Živimo u zemlji gdje je laž na cijeni

Dan Crnogorskog narodnog pozorišta biće obilježen sjutra, u utorak 1. novembra i to igranjem njihove najnovije predstave “Pokojnik”.

Nušićevo posljednje djelo rađeno je u koprodukciji CNP-a i tivatskog Centra za kulturu, a premijeru je doživjelo 30. jula. Od tada za ovaj komad, gdje god da se igra, traži se karta više.

Mračnu satiru “Pokojnik” po tekstu Branislava Nušića režirao je i adaptirao Egon Savin. Ovaj komad pokazuje kako se običan čovjek ne može boriti protiv, licemerja, korupcija, lopovluka i ljudi iz visokog društva koji zahvaljujući novcu imaju i moć. Za razliku od većine komada, u ovom je više negativnih nego pozitivnih likova, a upravo negativce oko kojeg počinje zaplet igra crnogorski glumac Aleksandar Radulović.

Pored njega, u predstavi igraju i Marko Baćović, Bojan Dimitrijević, Branka Otašević, Goran Vujović, Lazar Dragojević, Slavko Kalezić, Slobodan Marunović, Stevan Vuković, Dejan Ivanić, Stevan Radusinović, Radmila Božović, Jadranka Mamić, Dragan Račić i Slobodan Vujadinović.

Radulović tumači Milana Novakovića, najboljeg prijatelja Pavla Marića (Dimitrijević) koji ga među prvima izdaje.

O tome kako je bilo donijeti na scenu ovakvu rolu i šta mu znači ovaj komad u intervjuu za Vijesti govori Aleksandar Radulović...

Radnja “Pokojnika”, iako je smještena u ‘30-te godine prošlog vijeka, možemo reći da je vrlo aktuelna i danas. Znači li to da kao društvo nijesmo mnogo evoluirali te nas muče isti problemi kao nekad?

Mislim da je komad aktuelniji danas nego 1937. kada ga je Nušić napisao. To nam takođe govori da je uvijek kroz istoriju bilo manje-više isto. Uvijek su moć i novac bili ti koji su bili glavni pokretači svih nuspojava, odnosno svih najgorih karakteristika koje čovjek u sebi nosi. Onda, ako ih gaji, one prevagnu i postanu dominantne kod čovjeka. Automatski se na taj način truje i porodica, njegovo okruženje, a samim tim kad to poprimi oblike požara, onda i društvo u cjelini. Jako je dobro što smo kroz istoriju imali takve genijalce od pisaca kakav je bio Nušić, pa su nam ostavili svevremene komade i mogućnost da se u bilo kom vremenu suočimo sa samim sobom, ukoliko smo u stanju i ukoliko imamo tu želju. Mada, karakteristično i dominantno uvijek nekog drugog krivimo za sve ono što smo često mi sami.

Dobio si zadatak da igraš “najboljeg” prijatelja i partnera Pokojnika. Ipak, ispostavlja se da situacija nije kao što bi trebalo da bude. Kako si, dok si gradio lik, pravdao sve ono što tokom predstave Milan Novaković radi Pavlu Mariću?

To su dosta nezahvalne uloge iz perspektive glumca, posebno glumca koji, bez lažne skromnosti, ima gabarit da igra veće i jače uloge. Možda, u skladu sa mojim godinama i iskustvom koje imam, u budućnosti to i bude slučaj. Mada, to najviše zavisi od mene i mog prihvatanja ili neprihvatanja nečega. Ovo je zanimljiva uloga, koliko god da je pasivnija u odnosu na mnoge u ovom komadu, karakteristika glumaca je da vole da igraju suštu suprotnost i nešto što je od njih udaljeno, što im daje više prostora za neku glumačku kreaciju. Nema tu nekog prevelikog filozofiranja. Glumac radi svoj posao. Takvi ljudi kakav je Milan Novaković nas okružuju, takvi ljudi žive među nama i te karikature gledamo svakodnevno, pa ga zbog toga nije bilo teško donijeti ulogu, a jeste dosta ružan osjećaj kad previše razmišljaš o takvim likovima.

Lažna prijateljstva, lažne diplome, potkupljivi činovnici, prevaranti, sve su češći u društvu, a upravo takvi najbolje prolaze. Upravo ti momenti u predstavi i najčešće zasmiju publiku. U zemlji gdje je sistem vrijednosti poremećen i gdje novac i moć diktira sve, zašto nas ovakve situacije na sceni prije nasmiju, nego što nas zamisle?

Živimo u zemlji gdje je laž na cijeni. Naravno, ogroman su problem lažne diplome i sve to, međutim najveći problem je to što - ako nijesi politički aktivan, žestoko i prisutan tamo u tim partijskim krugovima, osuđen si na jednu drugačiju vrstu borbe i na poziciju marginalca, anonimusa. Čovjek kome ne pomažu pravi doktorati. A tamo je mnogo onih koji su lažnjaci po svim mogućim pitanjima i šavovima i oni nemaju stida da se bore, da grizu, gaze jer znaju da su nesposobni i to što uhvate u tom trenutku, to im je to.

Normalan, učen, obrazovan čovjek nema tu vrstu ambicija i onda prođoše neki vozovi dok se on okrene iza sebe. Prosto vidi da su ga pretrčali ovi mediokriteti i onda dolazimo do toga da se pišu ovakvi komadi, postavljaju u pozorištu i gledaju. Smiju se ljudi tim nekim forama u predstavi koje su neke na prvu, a neke na drugu loptu, ali u suštini ovo nije komedija nikako. Meni prolazi ona Njegoševa “gleda majmun sebe u zrcalo” konstantno kad tako publika umire od smijeha. Ali dobro i to je prirodno. I ti ljudi koji dođu da gledaju su u nekim porama društva, gledaju ljude oko sebe.

Možda su i oni sami takvi, ali bojim se da oni koji su baš takvi, ako su slučajno zalutali da gledaju predstavu, onda ne prepoznaju sebe tu. Ma kakvi. Najbolji pisci na svijetu su u predgovorima svojih knjiga pisali “posvećujem ovu knjigu onima koji je sigurno nikada neće pročitati”. To i jeste svojevrsna borba sa vjetrenjačama da se ti konstantno obraćaš ljudima do kojih to ne stiže. Pozorište je vjetar, pa možda vjetar zna da putuje, možda stignu neki glasovi slučajno tamo gdje treba da stignu.

Iako je Pokojnik najnovija predstava CNP-a, kad god i gdje god da se igrala, tražila se karta više. I tokom novembra imaćete igranja u nekoliko gradova, a koliko to što je publika traži znači tebi kao glumcu?

Jako je dobro što se igra bilo šta, bilo kad i bilo gdje. To što publika želi da gleda neku predstavu me raduje kao čovjeka koji pripada ovom esnafu u cjelini, zbog kulture u cjelini, a onda i kao glumcu i glumcu nacionalnog teatra koji igra u ovoj predstavi. Naravno da mi prija da igram pred publikom i pred punom salom bilo kad i bilo šta. To jeste satisfakcija. Imamo zavidan broj igranja već od premijere, a volio bih da je to bila sudbina i nekih predstava drugih. Volio bih da to bude sudbina i nekih budućih predstava. Međutim, puno je faktora zbog kojih se to jako rijetko događa.

Ova predstava je koprodukcija CNP-a i Centra za kulturu Tivat. Koliko je bitno da pozorišta između sebe sarađuju, te da se rade ne samo koprodukcije, već i da se razmjenjuju glumci?

Fantastično je to što smo sarađivali sa Centrom za kulturu Tivat i što je predstava odrađena u toj koprodukciji iz više razloga. To je odlično i zbog podjele troškova i što sad kad budemo igrali u Tivtu osjećaćemo se ne kao da gostujemo, tamo već kao da igramo na domaćem terenu. Bilo je predivno raditi je, iako usred sezone, zbog ljudi koji su nam izašli u susret maksimalno i domaćinski se prema nama ponašali.

To je sve odlično, a što se tiče razmjene glumaca, do sada imamo u našoj pozorišnoj praksi jednostranu razmjenu glumaca. Oduvijek. Kod nas se može doći, a mi ne idemo nigdje. Nije to što samo mi pozivamo da nam se dođe, već i kad dolaze reditelji sa strane, dovedu svoje ljude i to je prirodan slijed događaja. Međutim, kad smo mi u pitanju, to se ne događa. Volio bih, ako već to nazivamo razmjenom, da ona bude stvarna.

Već neko vrijeme si član ansambla CNP-a, ali čini mi se da nijesi imao priliku da sarađuješ sa Egonom Savinom. Kakva je bila saradnja sa njim, ali i sa glumcima Markom Baćovićem i Bojanom Dimitrijevićem?

Egon Savin je reditelj koji ima ozbiljno iskustvo i biografiju koja se nikako ne može zanemariti, ali imamo i mi ovdje, ko manje ko više, lijepog iskustva i talenta i u svojim biografijama rad sa velikim rediteljima. Mislim da se ni to nikako ne smije zanemarivati i da se u startu mora imati ogromno povjerenje i u nas, ako ga mi u startu imamo u neke ljude sa kojima isto prvi put radimo.

U tom smislu je bila zanimljiva saradnja i mislim da su sad i nakon ovoga procesa neke stvari jasnije što se tiče Bojana Dimitrijevića. To je glumac kojeg poznajem i odranije sa jednog snimanja i on je, prije svega, fantastičan čovjek, jako talentovan i darovit glumac i veliko mi je zadovoljstvo bilo što je baš on taj gostujući glumac koji je došao da nam pomogne. Volio bih još puno projekata sa njim, zato što svrha ove profesije i jeste da zbližava. Sa njim sam jako blizak i pravo je uživanje kad u kolegi pronađeš i prijatelja, a to za Bojana iz punih usta mogu reći.

Marko Baćović je odličan glumac, o njegovom životu u našoj profesiji ne treba trošiti riječi. Ono što je karakteristično je da je Marko i naš direktor i za njega mogu reći da je, pored toga što je dobar glumac, izuzetno pristojan, obrazovan i vaspitan čovjek. Takav čovjek je bio neophodan da vodi Crnogorsko narodno pozorište. Kroz moje bavljenje teatrom mogu reći da je to ubjedljivo najbolji vođa pozorišta do sada. On se i ne ponaša previše kao vođa, jer da se ponaša tako, vjerovatno ga ne bih ni komentarisao tako. Imali smo sreće sa ekipom u ovoj predstavi “Pokojnik” i u tom ljudskom smislu, što je najvažnije.

Šta tebi znači uloga Milana Novakovića i zašto publika ne treba da propusti predstavu “Pokojnik”?

Uloga Milana Novakovića je jedna stepenica u mojoj karijeri i biografiji, jedno novo iskustvo koje ću pamtiti po raznim lijepim stvarima koje se ne tiču uvijek i strogo samo profesije, već cjelokupne atmosfere. U koliko je ona dobra, onda pamtiš i ulogu na najbolji mogući način. U ovom slučaju se sve poklopilo.

Mislim da publika već nekako intuitivno osjeća zbog čega je važno da pogledaju ovu predstavu, a mislim da će biti i onih koji će ovaj komad više puta gledati. Istovremeno, predstava ih relaksira, ali i izuzetno opominje i na najbolji mogući način objašnjava u kakvom to vremenu i društvu živimo, dokle može da ide ljudska svijest u smišljanju branjenju nepočinstava i kako jedan normalan čovjek ne može sa tim da se izbori, pa sve i da to hoće.

U slučaju našeg protagoniste, odnosno glavnog junaka imam osjećaj i da on i ne želi da se brani na kraju više od bilo čega. Svakako je Nušić ovaj komad završio kako ga je završio, možda i zato što je znao da umire i da je ovo njegov posljednji komad. Nepomirljivo ga je i beskompromisno napisao i na taj način demistifikovao potpuno palanačku sredinu i ja bih uz ovu predstavu uvijek preporučio i Konstantinovićevu “Filosofiju palanke”. Mislim da ova dva djela idu ruku pod ruku. Dođite, gledajte “Pokojnika”, ali ne budite kao Milan Novaković.