Uručenjem nagrade “Veljko Mandić” glumcu Andriji Miloševiću i izvođenjem predstave “Pluća”, Teatra Exit iz Zagreba i Gradskog kazališta iz Siska, počeo je 17. Međunarodni festival glumca u Nikšiću.
Pozorišnu svetkovinu posvećenu glumcu otvorio je predsjednik Opštine Nikšić, Marko Kovačević, koji je istakao da je publika nakon jednogodišnje pauze sa radošću dočekala jedan od najznačajnijih festivala koji se nastavlja predstavom simboličnog naziva “Pluća”.
”Malo se gradova u Crnoj Gori može pohvaliti kontinuitetom u pozorišnoj umjetnosti kao Nikšić. Zbog toga je naša publika otvorena za najrazličitije sadržaje, a kulturna scena našeg grada inkluzivna. Kraj novembra i početak decembra, period istorijski prepoznat kao ujediniteljski, sjedinjuje na nikšićkoj sceni čitavu bivšu Jugoslaviju na Međunarodnom festivalu glumca”, kazao je Kovačević.
Zahvalio se Ministarstvu prosvjete, kulture, nauke i sporta, koje je, zajedno sa Opštinom Nikšić, pokrovitelj festivala.
”Selekcija predstava sigurno nije bila laka, kao što ni žiriju neće biti lako da odabere najbolja ostvarenja. Posebno zadovoljstvo je što nagrada ‘Veljko Mandić’ ove godine završava u rukama jednog od najtalentovanijih Nikšićana. Glumcima želim da, po onoj riječi Mihaila Šepkina, igraju tako da se ne vidi naučeno, a publici da istinski uživa”, kazao je Kovačević.
On je Miloševiću uručio nagradu “Veljko Mandić” za izuzetan doprinos pozorišnoj umjetnosti o kojoj je odlučivao žiri u sastavu: prof. dr Siniša Jelušić, predsjednik, i članovi dr Miodrag Čizmović i Andro Martinović.
Milošević se zahvalio na prestižnoj nagradi koju je dobio, kako je rekao, u svom gradu.
”Čim date nagradi ime Veljko Mandić, ona pretpostavlja da ste ozbiljan čovjek i da radite ozbiljne stvari. Iako sam neozbiljno ozbiljan, nijesam od onih ozbiljnih ljudi koji su dosadni. Možda sam prvi neozbiljni glumac koji je dobio nagradu ‘Veljko Mandić’”, kazao je Milošević.
Istakao je da mu je drago što je u cijelom regionu rado viđen gost, što ga je publika izuzela iz svih balkanskih problema i smatra ga “svojim čovjekom”, kao i da se nada da će možda u Nikšiću napraviti dane “Teatra na brdu”, pozorišta koje je osnovao zajedno sa glumcem Viktorom Savićem. Pročitao je pjesmu “Zapamtio sam” iz knjige posvećene majci Veri koja treba da bude objavljena.
”Svi su se moji smijali životu. Svaka se pogrešno srasla kost ponovo lomila i opet zarastala od siline toga smijanja. Tako i ja. Izgubio sam jednom posjedovni list moga djetinjstva. Nisam mogao da dokažem vlasništvo. Preturio sam silu preko glave da nađem, da se sjetim, da opet zapamtim. Nisam našao, ali sam zapamtio. Postao sam podstanar u svom sjećanju…”, dio je pjesme “Zapamtio sam”.
Prisutnima se obratio i direktor Nikšićkog pozorišta Radinko Krulanović.
”Uloženo je dosta napora da se Festival održi u vremenu kada je sve upitno i na granici podviga. Ali motiv i želja da se on održi nadjačao je sve. Neka nagradu ponese gluma, pozorište, publika, susret svih nas i vječita igra iznad svakog zla. Nadamo se da sljedeći Festival neće imati probleme i da će život nadjačati smrt, a igra nadvladati bol”, poručio je Krulanović.
Festival glumca traje do 29.novembra, a publika će imati priliku da odgleda šest predstava. Večeras je na repertoaru predstava M.I.R.A.”, Bitef teatra iz Beograda.
Publika disala punim plućima
Po tradiciji, nakon izvedenih predstava u foajeu pozorišta se organizuju razgovori sa akterima, a ovogodišnji moderator je reditelj Goran Bulajić.
U nagrađivanoj predstavi “Pluća”, koju je po tekstu Dankana Mekmilana sjajno režirala Aide Bukvić, igraju Jadranka Đokić i Amar Bukvić, glumci koji su pokazali da je pozorište igra, a igra je život.
”Mislim da bi Festival imao nekakav drugi oblik da nije naših stalnih gostiju iz Zagreba. Oni donose jednu specifičnu vrstu artizma, a to su potvrdili i večeras. Mislim da je Festival otvoren na izuzetno dobar, glumački moćan način”, kazao je Bulajić.
Rediteljka Aida Bukvić je kazala da je tekst napisan “bez neke strukture, kao vodopad riječi koje treba na neki način iščitati i strukturirati” i da je zajedno sa glumcima radila na odgonetanju enigme tog teksta i pronalaženju koherentnosti, strukture. Podsjetila je da je premijera predstave bila prije četiri godine, gotovo u isto vrijeme kada i izvođenje u Nikšiću, i da se bliže cifri od stotinu igranja.
”Na premijeri je tekst bio aktuelan u smislu ekološke komponente, a danas, nakon godinu i po pandemije i ovog čuda i užasa koji nas je zadesio mislim da dobija na aktuelnosti na jedan potpuno drugi način”, kazala je rediteljka.
A da su ona i glumci disali “jednim plućima” potvrdila je i Jadranka Đokić koja je istakla da su sa Aidom dobili priliku svojevrsne mikroglume, da ih je ona “zagrlila sa sigurnošću režije”.
”Neću reći privatne ili prirodne, nego bavljenje stvarima na mikro nivou gdje može izgledati gotovo privatno, kao što je i njena režija zapravo ovdje vrlo tanana, nježna, vrlo suptilna. Ona daje glumcu jednu širinu, jedan prostor”, istakla je Đokić.
Predstava govori o ekološki osvješćenim ljudima koji “vagaju” da li ovakvom svijetu treba podariti dijete, ali i o, kako je to kazala Jadranka, “sastavljanju sa samim sobom, sa svojim mislima, osjećajima, o nemogućnosti komunikacije”, životnim mimoilaženjima i vraćanju na zajednički kolosijek.
Amar Bukvić je podsjetio da je ekološka nota kod Mekmilana nužno vezana za taj muško–ženski odnos, a da je predstava uspješna zbog toga što se u njoj dogodio dogodio život.
Prema riječima moderatora, rediteljka je minimaliziranom scenografijom napravila mali podvig, jer je umjesto suvišnih rekvizita ponudila pozorišnu estetiku.
”Uvijek sam za pozorišni angažman u smislu ljudskosti, dubine duše i emocije koja je zadnjih godina nekako znala biti izgnana iz pozorišta nekim željama da se neke druge teme na neki drugačiji način iznesu, što ne mora biti krivo, ali ja volim ovo duboko mikroskopsko prodiranje i pritom zaista cijenim i volim imati sagovornike u glumcima. Mi smo u ovom procesu imali vrlo specifičan rad u producentskom smislu. Krenuli smo iz glumačkog, iz teksta, išli scenu po scenu i nakon mjesec dana sam rekla kako će scena izgledati. U pozorištu mi je zaista najzanimljivije bavljenje tim dubinskim odnosima koje nude različite interpretacije u dubini, a posle dođe režija negdje iznutra”, kazala je Bukvić.
Iako se predstava u Zagrebu često izvodi, Amar je kazao da igraju pred malim broj gledalaca i da ih je brojnost nikšićke publike iznenadila, podsjetila na neka ljepša vremena, a kada se prolomio aplauz da se sav naježio.
A aplauz je dugo trajao. Baš kao i emocije publike koja je u Nikšićkom pozorištu disala “punim plućima”.
Bonus video:
