suprugu Lizu.
Tin Ujević, Rade Drainac i Miloš bili su nerazdvojni i česti gosti beogradske boemske Skadarlije.
Početkom 1948. vraća se u Crnu Goru. Odlukom Ministarstva prosvjete Crne Gore postavljen je za direktora Škole za primijenjenu umjetnost u Herceg Novom. Bio je niz godina, sve do penzionisanja, direktor Umjetničke galerije na Cetinju, izuzetno značajne institucije za razvoj crnogorske kulture. Dobitnik je više nagrada. Bio je član Crnogorske akademije nauka i umjetnosti.
Oduvijek je volio da crta. Međutim, otac je htio da ga pošalje u oficirsku školu, a majka je željela da bude pop!
- A sve to zbog toga što je neki advokat preplašio moga oca govoreći da umjetnici umiru od gladi - veli Miloš.
Pamtim Vuškovića još kao gimnazijalac dok smo živjeli na Cetinju; prijateljevao je s mojim roditeljima, Maksimom i Danicom, dolazio s Acom Prijićem u našu kuću. Jednog dana, sjećam se, Miloš reče:
- Ima na Cetinju jedan mali, Popović; crta odlično! (Mislio je na Dimitrija Popovića - prim. Sl. V.).
Dolaskom na Cetinje, Vušković se, kako je konstatovala istoričarka umjetnosti Olga Perović, postepeno udaljuje od karikature i s novim zamahom vraća se slikarstvu. Radi pejzaže, mijenja stil, usavršava izraz, sav je u crnogorskoj prirodi, ostaje stalno u rodnom kraju.
- Cetinje sam odabrao da bih bio daleko od centra. Radujem se kada sam pored štafelaja. Boja je za mene radost. U stanju sam da po pola sata gledam neki detalj u slici koji me zainteresuje - pričao mi je Miloš Vušković. - Često mi se desi da stvorenu sliku u datom momentu zamrzim, ali poslije dužeg perioda, ako je ponovo pogledam, uočim na njoj ono što ranije nijesam mogao zapaziti a što je u stvari bilo dobro. Raduje me moja retrospektivna izložba u Titogradu. Srećan sam što mi se pružila prilika da vidim svoje radove na jednom mjestu, rađene u vremenu od četrdeset godina. Ova vrsta izložbi, kako ih nazivaju, retrospektivnih, uzbuđuje, jer evocira uspomene...
Slikao je s lakoćom. Sve; i crnogorsko more, i crnogorske planine.
Miloš Vušković, kako je zborio Cetinjanin, Coko Marović, istoričar umjetnosti, je jedna čudesna i u svakom pogledu kvalitetna likovna pojava koja nas je svojom znatiželjom i realizacijom uključila u one prave likovne tokove. Ta znatiželja se iskazivala preko crteža, slika, skulptura i karikatura...
Volio je Miloš cetinjske kafane; uvijek elegantan; bečkih manira. Odigrao bi rado i partiju bilijara u Klubu kulturnih i javnih radnika, koji se nalazio u zgradi u kojoj je danas smješteno Ministarstvo kulture Crne Gore.
Prošetao bi katkad Ulicom Njegoševom sa svojom otmjenom suprugom Elzom, Dubrovkinjom.
Skoknuo bi nerijetko i do Beograda da obiđe svoje stare drugove.
- Popričamo... Samo su sada kod nas izmijenjene teme - veli Miloš. - Prije bi govorili o umjetnosti, o Van Gogu, Sezanu, Modiljaniju, a sada razgovaramo o zapaljenju zglobova, o nekom novom pronađenom lijeku, jer su za to godine krive a ne što bi to nas preokupiralo. Sada često čitamo članke profesora dr Andrejevića, koji je postao vrlo popularan isto toliko koliko u ono vrijeme čuveni slikari. Zaista, mi smo bili prisni drugovi i prijatelji...
Govorio mi je da mu je najdraža slika „Portret djevojke“, koja je 1933. na Jesenjoj izložbi u Paviljonu „Cvijeta Zuzorić“ dobila uticajnu nagradu „Politike“.
- Najmiliji mi je upravo taj „Portret djevojke“ - veli Vušković. - To je slika koja je u Beogradu bila zapažena i koja mi je otvorila put ka afirmaciji. Kada sam počeo da radim taj portret, nijesam ni pomišljao da će me pratiti cijelog života.
Gledam ga, takoreći, svakoga dana, pošto se nalazi ovdje, na Cetinju, u Galeriji. Nikad nijesam zadovoljan onim što stvorim. Uvijek bih želio nešto novo. I mi slikari smo neki pronalazači. Onaj koji sazna što je umjetnost i shvati je, on će prije doći do nekog rezultata...
Još jedna slika mu je među najmilijim: „Piljarica“. To je, kaže, izvanredna slika. Slikao je i male, crvene, cetinjske krovove, ali i motive iz Dubrovnika; unosi dušu u sliku. Pokazuje mi platno na zidu.
- Eno, onaj Dubrovnik, to je jedna vrsta zabilješke - veli Miloš. - To je impresija iz dubrovačke luke. Ja sam mnogobrojne katarke naslikao, jednostavno, kao motke. Eto, i u ovim poznim godinama, imam osjećaj kao da sam juče počeo da radim. Znao sam da ću se, kada budem otišao u penziju, više posvetiti slikarstvu, ali nijesam pretpostavljao da ću ovoliko raditi. Radim puno, uprkos mojim godinama. Želim i staram se koliko mogu da još društvu pomognem...
- A planovi?
- Zavise od zdravlja - reče. - Uostalom, to ćemo vidjeti kod iduće izložbe za koju već počinjem da radim...
Umro je na Cetinju, 1975.
Bonus video:
