Više od 50 godina duge karijere stalo je u oko 40 fotografija fotografa Branislava Strugara koje je stvorio, sačuvao, a onda i pažljivo odabrao i predstavio na retrospektivnoj izložbi u Podgorici u galeriji “F64”. Tom izložbom, koja je otvorena do 13. jula, Strugar najavljuje monografiju “Branislav Strugar, fotografske ekspresije” koja će u avgustu biti predstavljena takođe u ovoj galeriji.
Vrlo interesantna postavka fotografija idealna je prilika da se publika upozna sa djelima autora koja je, sasvim sigurno, i ranije negdje vidjela, ali to je bio i povod da Strugar u razgovoru za “Vijesti” evocira svoj put ka fotografskoj umjetnosti i prisjeti se početaka, ali i da prokomentariše trenutak u kojem živimo i odnos koji danas njegujemo ili imamo prema fotografiji.
Sve je počelo u djetinjstvu kada mu je otac donio fotografski materijal za koji ni sam nije znao kako se koristi, a on je kao dijete, eksperimentišući u znatiželji i igri, sve više i više otkrivao i bivao radoznaliji. Ipak, taj put razvoja narednih godina je bio po strani, ali je ostavio dubokog traga. Nastavak slijedi 1968. godine kada počinje da radi i stvara raznoliko, a tokom razgovora za “Vijesti” prisjeća se fotografisanja gradova, ljudi, portreta, aktova, pejzaža... Od 1970. godine kreće s umjetničkim izložbama i od tada, kada je iskusio slobodu umjetničke fotografije, do danas to ne ispušta i majstorski veze nit svog izraza.
”Prve fotografije sam predstavio na izložbi 1970. godine, što je sada bilo prije više od 50 godina, a tako je za mnom više od pola vijeka rada. U međuvremenu sam mnogo toga radio profesionalno i po zadatku, ali radovi koji su ovdje izloženi odnose se upravo na umjetnički, odnosno izlagački sektor. Za razliku od profesionalnog, gdje uvijek imate neke zadatke i samim tim i ograničenja, ono što radim za izložbe omogućava mi potpunu slobodu, od biranja tema do načina obrade. Ova izložba je presjek pedesetogodišnjeg rada i mislim da u velikoj mjeri može da prikaže cijeli taj period, a da se kroz sve to provlači jedna izvijesna nit. I bez obzira na to što su radovi nastajali u jednom dugom vremenskom rasponu, a na svakoj fotografiji možete i da vidite kada je nastala, nešto što je autor sadržano je u svim radovima”, kazao je Branislav Strugar.
U uvodnom tekstu monografije, Sreten Petrović ga naziva umjetnikom fotografije i ističe da su svjetlo i sjenka ne samo osobena mjera njegovog ličnog ukusa, već i nezaobilazni činilac u kreiranju slike, a o svemu tome više Strugar govori za “Vijesti”.
Pola vijeka i još duže posvećeni ste stvaranju i izučavanju fotografije. Kada ste i kako shvatili da želite da svoje viđenje i doživljaje okoline prikazujete kroz objektiv?
Fotografija se kod mene pojavila tako što sam želio da iskažem neka svoja osjećanja posmatrajući svijet oko sebe. Naravno, vremenom se mnogo toga nauči, mijenja i usavršava. Ipak, uprkos tome, vjerovatno je neka nit i suština zajednička za sve radove iako svi oni, od početka do danas, obuhvataju period od pola vijeka, dakle 50 godina! Na izložbi je predstavljeno 40 radova koje sam izabrao tako da posmatraču ponudim neki presjek svog dosadašnjeg rada.
Kakav je to presjek i koje ste radove izabrali?
Prve fotografije sam predstavio na izložbi 1970. godine, od kada je prošlo više od 50 godina, a tako je za mnom više od pola vijeka rada. Prvo bih istakao da ja za sve to vrijeme radim i profesionalno, tako da tu postoje dva kolosijeka koji se često spajaju ili prepliću. U principu, profesionalni rad uvijek pred umjetnika stavlja neki zahtjev ili određenja i on uvijek mora da ispuni neke postavljene zahtjeve. Mi to nazivamo primijenjena umjetnost. Znači, moguć je i tu umjetnički izraz, ali ti zahtjevi ipak na neki način ograničavaju.
Ova moja izložba je baš ono što sam htio da predstavim, a to je selekcija onih radova koje nijesam objavljivao u svim tim knjigama, časopisima i slično. Ovdje su prikazani radovi koji su nastali u potpunoj slobodi, baš kao i izlagački radovi. Ovdje je predstavljen taj segment, a zanemaren profesionalni.
Postoje li određeni motivi koji se provlače kroz predstavljene fotografije i da li je uočljiva neka Vaša lična ili profesionalna evolucija kada ih ovako postavite i hronološki posmatrate?
Postoje određeni motivi uvijek, a primjećuje se i kako je to tokom vremena evoluiralo. U nekom prvobitnom periodu mog stvaralaštva, a postoji soba u galeriji “F64” namijenjena samo tim ranim fotografijama, vidljivo je da su one bile vrlo raznolike po motivima što mi sa ove tačke gledišta djeluje kao da je to tada bila neka vrsta traženja autora koji počinje da stvara i počinje na sve oko sebe da gleda drugačijim okom. Tako se i moji počeci vežu za neka pronalaženja, pa tu ima i portreta i aktova, pejzaža... Kasnije, vremenom, čovjek se orijentiše ka nečemu o čemu vjerovatno i ne razmišlja već ga jednostavno osjećanja vode ka tome, pa tako i prema sopstvenim motivima koje nekada ni ne evidentira.
Pored igre svjetla i sjenki koji donekle karakterišu Vaš stil i izraz, rekla bih da većinu Vaših fotografija odlikuje pogled ka visinama odnosno kadar nastao iz takozvane žablje perspektiva. Pored toga, nerijetko dobijamo i više kadrova i objekata u jednom djelu...
Vrlo je vjerovatno da ja u tim traženjima i kadriranjima pokušavam da pronađem uglove koji su interesantni i neobični, pa tako i neki motivi koje svako može da vidi, tipa vodopad koji ste maloprije gledali, neki pejzaž i slično, mogu pružiti vrlo interesantne uglove koji onda grade kompoziciju. Vjerovatno je da se u tom traženju uglova pojavilo mnogo različitih stvari koje će posmatrači u zavisnosti od svog senzibiliteta primijetiti, što mi je drago.
Zapazila sam i da posebnu poetiku Vašim radovima pružaju isto tako poetični nazivi koje fotografijama nadjenete.
Drago mi je što ste to tako doživjeli, jer to jeste neki moj pristup, zato što je svaka fotografija, na neki način, neki moj doživljaj i ekspresija. Onda ne želim da ona nosi naziv koji će biti samo puka evidencija ili dokumentarnost, već sam pokušavao, gdje god sam mogao, da nadjenem naziv kojim ću ukazati na neka osjećanja koja stoje iza fotografije i trenutka.
Govoreći o fotografiji često se ističe da je ona “uhvaćen trenutak”. No, da li je fotografija uvijek samo rezultat jednog trenutka ili je pak mnogo više od toga, nekada i čitava traka sjećanja koja izviru iz tog jednog klika dugmeta?
Pa to zaista jeste ono što ljudi često ističu, iako ja mislim da je prilično površno gledanje kada kažu da je fotografija samo jedan zabilježeni trenutak ili da je uopšte taj trenutak neka karakteristika fotografije. Ja mislim da to može da bude samo u nekim oblastima, tipa kod reportažne fotografije taj trenutak je možda bitniji, mada i tome često predstoje neke veće ili manje pripreme i ako taj trenutak dođe nakon dužih priprema onda to više nije trenutak. Kada se fotografija koristi kao vid umjetničkog izražavanja rekao bih da rijetko kad trenutak može biti jedina karakteristika fotografije.
Kako se fotografija promijenila i kao umjetnost i kao način izraza, pa i reportaža, uz sve tehnologije i dodatne efekte koji su pristupačni i u upotrebi? Da li tako fotografiju gubi dušu?
Najveća izmjena je nastala u pojavi elektronskih medija. Velike su razlike u načinu izražavanja, ali kada je umjetnost u pitanju suština ostaje ista. Ono što se često primjećuje kod današnje, moderne, savremene fotografije, jeste da ta tehnologija često povuče autora da uradi nešto što ne bi trebalo i on pribjegava raznim intervencijama koje idu na štetu umjetnosti, ne samo ni fotografiji. Sama tehnologija je takva da ja, nakon toliko rada, dajem prednost digitalnoj tehnologiji zato što danas mogu da uradim stvari koje ranije nijesam mogao, u tehničkom pogledu, a što se izraza tiče, mislim da ne postoji neka bitna razlika.
Kakav je pristup fotografiji danas, prema Vašem mišljenju, s obzirom na to da ste često bivali u žiriju mnogih konkursa i takmičenja?
Pratim i izlagački i takmičarski dio, bio sam u žiriju mnogih konkursa, nagrada i slično... Reći ću vam da ono što je karakteristično jeste da je ranije na izložbe stizalo daleko manje radova nego danas. Razlog tome je što su učesnici morali da vladaju nekom tehnologijom i samo da bi poslao rad, kakav-takav, autor je morao mnogo toga da zna. Tako je ranije na izložbe, konkurse i slično stizalo svega nekoliko stotina radova.
Danas tehnologija mnogima omogućava da bez ikakvog znanja o fotografiji snimaju ne samo fotoaparatima, već i telefonima. Zbog toga danas na izložbe i konkurse stiže blizu 10.000 fotografija i različitih radova, ali ono što je karakteristično to je da među tih skoro deset hiljada radova, svega njih stotinak može da zavrijedi neku pažnju, a to “stotinak” je isti broj vrijednih radova koji se izdvajao i ranije kada je na konkurse stizalo po oko 500 radova. To nam govori da je danas fotografija dobila masovnost i širinu, ali nije podignut kvalitet fotografije. Sigurno da nekom umjetniku, fotoreporteru i slično, to u mnogome olakšava posao, ali sasvim je sigurno i da je fotografija postala dostupna svima zbog automatizacije.
Izložba je otvorena još desetak dana. Šta će posjetioci moći da iskuse prilikom obilaska i da li biste najavili i predstavljanje monografije?
Ja se nadam da će mnogi osjetiti upravo tu nit za koju vjerujem da povezuje sve radove, bez obzira na dugi vremenski period tokom kojeg su nastajale, posebno što mnogi fotografi razumiju i poznaju i moj profesionalni segment rada, a nijesu imali priliku da vide ovaj izlagački. Sa te strane, vjerujem da će mnogima to biti novo, a reakcije ću sakupiti i ostaviti za sami kraj izložbe.
Zahvaljujem domaćinu galerije, kolegi Dejanu Kaleziću koji mi je omogućio da ovdje napravim jednu manju retrospektivnu izložbu. Ideja je bila da izložba bude realizovana u isto vrijeme kada i promocija monografije, ali monografija iz objektivnih okolnosti malo kasni, ali promocija će definitivno biti upriličena na istom mjestu, tokom avgusta. Knjiga će da sarži oko 300 radova, biće veoma obimna, vrlo luksuzna zato što je i štamparija Vizantis iz Beograda prihvatila to kao neki izazov da pokažu šta mogu u pogledu kvaliteta, a uz njihovu pomoć monografija i izlazi. Dakle, pošto je tržište pretrpjelo neke šokove tokom korone, donekle se i poremetilo, monografija će uskoro biti objavljena, a promocija će svakako biti upriličena ovdje, u galeriji F64, ali u avgustu. Najlogičnije je da to bude upravo ovdje jer je ovo mjesto koje je i zaživjelo zahvaljujući velikom i dugotrajnom naporu i trudu, a mislim da je ova galerija, odnosno centar okupljanja fotografa veliki projekat za Crnu Goru uopšte.
Vrlo je vjerovatno da ja u raznim traženjima i kadriranjima pokušavam da pronađem uglove koji su interesantni i neobični, pa tako i neki motivi koje svako može da vidi, tipa vodopad koji ste maloprije gledali, neki pejzaž i slično, mogu pružiti vrlo interesantne uglove koji onda grade kompoziciju. Vjerovatno je da se u tom traženju uglova pojavilo mnogo različitih stvari koje će posmatrači u zavisnosti od svog senzibiliteta primijetiti, što mi je drago.
Odstupanje od normi ne znači da je proizvod loš
Na osnovu Vašeg iskustva, kao autora, profesora, člana mnogih žirija, šta biste rekli da karakteriše dobru fotografiju?
Ja ću Vaše pitanje shvatiti kao pitanje vezano za fotografiju kao tehnologiju i umjetnost, jer se fotografija inače koristi u bezbroj oblasti, od dokumentarne, istorijske, reportažne, umjetničke, a ni o jednoj fotografiji ne možemo suditi ako ne znamo razlog iz kojeg je ona nastala. Znate i sami da kada želite da izvadite ličnu kartu ili pasoš, morate se fotografisati i to će uraditi neki od policajaca ili službenika zaduženi za to i ta će fotografija ispuniti svoju svrhu, dok, sa druge strane, možete donijeti najbolju moguću umjetničku fotografiju, portret koji neće proći za ispravu. Nužno je znati u koju svrhu je fotografija urađena da biste mogli da ocjenjujete da li je dobra ili ne.
Poznata su pravila kadriranja što se tiče fotografije, no, kada govorimo o umjetničkoj fotografiji da li ona podrazumijeva i odstupanja?
Mi učimo na osnovu elemenata koji važe u likovnoj umjetnosti, a vežu se za kompoziciju, tonove, kontrast i slično. Normalno je da neko ko je zainteresovan za tu oblast i izučava fotografiju sa te, likovne strane, kao i u mnogim drugim oblastima, prvo uči o pravilima, a kasnije ih nekada i zaobiđe. Pritom, neko odstupanje od normi ne mora automatski da znači da je proizvod loš. Dobro je da čovjek sve to poznaje, pa onda i ako napravi odstupanje jasno je da je to uradio svjesno, sa određenom namjerom.
Ono što se često primjećuje kod današnje, moderne, savremene fotografije, jeste da ta tehnologija često povuče autora da uradi nešto što ne bi trebalo i on pribjegava raznim intervencijama koje idu na štetu umjetnosti, ne samo fotografiji.
Bonus video:
