Njegovo ime je Nebojša Milovanović.
Jedan je od najtraženijih srpskih glumaca i gotovo da nema TV naslova u kojem se nije pojavio. Gledamo ga u serijama "Crna svadba", "Branilac", "Besa", "Tajna vinove loze", u "Azbuci našeg života", "Vojnoj akademiji", "Radio Milevi", "Beležnici profesora Miškovića", "Mama i tata se igraju rata", "Južni vetar", "12 reči"... Filmsku karijeru je započeo sa "Lajanjem na zvezde" i likom duhovitog maturanta Pikija, a zatim su uslijedili "Bure baruta", "Belo odelo", "Optimisti", "Đavolja varoš", "Medeni mesec", "Plavi voz", "Kako su me ukrali Nemci", "Panama", "Nigde"...Pozorišne uloge lakše je ne nabrajati. Raznovrsnost uloga, žanrova, medija, a ocjena ista - odličan pet. Ili je možda bolje upotrijebiti desetku, pošto predaje na Akademiji umetnosti u Beogradu.
Ali, on je i miljenik pripadnika sedme sile, pa je prisutan svuda - kako u elektronskim, tako i u online i štampanim medijima. Baš zbog toga teško je i uraditi intervju s njim a da bude drugačiji od već viđenih. U pomoć su mi pritekli naslovi filmova/serija i predstava u kojima je igrao i igra. A gluma je za njega prava igra - makar se tako čini dok ga gledama na TV-u, velikom platnu i daskama koje život znače.
Koliko u Nebojši Milovanoviću i dalje ima onog Pikija iz nestašnih godina kada smo svi "Lajali na zvezde"?
Trudim se da sačuvam veliki dio tog bezbrižnog, čistog dječaka koji je živio za to da zabavi drugare iz odjeljenja, smišljao kako da priđe djevojci, a svaka doskočica u odnosu i sa profesorima je bila šarmantna i takođe bezazlena. Kada osjetim da sam daleko, to što je film toliko živ u sjećanjima ljudi pomogne mi da se sjetim da sam ja dao dio svoje radosti tom liku i da sam dužan da je sačuvam zauvijek.
U čemu je "Tajna vinove loze" i kako je tako dugo ostala sačuvana, kada znamo da smo okruženi "Radio Milevama"?
Tajna je tome što se za nju živi, što se porodična tradicija kroz nju prenosi i čuva, što se za porodicu živi i kakvi god odnosi u njoj bili, ipak je borba za porodicu na prvom mjestu.
Vjerujete li da "Moj otac u borbi protiv nitkova iz svemira" može izaći kao pobjednik?
U svojoj glavi povremeno, ali s obzirom da je u pitanju ozbiljna zavjera, teze se zamijene tako da se lako svaka ozbiljna priča svede na paranoju ili svodi na pojam poznat pod floskulom "teorija zavjere".
Da li je "Realna priča" da na Balkanu, za koga često kažu da je "Bure baruta", možemo uskoro očekivati da mladi sa ovih prostora neopterećeni prošlošću, a okrenuti ka ljepšoj budućnosti, sve češće nekim "Plavim vozom" putuju na relaciji "Zagreb-Beograd via Sarajevo", ili ti Podgorica-Beograd via Zagreb?
Da je samo do mladih to bi se dešavalo u mnogo većoj mjeri. Onoliko koliko je do njih sva ta putovanja se dešavaju i to je velika sreća, jer se prostor za život i djelovanje ne može vještački ograničavati.
Previše je "Sumnjivih lica", "Uobraženih bolesnika", "Državnih službenika". "O životu i smrti", umjesto nas, odlučuje neko drugi. Da li, i pored svega toga, vjerujete da će "Jutro promeniti sve"?
Uvijek vjerujem da će biti bolje, jer je jedina promjena koja je moguća samo promjena unutar nas samih, i to je promjena koja mijenja svjetove. Sve drugo je iluzija ili poziv na revoluciju koja je pojam za ozbiljnu diskusiju i kritičko razmatranje na nivou postojanja.
Svijet, u tehnološkom smislu, ide ubrzanim koracima naprijed, a i dalje se, nažalost, "Mama i tata igraju rata". Da li je jedini izlaz pobjeći iz "Proklete avlije", ili ostati i mijenjati sebe i druge?
Moj odgovor na ovo pitanje je u prethodnom pitanju. Ako svako mijenja sebe nabolje, svijet i svi drugi oko nas biće bolji. U ljudima ćemo gledati bolju stranu, a svijet neće biti tu da udovoljava naše potrebe, već će naša promjena promijeniti svijet nabolje.
Koliko nam malo, ili dosta, treba da budemo "Čovjek visine" i izdignemo se iznad svih ovih "Balkanskih međa"?
O tome najviše govori predstava "Čovjek visine", i koliko su veliki ljudi u malim sredinama preuzimali breme da nose sve zablude i skučenosti ne bi li se njihovi narodi izdizali iznad međa i u visine do mjera rasta Hristovog.
Šta je "Azbuka vašeg života"?
Pismo kojim se piše, koje se čuva, o kome se brine. Svako slovo ponaosob, i sva zajedno skupljana i preživljena. Uprkos neosnovanim pričama o anahronosti, nerazumijevanju i potrebi da je se odreknemo da bi nas razumjeli.
Znamo šta piše u "Beležnici profesora Miškovića", a šta piše u bilježnici Nebojše Milovanovića?
Pišu obaveze na dnevnom nivou, termini predstava i snimanja i poneki cilj i zadatak na godišnjem nivou.
Šta Vas najviše nervira kada pročitate u "Srpskoj štampi", ali i u štampi sa ovih prostora?
Senzacija i informacija koja ne ostavlja prostor za mišljenje već se sudi i osuđuje u jednoj rečenici koja služi kao mamac za klik na tekst.
Za kraj: koliko nam poezije fali u našim životima i kako izgleda "Stand down s Nebojšom Milovanovićem"?
Stand down je tu da nadomjesti sve potrebe za poezijom i ovim putem se javno nadam i da će u skorije vrijeme biti prilike i da ovdašnja publika uživa u velikoj poeziji koju njegujem i govorim u njemu.
Ravnopravni jesmo, ali isti nijesmo
Nebojša Milovanović se nedavno nikšićkoj publici predstavio pozorišnim komadom “Čovjek visine”, u kome igra lik mitropolita crnogorsko-primorskog Mitrofana Bana. Uloga zahtjevna, ali kako kaže, što zahtjevnija uloga to je za njega zahvalnija.
”Imao sam priliku da se bavim jednim autentičnim, velikim junakom, da saznam nešto više o njemu i da iz njegove biografije izvučem nešto o njemu. Ovo nije lektira niti prigodan program o jednoj ličnosti, već prosto nešto što tjera na razmišljanje”, kazao je Milovanović koji je autoritativnom glumom i autentičnim dijalektom osvijetlio lik i karakter junaka koji je tražio da se Njegošev amanet sprovede u djelo, koji je poštovao slovensko zajedništvo i zajednički kulturni prostor, ali i, kako stoji u jednoj replici, znao da “ravnopravni jesmo, ali isti nijesmo”.
”Riječ je o vremenu nakon Velikog rata i momentu ujedinjenja, kada su se narodi koji su se tad ujedinili u jednu državu pitali čega treba da se odreknu da jedni druge ne bi vrijeđali i da i dalje imaju taj suživot. Čini mi se da je jedna od najvažnijih rečenica, i ono što je u tom trenutku Mitrofan Ban jedino sa sigurnošću znao, da se niko ne smije odreći sebe i da je ta različitost suština”, istakao je Milovanović.
Za autentičnost govora, kako je rekao, pobrinula se Dijana Marojević, profesorica na Fakultetu dramskih umetnosti, sa kojom je imao paralelne probe, jer se Mitrofanov lik nije mogao do kraja dočarati bez dobro savladanog dijalekta.
Bonus video:
