Dok se dobro premišlja, zlo djeluje

Maja Trifunović je rođena u Beogradu gdje i danas živi. Diplomirala je arapski jezik i književnost na Beogradskom filološkom fakultetu, a radi kao slobodni prevodilac, simultani i književni. Sa arapskog jezika prevela je knjigu “Žena na nultoj tački” poznate egipatske feministkinje Naual El Sadavi koju je u Srbiji objavio Plavi jahač. Sa engleskog jezika prevela je petnaestak knjiga među kojima su i dvije knjige poznate indijske spisateljice Arundati Roj. Pomenuću porodičnu dramu “Bog malih stvari” koja je za fikciju dobila Bukerovu nagradu. Maja Trifunović je objavila tri romana: “Trkači na duge pruge”, “Savršenstvo” i “Povratak”, a nedavno je objavila i knjigu “Gutači vatre” u izdanju Lagune.

Gotovo u svim pričama Vaše knjige proze naslovljene “Gutači vatre”, prisutan je sjetan humor i iskreno čovjekoljublje. Koliko ljudima danas, ne samo u literaturi već i u cjelokupnom životu, nedostaju upravo humor i čovjekoljublje? Šta je uzrok tome?

Humor i čovjekoljublje uvijek postoje, ali nekakvo je pravilo da one ružnije i tužnije strane ljudske prirode imaju neuporedivo bolji marketing. Saosjećajni ljudi i nesebična djela ne nalaze puta u moru dnevnih vijesti koje nas, baš kao što ste rekli, navode da povjerujemo kako su baš ova naša vremena ta u kojima će se desiti konačno sakaćenje ljudskog duha i duše. Ne mislim da je tako. Vjerujem da je i dalje u prirodi većine ljudi, odakle god da su, da nagonski pruže ruku onom ko je posrnuo, nahrane gladnog, ohrabre klonulog duhom. Pomahnitali konzumerizam i libertarijanska životna filozofija nijesu nešto što je, rekla bih, urođeno većini, koliko god se guralo u prvi plan. Slike mase koja u krdu nadire u hale gdje se rasprodaju televizori i bijela tehnika i otima se oko pegli i miksera svakako ne govore najbolje o ljudskom rodu, ali privlače čitaoce i gledaoce više nego vijest koja ne nudi atraktivne vizuelne efekte. No upravo nas ta vijest, plasirana udno veb stranice nekih novina, o naoko usputno učinjenjenom dobrom djelu za koja niko ne traži ni medalju ni pare, predstavlja u zasluženo boljem svjetlu i uliva povjerenje da će, uz široku solidarnost i udruženi napor, uljuđena većina ipak smognuti snage da obuzda manjinu koja joj sjedi na grbači.

Šta je Vas navelo da, jasno artikulisanim stilom, napišete knjigu “Gutači vatre”, da je krstite ovakvim “vatrenim” naslovom, da joj date ove sjajne filantropske ciljeve okrenute čovječnosti, ljubaznosti i dobroti? Je li u pitanju neka unutrašnja pobuna protiv neljudskosti i nemorala s kojima se svakodnevno susrećemo?

Ponoviću - koliko ima neljudskosti i nemorala, toliko je ljudskosti i duboke etičnosti, jedino su iz nekog razloga, s namjerom ili nenamjerno, slabije oglašeni. Nadam se, ipak, da na toj vagi dobro preteže. Vladan Desnica je u romanu “Proljeća Ivana Galeba”, napisao: “Katkad mi se čini da je uvrijeđena ništarija sposobna za daleko više nego revoltirani heroj: on će se možda još premišljati da li da radi sreće jedne polovice čovječanstva žrtvuje drugu polovicu, dok ništarija neće oklijevati ni časka da radi utaženja svog ništavnog povrijeđenog Ja izazove opšti kataklizam”. Drugim riječima, dok se dobro premišlja, zlo djeluje pravolinijski, s jasnim ciljem na umu i bez kolebanja. Nešto bi, rekla bih, u toj dinamici trebalo mijenjati, naoštriti dobru zube i pustiti mu jezik, ako ništa drugo.

Što se naslova knjige tiče, on mi je dugo izmicao. Ni jedna priča, čini mi se, ne objedinjuje sentiment cijele zbirke, gdje ima i ljubavi i horora, i futuristike i trilera. No u jednoj se priči pominje gutačica vatre, što mi se učinilo prigodnim - junaci ove knjige kroz život nehotično i nevoljno gutaju vatru nastavljajući dalje, malo oprljeni, ali nesagorivi. Oni, zapravo, i ne liče na junake u doslovnom smislu te riječi - to je neki običan svijet u nekom običnom gradu u ova klimava vremena, sa svojim nespektakularnim radostima, tugama i životnim izborima koji su ponekad problematični, ali kojih se ne odriču. Uprkos povremenim potresima, ostaju postojani i uporni, sa smislom za humor netaknutim čak i u sasvim neduhovitim životnim situacijama.

Vaš ljubavni roman “Povratak” je prepun strasti, suza, uzdisaja, izdaja ali i smijeha. To je romaneskna priča u kojoj se veliča sve ono što čini život životom. U ovoj su knjizi postavljena mnoga pitanja. Odgovori nijesu konkretni, decidni, a ni jasni. Je li to zato što život u cjelini smatrate nepredvidivim, nepoznatim i nejasnim, a dane koji slijede zamagljenim i tmurnim?

Ja “Povratak” doživljavam ne toliko kao ljubavni roman, koliko jednostavnu i nejedinstvenu priču o sazrijevanju i osnaživanju, kroz šta prolazimo svi kaleći se putem i učeći koliko o drugima, toliko i o sebi. “Povratak” je i priča o dvije generacije, o djeci i roditeljima, i o tome koliko je djeci teško da svoje roditelje sagledaju kao jedinke odvojene od njih, s interesovanjima koja se ne moraju nužno vrtjeti samo i jedino oko dječjeg svijeta, već se granaju i tamo gdje djeci, koliko god voljenoj, nema pristupa.

Život u cjelini jeste nepredvidiv, čak i kad se trudimo da ga učinimo što je moguće predvidljivijim, iz straha od nepoznatog. I ako se budimo i liježemo uvijek u isti sat, idemo na isti posao, radimo s istim ljudima, imamo iste partnere, čitamo iste novine i iznajmljujemo isti apartman u istom mjestu na moru, opet će nas iz ofsajda drmnuti nešto neočekivano, prije ili kasnije. Što se budućnosti tiče, naučila sam da ne gledam predaleko naprijed - i oni koji se smatraju vidovitim kratkovidi su, ja tu prednjačim. Stoga budućnost ne smatram ni zamagljenom, ni tmurnom. Biće kakva bude, naš jedini kreativni doprinos je da u njoj uspješno održavamo ravnotežu.

Sa arapskog jezika preveli ste knjigu “Žena na nultoj tački” egipatske feministkinje Naual El Sadavi koju je objavio Plavi jahač. Kako je došlo do Vaše saradnje sa ovim izdavačem i kako je prihvaćena ova drama od strane srpskog čitateljstva?

“Žena na nultoj tački” prva je i jedina knjiga koju sam prevela s arapskog jezika, dalekih devedesetih. Na Filološkom fakultetu u Beogradu završila sam arapski jezik i književnost, i poslije toga živjela sam i radila u Egiptu, gdje sam upoznala Naual. Bila je to jedna posebna, beskompromisna žena guste bijele kose s kakvom je danas u Iranu, a i kojekuda drugdje, ne bi pustili da šeta. Prisustvovala sam tribini gdje su se Egipćanke prepirale treba li pokrivati kosu ili ne, da li je pokrivena kosa potvrda vjerskog identiteta, ili samo još jedan vid ugnjetavanja. Bile su to godine kad su majke hodale gradom puštene kose, a ćerke se pokrivale. Rasprava je bila zanimljiva, jedna od onih rijetkih gdje neistomišljenici umiju da se saslušaju, uvaže argument druge strane, ili makar probaju da ga razumiju. Nije nužno saglasiti se sa svim što drugi kaže, kako biste ga razumjeli.

Radnja ove drame velikim dijelom odvija se na platformi feminističkih pogleda autorke. U njoj se ističu zapostavljenosti i obmane žena od strane muškaraca, pretvaranje supruge u poslugu, u sluškinju, u roba... A sve u ime braka i ljubavi. Zato neke čitateljke zaključuju da su prostitutke najmanje obmanute žene. Kakav je Vaš stav u tom pogledu?

Položaj žene u islamu je posebna priča, a tamošnji feminizam još neraskidivije vezan za osnovna ljudska prava nego što je to slučaj na Zapadu, gdje su određene slobode osvojene, premda je posao daleko od obavljenog. “Žena na nultoj tački” je priča o začaranom krugu nasilja i o duboko uvriježenim nepisanim pravilima kojima je nemoguće oteti se. Pisana je 1983. godine, a tamošnji balans moći kojim se Naual El Sadavi bavila cijelog života do danas se nije bitno promijenio.

Porodičnu dramu “Bog malih stvari” indijske spisateljice Arundati Roj (koja je za fikciju dobila Bukerovu nagradu) sa engleskog jezika preveli ste na srpski. Ovaj njen roman prvijenac je priča o iskustvima iz djetinjstva blizanaca čiji su životi uništeni “zakonima ljubavi” koji su šezdesetih godina prošlog vijeka bili prisutni u nekim djelovima Indije. Koliko je, po Vama, umjesno sprovoditi bilo kakve normative ljubavi ako znamo da je ljubav sama po sebi dovoljan i jasan zakon?

U “Bogu malih stvari”, prvom romanu Arundati Roj pisanom sedam godina, ljubav koja je fluidna i nema oblik, niti ju je moguće ustrojiti i zatvoriti, biva podređena surovim zakonima kastinskih podjela i propisima ko se može voljeti, kako i koliko. Uprkos svoj čistoti i posebnosti, lična istorija dvoje ljudi i dva djeteta, kojoj nema mjesta u istorijskim knjigama, biva smrvljena pod točkom državne istorije koja ostaje zapisana u po pravilu svedenoj, pojednostavljenoj formi.

Po dobijanju Bukerove nagrade Arundati Roj je izjavila da je rekla sve što se ima reći i da više nikad neće napisati novi roman. Od svih knjiga koje sam prevela, ova mi je najdraža i drago mi je što je nedavno u Laguni doživjela reizdanje. Prevođenje te knjige bilo je najsličnije autorskom radu - prenijeti tako suptilan, ritmičan, melodičan i ustalasan jezik s jednog meridijana na drugi je poseban zadatak, a prevodilac se ne osjeća u svakoj knjizi kao kod kuće. “Boga malih stvari” sam upoznala od podruma do krova, a kad nema spoplitanja, prevodilački posao je čisto uživanje.

Od iste autorke sa engleskog ste preveli i knjigu “Ministarstvo neizmjerne sreće” bolnu ljubavnu priču ispričanu i kroz suze i kroz smijeh. Šta Vas je motivisalo da upravo od ove autorke prevedete dvije knjige?

“Ministarstvo neizmjerne sreće” (2017) napisano je dvije decenije poslije “Boga malih stvari” (1997). Tokom te dvije decenije Arundati Roj se posvetila aktivističkom radu i pisanju političkih eseja u kojima se bavila destruktivnom logikom finansijskih, društvenih, vjerskih, vojnih i političkih elita koje djeluju na uštrb pravde i ličnih prava i sloboda. U ovim esejima, kao i u svoja dva romana, ona govori glasom punim saosjećanja, jasnoće i hrabrosti. U eseju naslovljenom “Kraj mašte” Arundati Roj navodi životna pravila kojima se rukovodi: “Voljeti. Biti voljen. Nikad ne smetnuti s uma vlastitu beznačajnost. Nikad se ne navići na neizrecivo nasilje i vulgarnu neravnopravnost svijeta koji nas okružuje. Tražiti radost na najtužnijem mjestu. Ući u trag ljepoti gdje god da je. Nikad ne pojednostaviti ono što je kompleksno, i ne komplikovati ono što je jednostavno. Poštovati snagu, a ne moć. I više od svega, posmatrati. Unijeti se i razumjeti. Nikad ne skrenuti pogled. I nikad, nikad ne zaboraviti”.

U ovom je citatu sažeta i njena motivacija da ipak napiše još jedan roman, po svom opsegu i ambiciji sasvim drugačiji od prvog. “Ministarstvo neizmerne sreće” je razorna saga o njenoj domovini Indiji, o vjerskoj netrpeljivosti Indusa i Muslimana, o mrcvarenju Kašmira, o žrtvi koju ljudi zatečeni u zla vremena na pogrešnom mjestu moraju da podnose, često voljno i bez roptanja, i - naravno - o ljubavi u tom istorijskom paklu.

Radite kao konferencijski prevodilac za različite domaće i međunarodne organizacije, bavite se već dugo simultanim i konferencijskim prevođenjem. Kako se taj posao uklapa s autorskim radom i radom na književnim prevodima?

Simultano prevođenje zahtijeva poseban moždani angažman, gotovo pa vidovitost, sposobnost da predvidite šta govornik želi da kaže - da istovremeno idete i ispred i iza njega kako bi vam rečenica bila razumljiva i smisaona čak i ako njegova nije. Kod ove vrste prevođenja misli ne lutaju, ništa u glavi nije zvjezdasto, postoji samo strijela koja, ako sve ide kako treba, napreduje ka željenom cilju. Nemate nikakav uticaj na sadržinu onog što slušate, samo na formu - ukoliko je misao govornika neuredna, u nju ćete unijeti red, ukoliko je iskaz zbrkan učinićete ga jasnim, i to je to. Dalje od toga ne možete.

Najdalje što u ovoj struci može da se odmakne je postati besprekoran provodnik ne samo tuđe rečenice, već i tuđe misli, i upravo u toj je riječi - tuđe - glavna razlika između usmenog prevođenja i autorskog rada, pa i književnog prevođenja. Dobar književni prevodilac knjigu koju prevodi čini djelimično svojom, podređuje je svojoj volji taman onoliko koliko je potrebno da na ciljnom jeziku zvuči jednako vjerodostojno kao i na onom na kojem je napisana. Knjiga se, kao dijete koje vodite za ruku s jedne strane ulice na drugu, seli iz svijeta u svijuet a da pritom ne upadne ni u jednu rupu na putu. Autorski rad je, naravno, poseban zato što je samo vaš i ničiji drugi. Široko vam polje, moglo bi se reći. To je jedan samotnjački posao u kome ste svoji na svome, nema buke konferencijskih sala, mikrofona, kamera, slušalica, nepredvidljivih govora, ćaskanja u pauzama za kafu i ručak, ništa od toga. Samo vi i vaša glava, nekad puna, nekad prazna.

Koliko društvenopolitička situacija može uticati na književno stvaralaštvo?

Društveno politička situacija, posebno ukoliko je poremećena na bilo koji način, umnogome postaje i naša privatna situacija. Nestabilnoj društveno političkoj situaciji često je nemoguće izmaći, sem ako vam životne prilike ne dopuštaju da se preselite na neku čuku, slušate vjetar, blenete u nebo i pojma nemate šta se u dolini dešava - ko s kim ratuje, ko koga laže, ko od koga krade. Društveno politička situacija stvara osoben žanr u književnosti koja je, čini mi se, politički angažovanija od muzike i slikarstva, ruku pod ruku s filmom.

Društveno politička situacija nerijetko oduzima ljudima privatnost i bezbrižnost, zatvara ih u tematski uske okvire, ne dopušta im da se razmašu. Vječito si u nekoj borbi, vječito nekog mrziš, protiv nekog protestvuješ, dok ti se granice ličnih želja, ambicija i postignuća sužavaju i postaju sve manje propusne. Teško je onda pisati knjige u stilu “dvoje se vole, a treći im kvari”; - ne mislim pritom na banalne i banalizovane ljubiće, već na priče o ljudima koji su u centru vlastitog svijeta, koje istorija nije ugazila, koji se samoistražuju, samoispituju i nastoje da ispune najviše od potencijala koji im je na raspolaganju.