Jasmina Mihajlović (Niš, 1960) srpska je književnica, naučnica i kritičarka. Staratelj je Legata Milorada Pavića i nosilac autorskih prava za Pavićeva djela. Autorka je knjiga: “Priča o duši i telu”, “Dve kotorske priče”, “Privatna kolekcija”, “Putni album”, “Ljubavni roman u dve priče” (sa Miloradom Pavićem), “Ljubav bez tajni”, “Ljubav sa rečnikom nepoznatog”, “Pariski poljubac”, “Putna kolekcija”, “Na obali Hazarskog mora”, “Dosadna knjiga”. Za Art Vijesti govorila je o svojim knjigama “Na obali Hazarskog mora” (Laguna) i “Dosadna knjiga” (Dereta), ali i o stvaralaštvu i posthumnoj svjetskoj slavi svoga supruga, poznatog pisca i univerzitetskog profesora Milorada Pavića.
Vaša knjiga “Na obali Hazarskog mora” je knjiga o Azerbejdžanu i Pavićevom djelu. Kako je nastala ova knjiga? Za mene je fascinantna ta Pavićeva veza sa Azerbejdžanom, koju ste i Vi naknadno spoznali. Šta vas je posebno iznenadilo?
Često se ljudi pitaju zašto je baš Azerbejdžan postavio spomenik Miloradu Paviću u Beogradu. Kako to? Nijesam ni ja znala dok nijesam tamo otišla. U Azerbejdžanu se ne koristi izraz Kaspijsko more, to je internacionalni izraz. Za njih je to Hazarsko more! Na svim lokalnim mapama je tako upisano, a i sam narod ga zove ovim imenom. More zapravo čuva ime moćne imperije koja je iščezla ne ostavljajući nikakve materijalne tragove iza sebe. To i jeste misterija Hazara za kojom je posegao Pavić.
Dakle, ni Pavić ni ja nijesmo znali da se Kaspijsko more u Azerbejdžanu zove Hazarsko more, nijesmo znali da postoje mjesta i prezimena koja nose naziv Hazar, da nafta i gas, koji dolaze iz mora, imaju odrednicu hazarska nafta, itd,itd. Sve sam to saznala tek otišavši tamo, na Evrosong, kao gost azerbejdžanske vlade. Naravno da sve impresije o Azerbejdžanu nijesu mogle stati u korice jedne knjige, koja je ipak pisana kao ljubavna priča ili neko veliko ljubavno pismo.
Prije svega je pisana onom kojeg više nema, mom mužu i mom piscu. Voljela bih da opet odem u zemlju Hazara, u Azerbejdžan, jer mislim da je tu, na malom prostoru moguće vidjeti geološku istoriju planete. Tu je Kaspijsko iliti Hazarsko more, Kavkaz, pustinje, nafta, gas, praistorijski petroglifi, plodne doline, pašnjaci... - svega ima, a teritorija je veličine Srbije.
Osjećate li se kao zarobljenica Pavićevog imena i djela?
Naravno! Moje zarobljeništvo Pavićem je vječno, bez mogućnosti oslobađanja. Čak ni u smrti. Ali, to je bilo svjesno i svojevoljno zarobljeništvo. Teško je, ali ne žalim. Imam satisfakciju. Bila sam mnogo voljena i voljela sam mnogo. Jedino što sam se malo umorila i od Pavića, i od sebe, i od nas dvoje.
Za života sam bila Pavićeva žena, po smrti Pavićeva udovica, mada da se ne lažemo, moje književno stvaralaštvo je gotovo u potpunosti povezano sa našim životom. Ta ljubav je zbilja besmrtna kako god okrenete. Laza Kostić i Lenka Dunđerski nijesu ostvarili svoju ljubav, prije svega zbog razlike u godinama, a Pavić i ja jesmo. Iako je razlika 31 godinu među nama. Samo su Tito i Jovanka bili s većom razlikom (smijeh).
Svuda širom svijeta i dalje ne jenjava interesovanje za Pavićevo djelo. Posebno na dalekom Istoku, u Kini, Indoneziji, Koreji... A zašto je Pavić prošao tako loše u Srbiji? Da li je moguće da se i dalje mrtvom piscu ne prašta uspjeh?
Evo već je 12 godina od Pavićeve smrti. Još uvijek je u Srbiji prećutan. Koliko je u drugoj polovini života bio slavljen, toliko je, bukvalno po smrti, osuđen na prećutkivanje, ignorisanje, guranje pod tepih. Samo gorostasima to može da se dogodi. Na žalost ja sam svjedok njegove slave za života, koliko i njegovog “ubijanja” po smrti. I to samo i jedino u Srbiji! Samo u Srbiji je Pavić imao dvije smrti. Stvarnu, fizičku i potom posthumnu gdje se intelektualna “elita” postarala da se zaboravi.
Spomenik mu je na Tašmajdanu postavio Azerbejdžan, spomen ploču na Legatu stavili su Rusi. U Beogradu on nema ni ulicu, ni ime na nekoj knjižari, biblioteci, školi… Ne postoji nijedna tribina, panel, književna manifestacija, biblioteka u nekoj izdavačkoj kući koja bi se zvala “Milorad Pavić”!
Temeljno mu je izbrisano ime iz kulture sjećanja! Pavić je bio redovni član SANU, profesor Filozofskih fakulteta u Beogradu i Novom Sadu, naučnik, pisac, prevodilac, član PEN-a i Srpskog književnog društva, sarađivao je sa svim izdavačkim kućama u Srbiji, preveden je na 40 jezika, …i ništa! Ne žalim se ja na državu, političku vlast… Mnogo vlasti se promijenilo…
Mene zaprepašćuje što se cehovske, književno-naučno-pedagoške organizacije i institucije ponašaju kao da Milorad Pavić nije ni postojao, a kamo li da nešto znači srpskoj književnosti. Milorad Pavić definitivno pripada svjetskoj književnoj i kulturnoj baštini. Što ga se Srbija odriče ćutanjem i nesjećanjem - šta mogu!
Prije skoro četvrt vijeka napisali ste sa Pavićem “Dve kotorske priče”. Podsjetite nas na nastanak tih dviju priča?
Često smo tih devedesetih išli u Kotor. Zimi! Prije svega na književne večeri. Upravo zimski prazan Kotor učinio je da izgleda kao da je grad samo naš. Mogli smo na miru da posmatramo svaku fasadu, svaki kamen, zabat, luk, crijep…maštali smo osjećajući da nam je grad na kratko bio potpuno umjetnički poklonjen.
U Kotoru, Dobroti, Perastu, u Muu, smo upoznali divne ljude. Pokazivali su nam slabo poznate bisere arhitekture, prirodne fenomene, pričali nam legende… Bilo je čarobno! Inače, knjiga “Dve kotorske priče” se sastoji od moje priče “Tri stola” i Pavićeve “Steznik”. Vezivno tkivo im je kotorska magičnost i tajanstvenost.
Čini se da je na Pavićevoj, a i vašoj književnoj mapi Kotor imao posebno mjesto. Zašto?
Kotor je grad tajni u lavirintskom zalivu, pritisnut moćnim planinama. Nekako je sam za sebe. Pavić ga je volio ne samo zbog atmosfere i arhitekture, nego i zbog baroka. Barok, a Milorad je naučni stručnjak za njega, dominira cijelim Bokokotorskim zalivom. Oboje smo u književnosti ostavili tragove dva grada: Pariza i Kotora.
Pomenuo bih Pavićevu knjigu “Kutija za pisanje” čiji je nastanak podstakla kutija za pisanje pronađena u Kotoru koju je prije više od jednog vijeka koristio brodski kapetan i na njoj pisao dnevnik putovanja. Paviću je poslužila kao struktura za roman “Kutija za pisanje”: oko njenih tajnih šupljina i fioka ispleo je priče predaka. Ispričajte nam kako je došao do te kutije?
Odgovoriću citatom iz moje druge kotorske priče koja se zove “Fiočice za dukate i prstenje” i cijela je posvećena zapletu i raspletu oko pomenute kutije za pisanje. I kao predmeta i kao književnog djela. Scena se odvija u hotelu “Fjord” kasnih devedesetih prošlog vijeka. Zatim “kelne” posluži kutiju na sto i poče preobražen, kao nekakav mag, da je otvara.
Ne vrijedi da opisujem kako je kutija izgledala... Izgledala je kao arhitektonska esencija Kotora. Spolja jednostavna i čedna, običan kvadar... bedemi koji skrivaju unutrašnjost, suštinu i tajnu. Unutra, niz maštovito organizovanih praznina. Svaki njen nivo, pokretanjem poklopaca, majušnih vrata, kapaka, pregrada, fioka i fiočica, skrivenih komora, transformisao je njenu realnu veličinu i oblik.
Iz smanjene kvadrature pomaljala se čudesna kubatura, simetrija nenadano zaokretala u asimetriju, očekivano u neočekivano. Potpuno me je omađijala. A tek kakvu je divnu mirišljavu prašinu iznjedrivala...
- Zovem se Gavro. Tu sam iz okoline, sa brda... Kutija je iz stare kapetanske porodice D., imam i njihov svećnjak, mogu i njega da donesem... mislim Vi ste pisac, možda će Vas interesovati kutija, ima još jedna tajna pregrada, sa dvije fiočice za dukate i prstenje, vidio sam ih svojim očima, čak je i jedan novčić unutra... sad ne mogu da se sjetim gdje se ono bješe otvara - mučio se Gavro da napipa put do te praznine - Ovo je brodska kutija za pisanje i dragocenosti, ko zna kadašnja je...
- Divna je kutija - reče M. - ali nijesmo zainteresovani!
Opšti tajac.
- Kako!? - promuca Gavro - Ako za ikoga, ona je za vas... pa vi pišete...
Tu se ja, iako zaprepašćena muževljevim odgovorom, opet nađem i sa povređenom spisateljskom sujetom, jer Gavro je mislio na mušku množinu, ne na dvopolnu množinu. A moj muž je mislio na dvopolnu množinu ni ne pitajući me.
- Jednostavno! Nijesmo zainteresovani - bio je odlučan M.
Kakvu je Srbiju Pavić želio i volio?
Modernu, okrenutu budućnosti, digitalnu, komunikacionu, Srbiju sa stilom. Prije svega se bojao srpskog izolacionizma i insitirao je na otvorenosti. Želio je multikulturalnost koja je oplodila i njegov “Hazarski rječnik”. Napominjao je da ovaj prostor, bogat religijskim i kulturološkim mješavinama, jeste blagodet u miru, a nevolja u ratu.
Imao je uzrečicu da “Srbi nepogrešivo rade u korist svoje štete”, kroz istoriju a i danas, te se mnogo sjekirao nad vječno “maloljetnim” narodom, kako je govorio. Nije emigrirao da bi dobio Nobelovu nagradu, što mu je 90-ih nuđeno u Francuskoj.
”Hazarski rječnik” je bio svojevremeno okarakterisan kao prva knjiga 21. vijeka. Šta novi čitaoci, prevodioci i kritičari širom svijeta prepoznaju danas u ovoj knjizi?
Slobodu eksperimenta, intelektualno-metafizičku dubinu, igru, tajnu, političke poruke da bilo koji narod može da iščezne, zatim poetsku ravan knjige (poezija se vraća u modu), egzotičnost…
Legat Milorada Pavića se nalazi u ulici Braće Baruh, br. 2, na Dorćolu. Zaveštao ju je pisac kao Legat svom rodnom gradu još 1992. godine. Legat je od nedavno pod okriljem Biblioteke grada Beograda.... A Vi, Jasmina zapravo živite u Legatu, koji je svojevrstan muzej i kustos ste vašeg zajedničkog života. Kako to izgleda u praksi?
Ma, ja sam kustos po sopstvenom životu! Čudo jedno! Na primjer, dođe jedna najavljena gupa posjetilaca, bilo domaćih ljubitelja, bilo stranaca, nekad učenika ili studenata. Najviše 10-12 ljudi, to je stan, nije kuća! Dok Rusi nijesu postavili spomen-tablu, ispred zgrade je moj sin čekao goste, u majici na kojoj je sa prednje strane pisalo ćirilicom “Legat Milorada Pavića”, a pozadi na engleskom.
Onda ih vodim kroz taj stan s početka prošlog vijeka, pokazujem, pričam. Govorim im zbilja književne poslastice! Ništa uobičajeno, konvencionalno, dosadno. Posjetioci neće da odu, zapitkuju, zagledaju, slikaju se, zasmijavaju ili budu tužni, ako je trenutna pričica sjetna. Zabavno je. Pričam o našem životu, stvaranju, sve je u stanu gotovo isto, pokazujem namještaj, plakate, rukopise, slike, skulpture, neobična strana izdanja, kotorsku kutiju za pisanje… Svi mi poslije kažu kako su imali utisak da je Pavić bio prisutan. I ja imam isto osjećanje.
Žao mi je što prije korone niko zvanično nije snimio to vođenje kroz stan-legat. Zato što je unikatno, apartno. Kažem Vam - poslastica! Pominjem koronu zato jer sam prije nje i ja bila neko drugi. Sada je staratelj nad Legatom Biblioteka grada Beograda i oni, naravno, i sa pravom, gledaju na Legat kao skupocjenu umjetninu, gdje je svaki predmet istovremeno priča iz stvarnosti, a onda i pripovijest iz književnosti..
Pavić je bio vezan za Beograd... a kako mu se Beograd odužio?
Hm… Sekretarijat za kulturu grada Beograda, na čelu sa Ivan Karlom, mi je mnogo pomogao u administrativno-pravnim zakučastim i dugotrajnim poslovima kako bi se Legat zakonski prilagodio uslovima da institucionalni staratelj bude Biblioteka grada Beograda.
Porodični staratelji su Ivan Pavić, Miloradov sin i ja. Izvršeno je kompletno popisivanje biblioteke, arhivske građe i umjetnina. Sve to i u digitalnom obliku. Inače, Pavić je još 1992. pravno zavještao svu svoju književno-umjetničku zaostavštinu rodnom gradu. Dakle ko se kome odužio, ne znam.
Pavićeva djela u Crnoj Gori objavljuje Nova knjiga u saradnji sa Kosmosom. Kako je došlo do te saradnje?
Da, to je neobična priča. Posle Pavićeve smrti srpski izdavači nekako nikako nijesu mogli da odštampaju “Hazarski rječnik”. Knjige nije bilo više ni za potrebe lektire! Dakle, uopšte je nije bilo. Jaz je premostila Nova knjiga iz Podgorice i Predrag Uljarević koji su uspjeli da vrlo brzo i kvalitetno štampaju prvo posthumno izdanje na srpskom!
Gledano faktički prvi posthumni “Hazarski rječnik” na maternjem jeziku je izdalo inostranstvo! I tako se ta saradnja nastavila, te su Pavićevi romani u jednom tomu izašli kod Nove knjige i Kosmosa, sestrinske firme iz Beograda; da bi sada, uskoro, gotovo svi romani kao zasebne knjige izašli kod Kosmosa kao izvršnog izdavača i Nove knjige.
Nastavila sam saradnju i sa Vulkanom, koji je izdavač izabranih djela, a sa Lagunom nikako nijesam uspjela da uspostavim saradnju. Bilo je pregovora, ali nešto nije išlo… Postoji u cijeloj Pavićevoj posthumnoj priči neka karma, neka sudbina da ništa ne može ići utabanim putevima, da bilo kakva inostranstva moraju biti prisutna, da sve bude neobično, pa i nelogično.
Izlaze brojni prevodi Pavićevih knjiga?
Nedavno je u Španiji i Meksiku izašlo obimno izdanje gotovo svih Pavićevih priča, pod naslovom “Otrovna ogledala”. Predgovor je, po narudžbini izdavača, napisao Goran Petrović. Interesantno je da je tokom 2021. Francuska publikovala dvije Pavićeve knjige kod različitih izdavača, “Kutiju za pisanje” i “Unikat”. “Unikat” je dugo pripreman u Francuskoj kako bi to bila ekskluzivna knjiga u svakom pogledu.
Da podsjetimo: “Unikat” je delta roman. Ima stotinu različitih završetaka i čitalac može izabrati jedan, više, ili svih 100 krajeva. Izdavač može izabrati da li će ovaj roman štampati u jednom ili dva toma - jedna cjelina je sam roman, a druga su samo krajevi. U Srbiji i u Meksiku izdavači su se odlučili za dvotomno izdanje: Unikat i Plava sveska (u kojoj su numerisani krajevi romana od 1 do 100). Lionski izdavač Mont Metalifere je riješio da objavi Unikat u kutiji, u kojoj će čitalac pronaći roman na jednoj strani kutije, a 100 krajeva na drugoj, odštampanih na zasebnim listovima kako bi ih mogao pomiješati i čitati na način na koji on/ona želi. “Voljeli bismo da imamo 100 različitih omota” - kaže izdavač - “ali to je izuzetno komplikovano i skupo. Stoga će postojati samo 4 različite naslovnice”.
U planu je osnivanje književne nagrade koja će nositi ime Milorada Pavića. Možete li nam otkriti više detalja o tome?
Ja to prvi put čujem od Vas! Ne znam o tome ništa. Tačno je da do sada nikom nije palo na pamet da definiše takvu nagradu, mada u svijetlu prećutkivanja Pavićevog značaja, prirodno je da ima na stotine nagrada sa imenima zaslužnih ljudi, ali ne i nagrade - Pavić.
Milorad Pavić nije bio politički pisac ni na koji način i vjerovatno je dijelom razlog njegove posthumne sudbine to što nema lokalne ili politčke bratije da ga se sjeti. Pavić je zapravo paradigma balkanske kaljuge. I ne kaže on zalud u svojoj Autobiografiji: “Za moje knjige bi bilo mnogo bolje da im je autor neki Turčin ili Nemac”. Takva eventualna nagrada bi morala biti prestižna, međunarodna, u krajnjoj liniji - svjetska! E tu i leži problem!
Počeli smo razgovor Vašom knjigom, pa hajde i da završimo razgovor Vašom posljednjom, “Dosadnom knjigom”. Zašto “Dosadna” i šta je sve stalo među njene korice?
Knjiga je imala tu nesreću da izađe u februaru 2020. pred vanredno stanje u cijelom svijetu. Virus ju je pokosio. Kao i sve drugo. Nazvala sam je “dosadnom” jer danas osim zabavno-spektakularnih tema i velikih nesreća, sve ostale je dosadno.
Htjela sam odmah naslovom da predočim čitaocu šta ga čeka. A naravno, sa druge strane, to je bio i mamac. “Dosadna knjiga” ima podnaslov Svaštara.
Svašta je u nju stalo: fenomeni modernog svijeta, jetki humor, putopisi, ljubavne ispovijesti, raznorazni strahovi, svjetski hoteli, analogna i digitalna civilizacija, pomalo horora… Zabavna je i duhovita. Bar meni! (smijeh) Nije to ni roman, nijesu ni priče, ni putopisi - to je svaštara.
Bonus video:
