U kratkom autobiografskom tekstu Izvod iz knjige rođenih, koji će Marku Tompsonu poslužiti kao osnova za veliku istoimenu biografsku knjigu, Danilo Kiš bilježi kako po majčinoj liniji vodi porijeklo od Marka Miljanova. Ako je suditi po Kišovim sabranim djelima, on nije znao za svoju slavnu savremenicu i rođaku, unuku Marka Miljanova, Olgu Ivanovnu Lazović (1898-1985), koju će istorija zapamtiti pod imenom Olgivana Lojd Rajt. Njen život predstavlja plastičnu potvrdu one borhesovske teze koju je Kiš toliko volio, a koja kaže kako „nema ničeg fantastičnijeg od stvarnosti”. I makar je odavno postala (i) književni lik, Olgivana je zapravo bila toliko literarna da sukus njene biografije više liči na pomno konstruisanu priču nego na suru realnost.
Kad bih se zagledao Olgivanine fotografije, znalo mi se učiniti da ona fizički jako liči na svog djeda. U tom kontekstu sam se prisjetio one Kunderine rečenice o Terezi, junakinji njegove “Nepodnošljive lakoće postojanja”: „Ne samo da je bila fizički slična majci već mi se ponekad čini da je njen život bio tek produžetak majčina života, kao što je kretanje kugle na kuglani samo produžetak pokreta ruke igrača”. Ima u životu Olgivane Lojd Rajt nečeg što podseća na nastavak života Marka Miljanova. Taj aspekt njene životne priče meni je zapravo najprivlačniji.
Od Meduna do Crnoga mora
Rođena je u Crnoj Gori 27. decembra 1898. godine iz braka Ivana Lazovića i Milice Miljanove, jedne od tri vojvodine ćerke, one u kojoj se, po riječima jednog hroničara, najviše rasplamsao ratnički žar junačkog oca koji nije imao muškog poroda (jedini sin Marka Miljanova umro je sa svega dvije godine). Rodila se samo četiri dana uoči 1899, one godine koja visi „o vrh vrška” jednog stoljeća, one u kojoj su se rodili pominjani Borhes, Vladimir Nabokov i Ernest Hemingvej. U orbiti njenog života, makar i na rubu, naći će se i Nabokov i Hemingvej.
Vrijedilo bi podrobnije ispisati Olgivanin rodoslov, ispisati makar u fusnotama i kratke biografije majčinih sestara Anđe i Joke, a zatim i očevog roda Lazovića, ali ovdje ćemo priču o porijeklu sumirati kroz kratke uvide slavne kanadske teoretičarke književnosti i pjesnikinje Rouzmeri Salivan, odnosno detalje koja ona izdvaja želeći anglofonom čitaocu predstaviti kontekst iz koga dolazi Olgivana Lojd Rajt. Po ovom sažetku, Olgivana je „u genima nosila žestinu i svirepost: otac joj je bio vrhovni sudija, a majka general u crnogorskoj vojsci i nekada davno je jahala u sedlu iza svog oca u bitku protiv Turaka”.
Uoči početka Prvog svjetskog rata, onog rata u kome će se Milica Miljanova naročito proslaviti hrabrošću, svoju ćerku Olgu ona šalje u Batumi na obali Crnog mora. Batumi je drugi najveći grad u Gruziji, odmah nakon Tiflisa, današnjeg Tbilisija, koga su u antičkoj Kolhidi osnovali grčki kolonisti. Za Olgivaninog djeda su govorili da kao da je došao iz grčkog mita, a unuka mu je, eto, stigla u Medejin zavičaj, do krajnje destinacije Jasona i Argonauta.
Sve do Berlinskog kongresa, tačnije do Sanstefanskog mira, Batumi je pripadao Osmanskom carstvu, a u vrijeme kad se sultan morao odreći Bosne u korist Austrije, predao je Batumi carskoj Rusiji. Na samom početku dvadesetog vijeka, u Batumiju je kao organizator štrajkova djelovao Josif Visarionovič Džugašvili. Život njegove jedine ćerke i Olgivane Lojd Rajt će se decenijama kasnije neraskidivo ispreplesti.
Uglavnom, kad već počne Prvi svjetski rat, Olgivana iz Batumija prelazi u Tiflis. Tamo je upoznala svog prvog muža, letonskog arhitektu Valdemara Hinzenberga. Tamo je rodila njihovu ćerku Svetlanu. Tamo je upoznala čovjeka koji će joj promijeniti život: Georgija Ivanoviča Gurđijeva.
Susreti sa izuzetnim ljudima
U uvodu dvobroja časopisa Gradac iz 1995. posvećenog Gurđijevu, priređivač Ivan Ninić bilježi kako je Gurđijev po jednima bio šarlatan, a po drugima najreprezentativniji čovjek našeg vremena, „tradicionalista u vrijeme progresivnosti, gazda u doba feminističke probuđenosti, tragač za kvalitetom u potrošačkom dobu obilja, heroj u vremenu antiheroja, pravi učitelj, guru”. Sin Grka i Jermenke, cijelog života je pokušavao da „mistični duh Istoka ukomponuje u naučni duh Zapada”. Pominjana Rouzmeri Salivan piše kako je „igrom slučaja porodica Gurđijev poznavala Josifa Džugašvilija prije nego je postao Staljin; kod njih je iznajmio sobu kad je bio đak bogoslovije u Tiflisu - upamtili su ga po tome što je bio tvrdica kad je trebalo platiti stanarinu”.
Žak Lakarijer je nazvao Gurđijeva „gnostikom našeg doba”. U doba kad se Olgivana upoznala s njim, „on se već bio preobrazio u mistika i podučavao sljedbenike svojoj duhovnoj disciplini kosmičkog plesa zasnovanoj na njegovoj teoriji nebeskih tijela po kojoj čovjek može dostići višu svijest istinskog Ja i uvježbati zakone univerzuma”.
Gurđijev je inače odrastao u Karsu, gradu koji je onomad pripadao Rusiji, a danas je turski provincijski centar uz granicu s Rusijom, savremenim ljubiteljima književnosti možda najpoznatiji kao mjesto radnje u Pamukovom romanu “Sneg”. Kao mladić je mnogo putovao, između ostalog u centralnu Aziju, Iran, Indiju i Tibet te Italiju, da bi se naposlijetku vratio u Rusiju. Upoznat je već s brojnim mističnim tradicijama, ali to spaja sa svojim ponešto ostapbenderovskim i felikskrulovskim temperamentom. Kažu da je tokom svojih putovanja finansijski opstajao i tako što bi vrapce farbao žutom bojom i prodavao ih kao kanarince.
O svojim ranim putovanjima tokom kojih se upoznao s mističkom tradicijom Istoka i u jednom manastiru na Himalajima naučio drevni jezik ritualnih plesova kao sredstva samospoznaje, Gurđijev je pisao u knjizi “Susreti sa izuzetnim ljudima”, po kojoj je Piter Bruk 1979. snimio istoimeni film. U njemu Gurđijeva igra srpski glumac Dragan Maksimović Maks, ubijen 2001. godine.
Elem, Gurđijev 1912. godine u Moskvi počinje oko sebe da okuplja učenike i da se uspostavlja kao guru i učitelj. Među učenicima su kipar Sergej Merkurov, kompozitor Tomas de Hartman te P. D. Uspenski. Tih godina Gurđijev se ženi Julijom Ostrovskom.
Bježeći od revolucije i boljševika predvođenih svojim bivšim podstanarom, Gurđijev preko Tiflisa i Istanbula stiže do Pariza. U Tiflisu je, rekosmo, upoznao Olgu Lazović Hinzenberg. Po nekim izvorima, Svetlana Hinzenberg nije zapravo bila ćerka Olgivaninog muža, nego Gurđijevljeva. Bilo kako bilo, kada Gurđijev u Istanbulu osniva svoj famozni Institut za harmoničan razvoj čovjeka, s njim su u Istanbulu i Olga i trogodišnja Svetlana.
Smrt Katarine Mensfild
U prvoj polovini dvadesetih godina dvadesetog vijeka, u toj glasovitoj epohi koja je umnogome mapirala kulturnu paradigmu modernosti, Olga Lazović Hinzenberg je važan deo Gurđijevljevog kružoka. Gurđijev je u to vrijeme baziran u Parizu, no njegov uticaj pokriva cijelu (zapadnu) Evropu, a proteže se i preko Atlantika.
Ovo nije tekst o Gurđijevu pa ne želim previše prostora posvetiti njegovoj auri, ali u kontekstu Olgivane vrijedi barem kratko pomenuti Ketrin Mensfild, možda i najslavniju novozelandsku književnicu svih vremena i nezaobilaznu autorku iz svake ozbiljnije antologije kratkih priča napisanih na engleskom jeziku u dvadesetom vijeku.
Prijateljica D.H. Lorensa i Virdžinije Vulf, dobila je tuberkulozu kada je imala dvadeset devet godina, te je pet godina kasnije od iste bolesti i umrla. Posljednje godine života bila je pod velikim Gurđijevljevim uticajem, a zadnja tri mjeseca života provela je unutar Instituta za harmoničan razvoj čovjeka. Kako je bolest već bila uznapredovala, o njoj se na dnevnoj bazi najviše brinula upravo Olga.
U kružoku Gurđijeva, Olga je bila jedna od vodećih plesačica u njegovim ritualnim mističkim plesovima. Jedan od tih plesova gledala je Ketrin Mensfild u noći svoje smrti. Među posljednjim riječima koje je zapisala jesu one u kojima govori o utiscima koji je na nju ostavio Olgin ples:
„Postoji tačka od oko sedam minuta u kojoj je sadržan čitav, ali čitav, život žene. Ništa nije izostavljeno. Iz toga naučiš više o životu žene nego iz bilo koje knjige ili pjesme. Tu ima prostora i za Floberovo ‘Priprosto srce’... i za princezu Mariju. Nešto misteriozno”.
Dio Gurđijevljevog kružoka u to vrijeme je Alfred Ričard Oraž, koji je kao urednik časopisa “The New Age” sarađivao s Dimitrijem Mitrinovićem i koji će nešto kasnije objaviti prvu pjesmu Dilana Tomasa. U to doba, međutim, Olgivana je već uveliko udata za Frenka Lojda Rajta. Evo kako se to zbilo.
Na prvi pogled
Bio je 30. novembar 1924. godine. Na gostovanju Ruskog baleta u Čikagu, u pozorištu u Osmoj ulici, upoznaju se Frenk Lojd Rajt i Olga Lazović Hinzenberg. On je arhitekta, a ona plesačica udata za arhitektu. I on i ona su u braku. Njemu je 57 godina, a ona za manje od mesec dana treba da proslavi 26. rođendan. Zaljubljuju se na prvi pogled. Već 2. decembra 1925, godinu i dva dana, tačnije 367 dana od njihovog prvog susreta, rađa im se ćerka Jovana. Ona je, kako se to kaže, dijete ljubavi. Ni jedno ni drugo još, naime, nisu stigli da se zakonski razvedu. Već mjesecima, međutim, žive zajedno u Talijesinu.
Priča o arhitekturi dvadesetog vijeka nezamisliva je bez priče o Frenku Lojdu Rajtu. Filozof „organske arhitekture” i oficijelno je prepoznat kao „najveći američki arhitekta svih vremena”. U vrijeme kad upoznaje Olgivanu (to je nadimak koji joj je upravo on dao), Lojd Rajt je već živuća institucija. Ipak, njen uticaj na njega, njegovo djelo i baštinu je nemjerljiv. Ćerka Jovana bila je njihovo jedino dijete, ali je Lojd Rajt usvojio i Olgivaninu ćerku Svetlanu, koja je od tog trenutka takođe nosila prezime Rajt.
Iako mu je arhitektura bila život i više od života („Arhitektura je pobjeda ljudske mašte nad materijalima, metodama i čovječanstvom, koja čovjeka pretvara u gospodara sopstvene planete. To je, u krajnjoj mjeri, geometrijski obrazac stvari, života, društva i civilizacije. U najboljem slučaju, to je magični okvir stvarnosti koji povremeno dotaknemo kada koristimo riječ red.”), i život Frenka Lojda Rajta bio je više od arhitekture. Prije Olgivane ženio se dva puta, a s prvom ženom je imao šestoro djece. Ostavio je ženu i djecu zbog ljubavnice koju će zajedno s njeno dvoje djece i još četvoro ljudi ubiti Rajtov poludjeli sluga 1914. godine, u masakru koji neugodno podseća na kasnije iživljavanje Čarlsa Mensona nad Šeron Tejt i drugim žrtvama. U to vrijeme, Lojd Rajt je još službeno u braku sa svojom prvom ženom. Poslije masakra, međutim, on ulazi u vezu s Mirijam Noel, kojom će se nakon razvoda i oženiti. Vjenčali su se 19. novembra 1923. Samo godinu i jedanaest dana nakon sklapanja tog braka, Lojd Rajt je upoznao Olgivanu. Po riječima Volta Loklija, godine koje je proveo sa Olgivanom predstavljale su najproduktivniji period u životu Lojda Rajta, jer je u to vrijeme projektovao više od polovine svojih djela te je napisao i autobiografiju.
Nakon što su se oboje službeno razveli, Frenk Lojd Rajt i Olgivana su se vjenčali 25. avgusta 1928. godine u ponoć, u Kaliforniji, u mjestu Rančo Santa Fe. Medeni mjesec proveli su u Arizoni.
Talijesin
Godine 1932, Frenk Lojd Rajt i Olgivana osnivaju Društvo Talijesin: „Talijesin nije bio škola; bio je to eksperiment revolucionarnog života u komuni. Rajtov ekscentrični genij - njegove spektakularne građevine, njegovi slikoviti govori protiv autoritarnosti i njegov zvonki poziv na organsku arhitekturu - privukao je ambiciozne arhitekte u Talijesin. Studenti su plaćali ogromnu godišnju školarinu da učestvuju; oni su teškim radom isklesali stijenu i sagradili građevine, njegovali vrtove, iznosili đubre, radili domaće poslove, služili obroke, a za ono malo preostalog vremena radili bi za crtačkim stolovima. Studenti koji su izabrali da ostanu smatrali su sebe društvenim radikalima koji preobražavaju Sjedinjene Države u skladu s Rajtovom grandioznom vizijom nepreglednog pejzaža broadacre cities, mreže prirodnih sela povezanih modernim sredstvima komunikacije i transportnih sistema”.
Dio Olgivaninog uticaja na Lojda Rajta ticao se i njegovog upoznavanja s Gurđijevom i njegovim učenjem. Gurđijevljeva vrsta teozofije ostavila je traga u kasnijem Lojd-Rajtovom svjetonazoru, ali njegov odnos prema samom Gurđijevu nije bio jednoznačan. Po vlastitim riječima, povremeno ga je prezirao, a povremeno obožavao. Gurđijev je navraćao u Talijesin, ali sudar dvojice alfa tipova nije bio kontekst u kojem je posjetilac mogao da nadvlada domaćina.
Među prvim Rajtovim šegrtima u Talijesinu bio je i izvjesni Vesli Piters. Godine 1932. bio je dvadesetogodišnjak. Već prvih dana u novoj sredini zagledao se u šesnaestogodišnju Svetlanu, Olgivaninu ćerku. Možda i ponavljajući majčin obrazac zaljubljivanja, Svetlana Pitersu odmah uzvraća ljubav, i osam mjeseci kasnije njih dvoje bježe iz Talijesina. Ipak, nalik amiškoj djeci koja se naposlijetku uvijek vraćaju u „komunu”, i njih dvoje se poslije tri godine vraćaju u Talijesin. Piters je bio talentovan arhitekta i Lojdu Rajtu je bio dragocjen kao projektant. Godine 1946. par ima već dvoje djece, a Svetlana je ponovo trudna.
„A onda se 30. septembra 1946. dogodila fatalna saobraćajna nesreća. Svetlana se, sa svoje dvoje djece, vraćala iz grada i džip se prevrnuo na uzanom mostu preko močvare na rijeci Viskonsin. Svetlana i jedan njen sin su se udavili. Prethodno se neprekidno žalila Pitersu kako je džip s platnenim krovom koji je prisiljena da vozi opasan i preklinjala ga je da kupi običan zatvoreni automobil, ali on je uvijek odbijao. Sad je dugovao gospodinu i gospođi Rajt ne samo lojalnost već i dug u krvi. Stoga je, ljudi su govorili, bio potpuno u Olgivaninoj vlasti.”
Crnogorski trag
Mada jeste bio priznat i za života, legendarni status najvećeg američkog arhitekte svih vremena Lojd Rajt je ipak stekao posthumno. Tabloidi su tako prije izvesnog vremena pisali koliko je Bred Pit želio da ima kuću na vodopadu nalik onoj koju je Lojd Rajt izgradio 1936. To mu je navodno bila opsesivna želja još od vremena kad je studirao. Pričao je o tome svojoj tadašnjoj supruzi Anđelini Džoli, pa mu je ona za rođendan kupila vodopad da na njemu dizajnira kuću.
Ipak, i za života je, makar u posljednjim godinama pred smrt, Lojd Rajt postao referenca čak i za holivudsku celebrity kulturu. Najprije, tu postoji jedan biografski detalj. Naime, njegova unuka bila je glumica En Bakster, dobitnica Oskara za najbolju sporednu ulogu za rolu Sofi Makdonald u filmu “Oštrica brijača” Edmunda Goldinga, snimljenog po istoimenom romanu Somerseta Moma. Bila je nominovana za Oskara i za glavnu žensku ulogu za film “Sve o Evi”. Glumila je i kod Hičkoka (Ispovijedam se), a njena možda i najamblematskija uloga je ona iz “Deset zapovijesti” Sesila. B. De Mila, gdje je igrala Nefertiti rame uz rame s Čarlstonom Hestonom i Julom Brinerom. Ipak, spektakularnija je priča o kući u Konektikatu koju je za Artura Milera i Merilin Monro projektovao Lojd Rajt. Godine 1957, Lojd Rajt je sa Olgivanom ugostio Merilin Monro, najslavniju glumicu svog vremena.
Frenk Lojd Rajt je umro 9. aprila 1959. godine. Do svoje smrti, on je, makar na papiru, bio vodeća figura u Talijesinu. Nakon što je umro, međutim, svi konci su u Olgivaninim rukama. Iako svi Rajtovi biografi priznaju Olgivaninu veliku važnost za njegovu baštinu, njeno egzotično porijeklo ih često zbunjuje, pa Olgivanu tako, u jednoj inače cijenjenoj Lojd-Rajtovoj biografiji, nazivaju Mađaricom.
Postoji ipak nekoliko amblema njenog vrlo crnogorskog uticaja na muža: od činjenice da su ćerki dali ime Jovana, preko poznate fotografije na kojoj Lojd Rajt pozira u crnogorskoj narodnoj nošnji, do njegove poznate pohvale Njegoševoj kapeli na Lovćenu („Njegoš je zaista bio genijalan kada je smislio ovakvo rješenje, jer kružna forma je prava kruna za vrh Lovćena. Vidi se sa svih strana i jednako izgleda sa svake.”).
Dobra ilustracija postepenog rasta njegove posthumne slave jeste i pjesma Sajmona i Garfankla iz 1969. godine, nastale dakle tačno deceniju nakon njegove smrti, a objavljene na albumu “Bridge Over Troubled Water”, koja se zove “So Long, Frank Lloyd Wright”.
Po svjedočenjima pojedinih Lojd-Rajtovih sljedbenika, nakon njegove smrti Olgivana se kao novi duhovni guru Talijesina sve više oslanja na učenje Gurđijeva: „Plesni rituali koje je organizovala u Talijesinu, nazivajući ih ‘kosmičkim’ plesovima, bili su Gurđijevljevi rituali. Svake nedjelje prije podne držala je obavezna predavanja o traganju za višom sviješću i često je čitala iz Gurđijevljevih knjiga. Tvrdila je da je upila Gurđijevljeve metode za dekonstrukciju ličnosti i obnovu njega ili nje u potrazi za istinskim ja.”
U sjećanjima većine Lojd-Rajtovih učenika, Olgivana se ispostavlja kao svojevrstan negativac. Ipak, zanimljiv je način na koji se taj animozitet formuliše. Jedan očevidac koji joj čak nije bio pretjerano nesklon zabilježio je kako je ona „veoma prepredena žena, moćna i samoljubiva”. U njenoj potrebi da kontroliše svaki detalj života svojih potčinjenih prepoznaje se i uticaj „kulta” kakav je gajio Gurđijev, ali i vojnička sklonost disciplini, kakvu je možda naslijedila od svojih crnogorskih predaka. Jedna manje poznata anegdota kazuje nam kako ju je jedanput u Talijesinu posetio i Milovan Đilas. Pričao je poslije da je bila snažan karakter i da je tamošnjom kolonijom upravljala skoro diktatorski. Ponekad je okupljala sve goste i tjerala ih da slušaju dok neko naglas čita “Primjere čojstva i junaštva” - na srpskom.
Upravljajući, dakle, diktatorski svojom kolonijom, brinući se za muževljevu zaostavštinu, Olgivana kao da je znala da joj u novoj situaciji treba novi simbol Talijesina, nešto što će školi obnoviti auru posebnosti i ekskluzivnosti. I tu joj u život ponovo ulaze Gruzija i Rusija, i to preko žene koja će je podsjetiti i na pejzaže njene mladosti i na Gurđijeva i na zavičaj i na mrtvu ćerku. Žena se zvala Svetlana Alilujeva i bila je jedina ćerka Josifa Visarionoviča Džugašvilija poznatijeg kao Staljin.
Staljinova kći
Život Staljinove ćerke tema je brojnih knjiga. Sa sedamnaest godina, ona se udala za Grigorija Morozova s kojim je imala sina Josifa. Nakon razvoda, udala se za Andreja Ždanova, s kojim je imala ćerku Jekatarinu. Ponovo se razvela, pa je kao tridesetsedmogodišnjakinja, godinama nakon očeve smrti, u moskovskoj bolnici u koju je primljena radi operacije krajnika upoznala indijskog komunistu Kunvara Bradžeša Singa.
Nikad se formalno nije udala za njega, ali živjeli su zajedno do njegove smrti 1966. godine. S izgovorom da želi da Singov pepeo prospe u Gang, odlazi u Indiju. Marta mjeseca 1967. godine ulazi u Američku ambasadu u Nju Delhiju i od vlade SAD traži politički azil. Bio je to jedan od amblematskih momenata čitavog Hladnog rata.
Došavši u Ameriku, Svetlana Alilujeva je postala medijska zvijezda koja je dobijala mnogo pošte od nepoznatih ljudi. Od novembra 1969. redovno joj piše i Olgivana Lojd Rajt - u pismima je poziva da posjeti Talijesin.
„Svetlana nije znala mnogo o čuvenom arhitekti, i prijatelji su pokušavali da je blago upozore da je to društvo, kako su nazivali Rajtovu školu arhitekture, pomalo čudno, ali u knjigama i brošurama koje joj je Olgivana slala, Talijesin je izgledao izrazito lijepo”, piše Rouzmeri Saliven u svojoj biografiji Svetlane Alilujeve. „Pisma Olgivane Lojd Rajt imala su jednu neočekivanu udicu. Oglivana joj je pisala da je njena najstarija kći Svetlana poginula u saobraćajnoj nesreći prije dvadeset pet godina. Kakva je neobična koincidencija da Svetlana ima isto magično ime, koje znači prosvijetljena. Već samo to ime je talisman. Po Olgivaninim riječima, bilo im je suđeno da se upoznaju. Svetlana je bila isto tako sklona fantaziji. Znala je da je Olgivana Crnogorka i da je samo četiri godine starija od njene majke Nađe. Zamišljala je ženu gruzijskog tamnoputog izgleda kao njena majka. Kasnije se toga ovako sjećala: ‘Obje smo očekivale nešto posebno od našeg susreta, obje smo gajile voljene slike i fantazije... Osim te neobične povezanosti, od pustinje u Arizoni zaista nisam očekivala ništa naročito’. Svetlana nije ni slutila da će se susresti s titankom koja je već smislila ulogu koju će ona igrati u svijetu Talijesina. Olgivani Lojd Rajt se moglo oduprijeti malo ljudi.”
U martu 1970. Svetlana slijeće na aerodrom u Finiksu, gdje je čeka Jovana Lojd Rajt, ćerka Frenka i Olgivane. Od aerodroma do Talijesina udaljenost je nekih četrdeset kilometara. Tokom cijele vožnje Jovana Svetlani priča o svojoj pokojnoj polusestri govoreći na kraju: „Nadam se da ćete mi sada vi biti sestra”.
Na imanju je dočekuje Olgivana. Grli je čvrsto i nekoliko puta ponavlja njeno ime hipnotičnim tonom, kao da se istovremeno obraća njoj i svojoj mrtvoj ćerki. Svetlana je namjeravala ostati u Talijesinu tek nekoliko dana. U džepu je imala avionsku kartu za San Francisko. Olgivana je, međutim, imala druge namjere.
Nesporna je činjenica da Svetlana nije otputovala u San Francisko i da se već četvrtog aprila, samo tri nedjelje nakon što je stigla u Talijesin udala za Veslija Pitersa, udovca Olgivanine ćerke Svetlane. Po većini interpretacija, to je od početka bila Olgivanina namjera. Ona je navodno vjerovala da Svetlana na nekom računu u Švajcarskoj ima ogroman novac, odnosno da u nekom sefu u istoj zemlji posjeduje basnoslovne količine zlata pa je željela to bogatstvo vezati za Talijesin. Sam Piters se po tim tumačenjima isprva u cijelu vezu upustio isključivo zbog Olgivaninog pritiska. Uoči vjenčanja, Olgivana je svim gostima i zvanicama Svetlanu predstavljala kao svoju ćerku.
Samo pet mjeseci nakon vjenčanja, Svetlana je imala šokantnu vijest za Vesa. Tokom jedne šetnje, „obuzelo ju je osjećanje mladosti i vitalnosti, osjećaj usredsrijeđenog blagostanja kakav je imala dvadeset godina prije toga. Kad je otišla kod ljekara, on joj je potvrdio da je trudna. Svetlana je bila van sebe od sreće. U njenim godinama - četrdeset četiri - to je bio veliki dar. Dijete joj je dar sudbine, kompenzacija za djecu ostavljenu u Rusiji, i konačno će zacementirati njenu vezu sa Vesom. Kad mu je rekla, on je svakako bio iznenađen, ali izgledalo je i da mu je drago. Međutim, kad su saopštili novosti Olgivani, ona se razbjesnila - u Talijesinu nema mjesta za djecu jer ‘skreću energiju s posla’. (...) Svetlana nije mogla da zamisli da se porodi u Talijesinu, pa je zahvalno prihvatila poziv Vesove sestre da se porodi u Kaliforniji.”
Na crnogorski način
Dvadeset prvog maja 1971. godine, Svetlana je rodila ćerku. Dala joj je ime Olga, po svojoj baki. Ves je bio ushićen što takvim izborom imena može da se dodvori Olgivani. Ipak, animozitet između Svetlane i Olgivane s vremenom je samo rastao.
„Svetlana je sad videla Talijesin kao jezovit i zlokoban odjek nečega što je vrlo dobro poznavala”, piše Rouzmeri Saliven u knjizi Staljinova kći. „Olgivana je bila ista kao njen otac. Njene smeđe oči su imale onu ‘žutu varnicu divlje mačke’ kakvu su imale i Staljinove oči govoreći: ‘Ja sam glavni’. Prodorno bi vam se zagledala u oči, tragajući za onim što pokušavate da sakrijete; i njen otac je ‘imao običaj tako da gleda’. Za večerom je Olgivana kontrolisala sto i svi su pazili da predvide njene reakcije, baš kao i za Staljinovim stolom. Kao i Staljin, i Olgivana je mijenjala istoriju kako ništa ne bi umanjilo njenu ulogu, tvrdeći kako je genij Frenka Lojda Rajta procvjetao tek kad je nju upoznao, iako je tad imao šezdeset godina i već bio svjetski poznat. Kako je Svetlana uspjela da u Americi dospije baš na mjesto koje je bilo odjek represivnog svijeta njenog oca, s ‘kultom ličnosti’? Svetlana je pisala Džordžu Kenanu da Talijesinom ‘upravlja, zlostavlja ga, dominira njime i indoktrinira ga, na najsuroviji slovenski (crnogorski) način, starica koja je dobar političar, s vrlo oštrim zdravim razumom i nevjerovatno velikom željom da VLADA’. Otišla je iz svoje diktatorske zemlje s lažnom ideologijom i sada, u ‘ovoj najdemokratskijoj i najslobodnijoj zemlji na svijetu’, upala je ‘u malu crnogorsku kraljevinu’ sa ‘dvorom i odanim dvoranima, baš kao što je bila i rezidencija moga oca u Kuncevu’. Svetlana je donijela odluku. Neće se potčiniti tom psihološkom jarmu niti će dozvoliti da njenu ćerku Olgu na taj način vežu.”
Poslije nekoliko turbulentnih svađa i prividnih pomirenja, Svetlana je konačno napustila Talijesin nekoliko dana nakon Božića 1972. godine. Povela je sa sobom ćerku, a nadala se da će im se pridružiti i Vesli Piters. Njegova odanost Olgivani, međutim, bila je jača od svega. Razveli su se tokom 1973, a Ves je ostao u Talijesinu sve do svoje smrti. Nadživio je Olgu za šest godina, a poslije njene smrti naslijedio ju je na čelu Fondacije „Frenk Lojd Rajt”.
Pošto je svoje prihode ranije bila vezala za Društvo Talijesin, u finansijsko-tehničkim pojedinostima nakon razvoda Svetlani je pomogao pominjani Džordž Kenan, koji ju je inače, skupa sa suprugom, znao posjećivati u Talijesinu. Ostalo je zapamćeno da je Olgivana bila oduševljena Kenanom. Kako je on od 1961. do 1963. godine bio američki ambasador u Jugoslaviji, teško je zamisliti da njih dvoje nisu vodili opširan dijalog o Jugoslaviji i Crnoj Gori. Jedan od arhitekata rušenja Istočnog bloka putem disidentske kulture, dugo razgovara sa unukom Marka Miljanova uz sekundiranje Staljinove ćerke - to je siže za dramu koju bi zaista vrijedelo ispisati.
Ritam krvi
Olgivana Lojd Rajt umrla je 1. marta 1985. godine. U nekrologu koji je objavio “Njujork tajms” nazvana je suprugom i saradnicom Frenka Lojda Rajta i matrijarhalnom vladaricom Talijesina. U tekstu se citira rečenica njenog muža: „Sama činjenica da sam u društvu s njom razgaljuje mi srce i jača mi duh, i kada stvari krenu loše i kada idu dobro”. Nadživjeli su je ćerka Jovana i dvoje unučadi.
U septembru 2015, u staračkom domu u San Gabrijelu u Kaliforniji, umrla je Jovana Lojd Rajt. U svojim ranim dvadesetim, i ona je u Parizu nakratko bila Gurđijevljeva učenica, neposredno prije nego je učitelj umro. Jovanu je nadživela njena ćerka Iv Lojd Rajt.
Osvrnuvši se na neobičnu i nesvakidašnju vezu centralnoevropskog Jevrejina i Crnogorke, Danilo Kiš je samog sebe prozvao „etnografskom rijetkošću”. Nije manja „etnografska rijetkost” ni žena koja nosi ime „praroditeljke drevne naše”, a koja je unuka Frenka Lojda Rajta i čukununuka Marka Miljanova te, naravno, unuka vojvodine unuke, žene u čiju je crticu između godine rođenja i godine smrti stalo pola svijeta i pola istorije: od Gurđijeva do Merilin Monro i od Ketrin Mensfild do Staljinove ćerke.
„Ono što je moguće za pojedinca, nemoguće je za gomilu”, govorio je Gurđijev. Život Olge Ivanove Lazović odnosno Olgivane Lojd Rajt dobra je ilustracija toga šta sve može da stane u život pojedinca. Gurđijev je rekao i da je najveća moguća greška vjerovanje da je čovjek uvijek isti, pošto čovjek nikada dugo ne ostaje isti jer se neprestano mijenja pa rijetko prođe i pola sata, a da se ne promijeni. U Olgivanin život je stalo mnogo života. Ali opet, istovremeno, to je takođe i život koji je produžetak i djedovog života, kao što je kretanje kugle na kuglani samo produžetak pokreta ruke igrača. Ispreplitanje istosti i različitosti priziva mistiku, priziva ono što je Gurđijeva odvelo u ezoteriju. I nije zato slučajno što je Olgivana bila plesačica. Ritam i ples slutnja su onog smisla koji riječi naslute tek kroz poeziju. Pjesnik rođen nadomak Olgivaninog zavičaja za vrijeme njenog medenog mjeseca sa Frenkom Lojdom Rajtom napisao je stihove:
Na početku svake ljubavi
Svijet dolazi u pitanje.
Nije to više stvar tebe i mene;
Bube i zvijezde pomiješaju orbite.
Vilijam Batler Jejts, pesnik koji takođe nije izmakao Gurđijevljevom uticaju, pjevao je o sokolu koji u spirali leti nebesima. To je ista spirala u kojoj se okretala Olgivana pred umirućim očima Ketrin Mensfild darivajući joj spoznaju kakvu joj nisu dale nijedna pjesma ni knjiga.
OKO RTS
Prvi put objavljeno u 1. broju magazina “Moderna vremena”
„Ono što je moguće za pojedinca, nemoguće je za gomilu“, govorio je Gurđijev. Život Olge Ivanove Lazović, unuke Marka Miljanova, Gurđijevljeve mistične plesačice, supruge Frenka Lojda Rajta, najvećeg američkog arhitekte svih vremena, koju će istorija zapamtiti pod imenom Olgivana Lojd Rajt, dobra je ilustracija toga šta sve može da stane u jedan život. A u Olgivanin život stalo je mnogo života
Bonus video:
