Veoma zanimljivom književnom večeri nagrađivanog srpskog pisca Slobodana Vladušića, u utorak su završeni programi ovogodišnje manifestacije “Tivatsko književno ljeto” koju je priredila JU Gradska biblioteka Tivat.
U skoro dvosatnom razgovoru sa publikom koja se okupila u atrijumu srednjovjekovnog ljetnjikovca “Buća-Luković” i sa moderatorom večeri, dr Miomirom Abovićem - urednikom izdanja u JU Gradska biblioteka, Vladušić koji je i profesor Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, predstavio je svoj najnoviji roman “Omama” i osvrnuo se na neke od ključnih aspekata svog književnog djela, ali i sociološko-kulturološke fenomene megalopolisa, rijaliti šoua, lažnih vrijednosti, dehumanizacije i opšte dekadencije modernog društva.
Istakavši da je najveći kompliment koji može dobiti od čitaoca to kada mu oni kažu da su njegovu knjigu zbog zanimljive fabule, pročitali za samo par dana, a da su joj se onda opet vratili i detaljno mjesecima iščitavali pronalazeći u tekstu skrivene poruke i slojevite metafizičke dimenziuje, Vladušić je naglasio da smatra “da je za prozu podjednako važno da bude slojevita i zanimljiva”.
”Možda je da bude zanimljiva i važnije. Nekoliko puta mi se desilo da čitaoci u mojim knjigama vide nešto čak više nego što sam ja označio u tim knjigama. Kao da su čitaoci vidjeli nešto što ni ja sam ne znam da u njima postoji. To je meni najveći kompliment. Kao da je književni tekst živo biće”, istakao je Vladušić, dodajući da je to dokaz da “književnost zapravo ne pripada piscu-autoru, već čitaocima”.
Govoreći o romanu “Omama” naglasio je da je njegov glavni junak ozbiljno bolestan čovjek koji pati od sifilisa.
”Tercijalni stadij sifilisa je da se mozak bolesnika suši. I tad se čovjeku čini da je istinito ono što nije, da se nešto dodgodilo, a nije. To se dešava u “Omami”. Ja sam to uradio namjerno, jer na neki način je i vreme bolesno. Kroz njegovu bolest ocrtava se i neka vrsta bolesti vremena. Omama je riječ koja na neki način pripada Crnjanskom, ali je i meni bila potrebna”, objasnio je Vladušić potku svog najnovijeg romana čija se radnja dešava u vajmarskoj Njemačkoj 1928. godine, a čiji je jedan od aktera i sam čuveni srpski pisac Miloš Crnjanski, tada ataše za kulturu u jugoslovenskoj ambasadi u Berlinu.
”Do riječi “omama” ja sam došao slučajno, iz neke muke. Roman “Omama” je trebalo da se zove drugačije, trebalo je da se zove “Crnjanski i onaj drugi”. I ja mislim da je taj naslov dobar. Ali, kao da suviše svjetlost reflektora fokusira na Crnjanskog, a to i jeste problem ovog romana. Ljudi u njemu prvo vide Crnjanskog. A ovaj roman nije samo roman o Crnjanskom, i prije svega nije roman o Crnjanskom. On je samo jedan od likova. Pokušao sam da smislim drugi naslov. ‘Omama’ se pojavila sasvim slučajno. To je jedna od omiljenih riječi Miloša Crnjanskog, a s druge strane riječ koja je i meni zazvučala interesantno”, istakao je Vladušić, dodajući da je fenomen omamljenosti ljudi nekom pojavom, nešto što ga kao književnika i umjetnika, posebno inspiriše.
Vladušić je istakao da kao pisac, ali i univerzitetski profesor, posebno obraća pažnju na dehumanizaciju modernog svijeta, na savremene megalopolise u kojima ljudski životi nemaju sadržajnost i trajnost kao u klasičnim urbanima anglomeracijama, a gdje ni sami njihovi stanovnici ne shvatajući što im se zapravio dešava, nesvjesno pristaju na razne aspekte te dehumanizacije pod opravdanjem privremenosti života u takvim uslovima. Interesuje ga i fenomen rijaliti šoua koji dominira našim i mnogim drugim društvima u savremenom svijetu, a čija je krajnja poruka, kako je kazao “da ti nisu prijatelji oni sa kojima živiš u zajednici, već da su ti oni najveći neprijatelji”.
”Prijatelj ti je neko tamo nepoznat i dalek kome se udvaraš da bi te taj “prijatelj” svojim glasovima i SMS porukama, doveo do pobjede nad ljudima sa kojima živiš u zajednici, a koji su ti navodno, neprijatelji”, objašnjava on i dodaje:
”To je potpuna inverzija onoga na čemu je svijet počivao do prije samo nekoliko decenija kada su u njemu preovlađivali tzv. karakteri usmjereni unutra - ljudi koji su proizvodili, željeli da ostave nešto iza sebe i koji su bili bliski sa ljudima oko sebe, sa svojom zajednicom i međusobno se ispomagali bez nekih konkretnih ekonomskih koristoljubivih motiva da tako postupaju. Ti i takvi ljudi su vaspitanjem i školovanjem stekli određeni sistem vrijednosti u odnosu na koji su se suočavali sa životnim situacijama i izazovma, trudeći se da pritom ispoštuju ključne koordinate sistema vrijednosti na kojem su podignuti. Krajem šezedsetih godina prošlog vijeka, dolazi a postupne ali nezaustavljive promjene i primat u društvu prezuimaju tzv. karakteri usmjereni prema vani, odnosno ljudi koji žive samo u skladu sa, u određenim trenucima preovlađujućim društvenim trendovima - ljudi koji samo žele da troše i uživaju. Poseban problem je opšta dehumanizacija i svođenje čovjeka, kulture ili drugih bitnih stvari na vulgarnu osnovu koliko to nešto ekonomski vrijedi, odnosno da li daje profit ili ne”, zaključio je Vladušić.
Slobodan Vladušić je dobitnik mnogih značajnih nagrada, kao što su nagrade koje nose imena nekih od najznačajnijih književnika ovih prostora: Borislav Pekić, Milan Bogdanović, Meša Selimović, Isidora Sekulić i još mnogih drugih, ne manje značajnih... Za roman "Omama", koji je objavljen 2021. godine, Vladušić je dobio nagradu "Beskrajni plavi krug".
Bonus video:
