Efektnim, emotivnim i aktivističkim performansom angažovane umjetnice Bojane Popadić, otvorena je u utorak veče izložba “Evaginacija” u galeriji “Perjanički dom” Centra savremene umjetnosti Crne Gore, u Podgorici. Postavkom “Evaginacija”, što bi u bukvalnom značenju bilo “ispadanje iz normalnog ležišta ili razdvajanje, prolaps materice”, Popadić pokreće niz pitanja i tema koje se tiču žena, percepcije žene u društvu, zajednici, ali i očekivanja i gledanja na ženu, pa i samospoznaje žene.
Galerija Perjanički dom pretvorena je u prostor performansa.
Crna staza na sredini, krvava krpa, gaza sačekaće vas na samom ulazi, a na kraju prostorije je video rad koji prati postavku koja obuhvata niz pergamenata u kojima umjetnica priča priču, a koji se mogu čitati redom, s lijeva na desno, ili pak pojedinačno, i bez obzira na to pratite li redosljed ili ne - značenje je kompleksno.
Popadić, obučena u dugu crnu suknju, više nalik plaštu, nagog poprsja, krvavih prstiju, senzualnim, snažnim i emotivno nabijenim pokretima i mimikom prisutne podstiče na introspekciju. To joj lako polazi za rukom posebno imajući u vidu da je umjetnica magistrirala program za angažovanu umjetnost, “Art&Politics” (Umjetnost i politika) i to kao stipendista na Goldsmitsu u Londonu. Tada je počela da se bavi japanskim buto plesom koji je ovom prilikom predstavila crnogorskoj publici, definitivno uspješno, s obzirom na brojnost publike koju je okupila. Plesom jasno asocira na polažaj žene, a naboj tenzija, emocija, pa i bunta, dijelili su i razmjenjivali kako prisutni tako i umjetnica.
Popadić je, pored ostalog, zapisala da performans “predstavlja intimni prikaz svog tijela, svoje pozicije i uloge koju ostvaruje kao majka, i svoje unutrašnje borbe sa prirodom, društvenim konstruktima ali i sopstvenim samoostvarenjem i na kraju samom sobom, i pretvara ih u memoare koji nastavljaju feminističku diskusiju - šta je to žena, šta je srž njenog identiteta ako on uopšte postoji, pritom ne nužno nudeći rješenje”.
Proces koji je za njom bio je duh i obuhvatio je više ličnih životnih faza koje je prolazila i prevazilazila kao žena.
”Najviše sam osjetila kako je to biti žena u trudnoći, pa onda nakon porođaja i od trenutka kad postajem majka. Iako je ovo možda retrospektiva vremena prije tih momenata, sve kreće od porođaja na ovamo, do ovog trenutka”, istakla je umjetnica koja jasno podstiče pitanja o tome šta znači biti žena, da li je to nešto unaprijed određeno i ako jeste ko je onda to odredio i nametnuo, te ko smo mi same...
Njeni zapisi evociraju period prije, tokom, nakon trudnoće i propitivanja, stanja i razmišljanja, a koja u današnjem društvu i vremenu i dalje djeluju kao tabu pitanja...
”Mnoge stvari su se promijenile. Nemam više osjećaj da sam nečija želja; osvojena sam, i samim tim manje interesantna. Veo misterije koji me je obavijao je pao. Ogoljena sam potpuno. Sada sam majka... Je li to jedina moja uloga sada? Je li se ona oduvijek podrazumijevala i čekala me? Ali, manje misteriozna i interesantna za koga? Postojim li ja samo u odnosu na nekoga i njihovo viđenje mene? I da li je ovo što se pitam moje lično pitanje ili pitanje koje je istorijski produkt?”, pita Popadić i nastavlja:
”Činjenicom da nemamo sve slobodu da biramo hoćemo li biti majke ili ne, da smo mi te koje utiču na svoja tijela pijući kontraceptivne pilule, da smo mi te koje abortiramo ako ne želimo dijete, da psihološki ožiljci od abortusa ostaju zauvijek. Da nemamo sve opciju zaštite od seksualno prenosivih bolesti jer one ne postoje, kako se štite lezbejke u seksu, pita li se iko?”, piše Popadić i pita posjetioce.
”Zašto o tome niko ne priča? Svaka od nas misli da se samo njoj dešava”, između ostalog kaže Popadić, a može se odnositi na bilo šta što žene prolaze...
Da su performansi izazovni, emotivni, ali i prijeko potrebni pokazala je Bojana Popadić, ukazujući na različite funkcije performansa, ali i naglašavajući svoju želju da performans bude šokantan, s obzirom na tematiku koju pokreće.
”Jer mi žene sve to što je šokantno prolazimo same, i zašto onda ne bih sve to pokazala ljudima”, poručuje Popadić.
Njeni performansi rezultat su istraživanja i analize unutrašnjih previranja, nelagode, nemira, frustracija koje prouzrokuje socio-politički okvir savremenom ljudskom biću. Njeni posljednji radovi fokusirani su na feminističke perspektive i borbu za ženska prava o čemu redovno i piše. Izvedeni performans je nastao u saradnji sa umjetničkom nevladinom organizacijom “ŠkArt” iz Tivta, a scenografiju i postavku potpisuje Jelena Jovančević, Simona Popadić je uradila video montažu, a muziku je komponovala Slobodanka Bobana Dabović Đurić.
Bonus video:
