Ponovo tražiš da ti pišem o njemu. Dovodiš me u nepriliku: niti sam pripovjedač, ni osobit znalac igre. Ali kako da zabašurim tvoju želju? I svoju, naravno. Ti mi dođeš kao izgovor, činim to preko volje, tebe radi, a ovamo jedva čekam da se raspričam, raspalim, rastrčim…
Već sam mahao djetinjstvu iz prvog vagona mladosti, adio, adio, kad sam se sreo sa njim. S njom. U kojem god hoćeš rodu. Sa šahom. Sa igrom nad igrama. Na prečac postadoh rob dijagonala i vertikala, konjušar skakača, zbunjeni pobornik kralja, a još je odjekivalo “dolje kralj”, “nećemo kralja” i paž svemoćne dame, vladalice 64 polja, začuđen njenom nadmoći nad muškadijom. Tada, najčešće, iz sjećanja izranja djed. Inje mu naježilo brčine, a suve trave, tek doveženog stoga, umakle za okovratnikom i popale ramena. Ulazi u pregrijan sobičak, a baba razopućuje zaleđene opanke, prinosi leđen koji se puši i lagano mu trlja noge, a on već odbija dimove lule, pripaljene žarom iz mašica, i preko savijene žene gleda u plamsaj i pucketanje hrastovaka. Sa ciče pravo u odane ruke i toplu vodu. Pa mi s toga neobična ova šahovska ženska, ćudljiva, goropadna, strah i trepet cijele armije. Kako su godine nadolazile, shvatao sam taj soj dama (svaka bi da je kraljica), ali i njihove boljke: kratkovijeke su, ljepota im traje koliko vilin konjic, ginu od mača i od riječi, od laži i istine, ali se i obnavljaju, iz patnje i smrti, kao vrbe i listanje, pa čak i najskromniji pješak može, kao u bajci, da se pretvori u damu.
Tek, to je bila ljubav na prvi pogled. Ali ne minu brzo, već me drevna igra priveza kao psa na sindžiru i ne pušta, evo, čitav vijek. Ponekad je stavim na optuženičku klupu, ne dade da napišem roman, jahtu da privežem u lučici (ti bi i “hondu” uz to), da budem neki drmator, okrivim je za ono što nijesam ili sam pogrešno činio, ali se potom postidim te samolaže i zaželim da je kujem u zvijezde.
O nastanku šaha (kao i njegovom imenu) postoji više legendi, a najljepša je o mudracu što za nagradu za izum šaha (“traži kakvu hoćeš”, reče mu car careva) zaiska zrno pšenice na prvom polju, dva na drugom, četiri na trećem i tako, duplo više zrna na svako sljedeće polje, sve do šezdesetčetvrtog. Još i sada čujem grohot moćnika nad tim zahtjevom (“traži zlata, srebra, konja, žena…”), ali mudrac osta pri svome i kad se, poslije podužeg vremena preračunaše, umuknu silnik pred silom uma. Sva polja njegovog carstva (znaš da je bilo ogromno) i sve svjetske žitnice ne mogu isklasati toliko žita! Ako ne vjeruješ, stavi zrno na lijevo, crno polje, dva na ono do njega, pa sam računaj. Javi mi ako skontaš, ali bolje da mi povjeruješ. Ta progresija u žitnoj matematici, inače nesračunljiva, tek je vreća zrna u odnosu na duhovnu beskonačnost šaha i bilionske kombinacije. Neiscrpan je i raznolik, kao život. Čovjekova igra. Ako misao čini čovjeka čovjekom, onda je šah njegova prava igra već danas, još više sjutra i na vjeki vjekov, amin. Sve druge su rudimenti pećinskog čovjeka, lovca, kopljanika, oklopnika, viteza; žrtve u bijegu, ubice iz svireposti ili užitka, mužjačke oholosti ili prolazni hir (od pet godina ili pet vijekova, svejedno, govorim o vječnosti). Šta misliš, kada čovjek krene svemirom, koju će igru ubaciti u prtljag?
Sumnjaš. Protivrječiš. Dosada okovana malim kvadratom, pa car igara. Ne toči vino, ne kuje novce. Ni smisla nema. Nijesi ti lak zalogaj. Hoćeš tvrde dokaze? Znaš, to o smislu, kako da ti kažem… Skrpiš kuću, život ti u to prođe, a za dan ti je odnese vatra ili voda. Odnese li i smisao s njom? Nakupuješ zemlje, placeva, nasložiš devize i taman zapredeš žicu od suvoga zlata, a država, velika je, može joj biti, počne da striže, nakratko ili do kože. I smisao, građen na strahu, pljački, prevari i još kojekakvim trulim i tankim daskama, odleti i ostavi te golog, samog. Ne samo od vlasti, može smisao da pogine i od rođenog sina, viđalo se to.
Jesam li te pokolebao? Sve je to, i zemlja i kamen i zlato, all right, to se čovjeku, mrtvom ili živom, milom ili silom, može uzeti, ali ono u njemu, što ga je radovalo, tješilo sokolilo, nikada niko. Zato je šah deveto čudo svijeta (čuo sam da su osmo nedavno otkrili) sa sedam čudesnih vrtova (u povjerenju: u dva poslednja čovjek još nije stupio) i sa bezbroj izvora, vodoskoka, staza, drveća i čarolija.
Vrt pravde. Čovjek naspram čovjeka. Um na um. Boljem carstvo zemaljsko i nebesko. Nema sudijskog uvjerenja, izmišljenih faulova, ukradenih sekundi. Seljak može pobijediti cara. Da ne pisne. Nema prazne priče o odgovornosti. Vidljiva je kao na dlanu. I ne može ničijom voljom da se zamaskira, odloži. Svako plaća svoje račune i greške. U zdravoj valuti, gotovinski.
Vrt istine. Znaš na čemu si. Ti armiju, on armiju. Jednake kao blizanci. Isto polje za bitku, isti položaj. Kad poklekneš, sam si kriv, prijatelju, naniži još jedan poraz i pokušaj drugi da izbjegneš, ne osipaj paljbu na objektivne teškoće, šefa, valute, profesore… Nešto pomišljam, jeretički, kad bih smislio način da šahovske vage i terazije prenesem u život: u obračun plata, đačke dnevnike, izbore… Što bi bilo trke. Ne boj se. Šalim se. I ja volim ovako.
Vrt govora. Šah je esperanto. Jezik svih ljudi. I slijepih i nemuštih i neukih. Sa crno-bijelim pasošem možeš preći svaku granicu, igrati se ispod piramida sa faraonima, ispod mostova s klošarima, ispod okeana sa kapetanom Nemom.
Vrt demokratije. Jedina igra koja pripada svim vremenima i narodima. Ne haje za društvenu pripadnost i političke sisteme. Otvara se kao cvijet: na njivi i plaži, u zatvorskoj ćeliji i na dvoru. Ljudski razgovor. Šahisti priznaju samo jednu muzu - Kaisu i jednog boga - crno-bijeli kvadrat.
Vrt znanja. U njemu su knjige, znaci kao hijeroglifi ili svemirska azbuka. Jugosloveni su izmislili enciklopediju šaha, ako već nijesu sam šah. Dođi, pokloniću ti je, ako možeš duboko i dugo da roniš.
Šah je učitelj vrlina. Prva lekcija je skromnost (poslije par poraza o sebi misliš, već znaš kako), druga strpljenje (brz se opeče a ne ugrije), treća poštovanje protivnika i njegovog uma, četvrta drugarstvo (“za šah je, kao i za ljubav, potrebno dvoje”), a onda slijedi smjelost, samokritičnost, maštovitost… Glavni je nauk: pobijedi sebe da bi mogao i druge.
Vrt mudrosti. Samo su rijetki ubrali po koju voćku sa niskih grana, ali nijesu tamo ulazili.
Vrt vječnosti. Iza vrta mudrosti je pustinja, poslije nje velika rijeka, a sa obala se diže visoka planina. Tamo je on negdje.
Kapablanka je, kad za deset godina nije izgubio ni jednu partiju, pomislio da je stigao u vrt vječnosti. Botvinik je smatrao da će tamo kompjuter stići prije čovjeka, a neki, opet, da je Fišer odavno u njemu.
Je li dosta priče? Nije, kažeš. Malo ti ljudi u njoj. A meni se čini previše. No, kad već hoćeš, s pola rijeke se ne vraća…
To, o ljudima, nije bez osnova. Tragali su za vrtovima, oni najsrećniji vidjeli pet i sanjarili o preostala dva, ali svi, bez izuzetka, htjeli da otkriju šta je šah. Neki ovo, drugi ono, jedan u klin, drugi u ploču, i nasta svađa koja bez prekida traje. Rašire tablu, slože figure i dokazuju. Samo ću ti reći mišljenja nekolicine kojima se može vjerovati, ali nek te ne zbuni što se oni ne slažu. Lasker (dvadeset sedam godina je bio najbolji u vascijelom svijetu) tvrdio je da je šah borba, Fišeru je bio nauka (rekao bih - život), Aljehin je smatrao šah umjetnošću, a Talj duhovnom zabavom. Ostali gospodari i sluge šaha mislili su slično ili u šahu otkrivali nešto drugo, a to su više dokazivali igrom, nego pričom.
Obmanuo bih te i suzio šahovske prostore, a sam se nećeš sjetiti, ako ti ne kažem da su šah ljubili mnogi veliki umovi: naučnici, umjetnici, vojskovođe, među njima i Bajron. Ovaj engleski Puškin bješe i čudan plivač, još čudniji pjesnik (ne bi inače poginuo za grčku revoluciju) i zapisa, uz silne stihove i ovo: ljudski život je kratak da bi se spoznao šah. Nemoj da te ovo pokoleba. Šah je igra miliona. Ne traže oni u njemu ni vrtove, ni njegov krajnji smisao. Igraju i uživaju. O njima drugi put, a ti biraj: hljeba i igara ili trnje koje te može odvesti u vrt vječnosti, ali i prikovati na krst mučeništva. Šahovskog.
Bonus video:
