Iako je tek na početku karijere, i iza sebe ima svega nekoliko uloga u pozorištu i jednu na filmu, crnogorska glumica Sanja Vujisić gotovo je za svaku svoju rolu dobila neko priznanje.
Ne krije da su joj upravo nagrade vjetar u leđa, ali da bez obzira na ostvarene uspjehe ne želi da živi od stare slave. Svoje glumačko umijeće najbolje je pokazala u predstavi “Ana Karenjina” gdje igra sve ženske likove koji se pojavljuju u istoj, a upravo je za ovo ostvarenje nedavno dobila nagradu na najbolju mladu glumicu.
Želja joj je da svoj talenat pokaže i kroz filmske i serijske projekte, a najbitnija uloga od svih joj je uloga majke. O ulogama, nagradama, majčinstvu, Sanja Vujisić priča za Magazin...
Čini mi se da ti je predstava “Ivanov” u nacionalnom teatru otvorila vrata kad su pozorišne uloge u pitanju, donijelo ti i godišnju nagadu CNP-a, pa te sve češće gledamo na “daskama koje život znače”. S obzirom na to da ne pripadaš nijednoj pozorišnoj trupi, koliko je zbog toga teže doći do uloge?
Vama se sigurno sa strane čini da je prekretnica moje karijere bio “Ivanov”, ali nije, to je bila, i jeste “Ana Karenjina”. Uprkos intenzivnom, beskrajno korisnom za mene, stvaralačkom procesu uz vođstvo Andrija Zoldaka, njegova to jeste naša predstava “Ivanov” je imala užasno kratak pozorišni život. Toliki rad i trud je “pao u vodu”... Imali smo svega četiri, pet igranja. Ja sam tada za ulogu Ane Petrovne dobila godišnju nagradu CNP-a koja je značila ogromnu ličnu motivaciju, jer ako se osvrnem na period prije saradnje sa Zoldakom, ja u Crnoj Gori nijesam uživala povjerenje reditelja i vjerujem da nijesam bila razmatrana za bilo koju ulogu, kada su se podjele pravile. Prosto to je bilo tako. Nijesam dobijala priliku da odigram neke manje sporedne uloge i onda da kroz rad imam svoj put borbe za veće i značajnije stvari i time se nametnem. I onda se desio Zoldak koji je u mom glumačkom razvojnom putu predstavljao svojevrsan studiji glume, studiji rada na sebi i rada glumac - reditelj. I tad, ali i sad shvatala sam njegovo umijeće i način, iako na momente okrutan, za mene ipak nestvaran način i put dolaska do glumca, a onda i kroz njega do samog lika. Ja i dalje želim da radim sa njim, jer taj način tretiranja teatra i taj senzibilitet i ljubav prema teatru su jako rijetki danas.
U Crnoj Gori je oduvijek teško doći do uloge, ili pak možda nekome nije. Možda zavisi ko ste. Srećom, neke stvari su se promijenile u posljednje vrijeme i dešavaju se kastinzi koji se nijesu dešavali kada sam ja bila student, nego su bili zatvorenog tipa ili su se krili. Jako je važno iskustvo kastinga i proći kroz tako nešto. Ali je važan i minuli rad na osnovu koga neko može da za naredne uloge bira baš vas i bez kastinga. Naš poziv je maraton, a ne trka na 100 metara, tako da bez obzira na neke minule uspjehe vi sve novo što radite krećete od nule.
Ja sam trenutno član ansambla Crnogorskog narodnog pozorišta, na šta sam jako ponosna i lijepa je ta vrsta sigurnosti koju imate kada znate da institucija stoji iza vas.
Nedavno si na festivalu MESS u Sarajevu za uloge u “Ani Karenjinoj” dobila nagradu za najbolju mladu glumicu. S obzirom na to da je konkurencija bila jaka, hoće li ti i ovo priznanje značiti pri budućim angažmanima?
Pa hoće li mi kao glumici biti od koristi za neke buduće angažmane, to će vrijeme pokazati. A da li meni lično znači, naravno da da. Svi znamo značaj MESS-a i šta taj festival predstavlja u regionu.
Mada, iskreno, veća satisfakcija i od nagrada je ta što sam imala priliku da radim ovakvu predstavu sa ovakvom ekipom. Oslanjajući se na sopstvene snage, entuzijazam i talenat, a pri tom u nezavsinoj produkciji, to zaista znači veliku stvar, a uz sve to i biti selektovan za MESS, a onda i pokupiti šest od 10 nagrada koje se uručuju. Šah mat ! (smijeh)
Način na koji se prožima podrška, bodrenje, i rad bez sekunde sujete, malicionzosti... ja sam oduševljena iskrenošću i ljudskošću odnosa i relacija i nijema pred nečim tako pozitivnim i lijepim u vrijeme gdje je to postalo pravi raritet. Za mene su oni suštinska nagrada. Ako mogu da vam približim, ja sam tad imala dijete od četiri mjeseca gdje je dane kad nije imao ko da je čuva producentkinja uskakala i čuvala je, da bih ja išla na probe koje su trajale šest do osam sati, pa sam je dovodila sa sobom gdje je ekipa pravila improvizovani krevetić za nju da spava, dok mi pokušavamo u nekom polušapatu da održimo probu, pa sam tokom procesa imala udes i slupala auto i mjesec dana je ista ta producentkinja dolazila za mene i vraćala me kući... To što Marija Backović može bez budžeta da uradi i organizuje, to institucija ne može sa čitavom mašinerijom i debelim budžetom.
Za ovu predstavu podijeljena su mišljenja. Ili se publici dopada, ili ne. No ono što niko ne može da ospori je da su glumci svoj dio posla odradili savršeno, jer svako od vas glumi više likova. Konkretno, svi ženski likovi povjereni su tebi. Koliko je bilo teško donijeti tri potpuno različite ličnosti na istu scenu?
Ko je ta publika kojoj se ova predstava ne dopada? Ja se sa njom nijesam srela. Možda je neko ne razumije, ili njegovom senzibilitetu neke stvari mogu manje ili više da prijaju ili ne, ali jedno je neosporno, niko ne izađe ravnodušan sa igranja “Ane Karenjine”. Svako izađe emotivno uzburkan, prijatno, neprijatno, više ili manje. Ali, svakoga ova predstava dotakne na neki način i u zavisnosti od onoga koliko joj vi sami dozvolite da dopre do vas.
Za taj kompleksni život i za razumijevanje svega na sceni zadužen je naš reditelj Mirko Radonjić i moji parteneri sa kojima dijelim scenu. Zahvalna sam Mirku kao reditelju što nije dozvolio da postoji i milisekund mog scenskog dejstvija u kom se ne osjećam dobro. Obožavam njegove metode i načine uz koje mi polako iz probe u probu otvara fiokice i zadire dublje i dublje i čini me otvorenijom i spremnijom da iskulja iz mene sve na šta ni slutila nijesam da imam, i način na koji me osnažuje kao glumicu, i način na koji me čini ujedno velikom i snažnom, sitnom i nježnom na sceni, i način na koji me prozre kao glumicu, kao osobu, i način na koji me navede da povjerujem u sebe i sebi i izazovem sebe i suočim se sa sobom... Mogla bih do beskraja da nabrajam razloge i razloge zbog kojih je on reditelj sa kojim bih potpisala da radim do kraja svog života. Njegove sulude iščasene ideje i način na koji vas inficira njima, uvuče vas u svoju fantaziju iluzija, a da to i ne osjetite i paf... Evo, ovdje stajem. A pošla bih u beskraj sa ovim nabrajanjem.
Mnogi su predstavu kritikovali upravo zbog golotinje koju nemamo priliku, posebno na takav način, da vidimo u pozorištu. Koliko je za tebe svako to “skidanje” bilo opravdano i jesi li strahovala kako će zbog iste reagovati publika?
Ljudi koji kritikuju ovu predstavu zbog tzv. golotinje su, pretpostavljam, ljudi koji je nijesu ni odgledali, jer da jesu, vidjeli bi u službi čega su naša ta gola tijela na sceni i način na koji se upravlja tim ogoljenim bićima. Vjerujem da bi, kao i mi iznutra, vidjeli samo ljepotu, čistotu i svrsishodnost tog golog ljudskog tijela, i ne bi to svodili na seksualnu ili kakvu god pogrdnu golotinju, jer ona nije tu da fascinira i primami publiku da dođu da gledaju pozorišni čin, već je u službi ovog romana, ove priče, u službi ljubavi i ljubavnih odnosa, u službi prikaza veličine žene bila ona Ana, Doli, Kiti, ili pak ženka kobila Fru Fru.
Nakon “Ane Karenjine”, dobila si jedno od uloga u predstavi “Bladi Mun”. U pitanju je komad koji je postavljen gotovo u svim pozorištima širom regiona. Jesi li imala priliku da i sama odgledaš neke od predstava i kako si i sama doživjela Milenu?
Iskreno, nijesam odgledala ni jednu postavku ovog teksta, ali onog momenta kad sam saznala da sam dobila ulogu Milene nijesam htjela ni da znam, ni da se raspitam, ni da virnem u bilo čiju interpretaciju Milene, jer sam znala da ja želim i moram da stvorim moju, samo moju verziju nje. Milenu bi desetak crnogorskih glumica moglo odigrati vrhunski dobro, ali poenta jeste ta što ni jedna od tih Milena ne bi ličila jedna na drugu. E, to je poenta ovog posla. Moj habitus joj udahne život sasvim drugačiji od onoga kako bi neko drugi to uradio, vidio, uz vođstvo reditelja, uz pomoć ekipe vi stvarate autentično vaš lik, dajući mu sebe i udahnjujući mu život.
Tokom pomenute predstave možda i najčešće izmamiš osmijehe publike. Koliko je teško odraditi neke replike, nasmijati publiku, a ne iskarikirati situaciju, već naći pravu mjeru?
Preteško je naći mjeru, makar meni. Glumica sam koja, kada dobije takav materijal, se toliko zaigra i ode u neka iščasena ludila i zabavljanja sebe same, da je baš tanak konac koji me veže da ne otkačim potpuno u šmiru. Od čega, iskreno, i ne bježim. Mišljenja sam da glumac koji posjeduje lakoću postojanja na sceni uz neku čvrknutost, brzinu, vrcavost je autentičan glumac, i mada to veliki ‘dramski umjetnici’ nazivaju šmirom, ja smatram to talentom. Vrlo su rijetki crnogorski glumic koji posjeduju tu vrstu brzine i zavodljivosti, a u stanju su to da voze, time da vladaju i to da pravdaju. Evo dok ovo pišem, Stevan Vuković mi ne izbija iz glave. On posjeduje to neko ludilo kao i moj direktni partner na sceni Nikola Perišić. Igra sa njima me čini srećnom kao malo dijete. Hvala im što dijelim scenu sa njima i ovu ulogu, na kraju krajeva.
Nakon “Ivanova” i “Bladi Muna”, u CNP-u igraš i u predstavi “Djeca sunca”. Dobila si zadatak da doneseš Lizu koja je svjesna stvari koje je okružuju i spremna da o njima jasno kaže svoje mišljenje, zbog čega je ostali smatraju “bolesnom”. S obirom na to da često i u stvarnom životu takve ljude uzimamo zdravo za gotovo, je li ti bilo lakše zbog toga da se povežeš sa njom?
Pa, Liza u sebi nosi posebnu visprenost i bistrinu misli u nekom čudnom halucinogenom ambijentu, nerealnih sanjara i metafizičara života. Sviđa mi se njena oštrina misli i britki um, ali opet na klackalici je i vrlo brzo i ona na momente bude usisana u taj neki nerealni svijet otuđen od čovjeka i realnosti koja ih okružuje.
I sad ne znam koliko sam uspjela sa njom, iz igranja u igranje kao da se otvaraju nove fiokice koje mi pojašnjavaju stvari.
Gotovo da, gdje god se pojaviš, nagrade su neminovne. Iako nemaš puno uloga u filmovima, ona u kratkometražnom ostvarenju “Idiot” rediteljke Sare Stijović gdje tumačiš lik reporterke Maje ti je takođe donijela priznanje i to na Boden International Film festivalu u Švedskoj. Koliko je teško mladom glumcu dobiti ulogu na filmu i seriji, s obzirom na to da se u Crnoj Gori rijetko šta snima, a i tada glavne uloge povjerene su uglavnom glumcima sa strane, jer ipak poznata imena donose novac i podršku?
Pa sama činjenica da iza sebe nemam filmskih ostvarenja odgovara na ovo pitanje. Imam ogromnu želju, uz određenu dozu straha, da se ozbiljnije posvetim i radu ispred kamere, ali kao i za pozorište, stvari ne dolaze tek tako. Vjerujem da će se negdje nekad sklopiti sve kockice kada ću dobiti i tu šansu, i onda znam da ću dati sve od sebe. Nažalost, nedostaje nam i iskustvo u radu ispred kamere, koje se stiče praksom i mi tu opet zapadamo u neki začarani krug, ‘za rad je potrebno iskustvo, a za iskustvo je potreban rad’ ... i tako u nedogled...
Posao glumice nije lak, a uz to ti si i majka. Koliko je nekad teško uskladiti sve obaveze, jer probe dok spremate predstavu traju i po desetak sati, sa najznačajnijom ulogom - ulogom majke?
Osjećam da sam trenutno tu gdje jesam zahvaljujući činjenici što sam njena majka. Kako bih vam to objasnila... Ona me je otključala, učinila me empatičnijom, smjelijom, razumljivijom, otvorenijom, strašljivijom, emotivnijom... Ona je bila sa mnom i kad sam “Ivanova” igrala i kasnije kroz sve moje procese. Ona je inspiracija, i čvorište svih mojih osjećanja, strahova, ljubavi, kanal mog talenta... Teško je, teško je uskladiti majčinstvo i želju da negdje ne pogriješite i da nešto jako bitno ne propustite, dok sa druge strane opet imate neku iracionalnu mazohističku ljubavnu priču koju otjelotvorujete kroz glumački rad. Moguće da sva suština mog postojanja se svede kada uveče, poslije dobro odigrane predstave se vratim kući i uvučem se u topli, usuškani krevet pored mog malog bića i od adrenalina naravno tu noć ne mogu da spavam. I tako nekih prvih nekoliko sati večeri provedem samo gledajući je, kako spava...
Znati kineski jezik u Crnoj Gori je genijalno
Studirala si uporedo sa FDU i kineski jezik. Koliko danas imaš priliku da ga koristiš i jesi li fascinirana i njihovom kulturom?
Fascinirana sam i dalje tim “Marsom” na Zemlji. Ta država i ti ljudi su planeta za sebe. A kineski jezik skoro pa i da ne upotrebljavam. Desila se samo jedna situacija kada sam nekim kineskim turistima nešto slučajno na ulici objašnjavala i u pozorištu, kada je neko u komunikaciji sa Kinezom trebao da objasni da proizvod koji su kupili je bio pokvaren (logično). E, tu sam iskoristila svoje znanje kineskog i nigdje više. Vrijeme prolazi, jezik ako se ne koristi, on polako ispari, tako da sam preko Konfucijevog centra u Crnoj Gori krenula na časove kineskog, kako bih obnovila i nastavila dalje dok ne dođem do nivoa hsk5. Nekad će mi, možda, trebati, ali i sve i da na bude tako, zar nije suludo genijalno znati kineski jezik u Crnoj Gori? Po malo ga i ćerkici provlačim kada joj tepam baobei, wodeai.
Bonus video:
