Sa samo 15 godina Lana Asija Dabović položila je prijemni ispit i upisala solo pjevanje na Konzervatorijumu “Đuzepe Verdi” u Milanu, u Italiji. U glasu mlade operske pjevačice i crnogorska publika povremeno ima priliku da uživa, a tako je bilo i na samom početku ove godine kada je nastupila u Budvi, na tradicionalnom novogodišnjem koncertu klasične muzike, nazvanom “Muzika raspoloženja”, a koji je upriličen prvog januara ispred zidina Starog grada.
Iako ima 21 godinu, ovo je njen osmi nastup na tradicionalnim budvanskim koncertima klasične muzike, a u razgovoru za “Vijesti” ističe da je srećna i zadovoljna jer je događaj okupio najveći broj ljudi otkad pamti. Posebno joj je drago što je primijetila mlade ljude u publici i dobru energiju koja se konstantno razmjenjivala, pa je koncert bio u skladu sa nazivom - “Muzika raspoloženja”. Nastupila je sa brojnim kolegama i kaže da su se svi lijepo zabavili i uživali, jednako tokom proba i nastupa.
Lana Asija Dabović za “Vijesti” prenosi utiske sa koncerta, govori i o svom profesionalnom i životnom putu, nizu uspjeha i nagrada koji su je još kao djevojčicu lansirali na scenu klasične muzike i učinili da njena karijera operske pjevačice počne dok je bila još tinejdžerka, a otkriva i planove za dalje, ali i to koju muziku privatno sluša... Voljela bi i nada se, kaže, da motiviše mlade talentovane ljude da rade na sebi i ne odustaju od svojih snova...
Nastupila si na tradicionalnom novogodišnjem koncertu klasične muzike koji je upriličen prvog januara u Budvi. Kakav je bio tvoj doživljaj i kakve utiske nosiš?
Ovo je već osma godina da nastupam na koncertu i bilo je zaista predivno, posebno jer vidim da se tradicija nastavlja. Zahvalna sam i Turističkoj organizaciji Budve, zato što je realizacija svake godine sve bolja i bolja, kao i promocija, a pritom su pozvali i nove kolege, kao na primjer Fabija Armilijata sa kojim je bilo užitak pjevati. Prije osam godina sam počela da pjevam na ovom tradicionalnom koncertu pod dirigentskom palicom Radovana Papovića koji je, kada sam imala samo 14 godina prepoznao moj talenat i želio da me motiviše i podstakne da što više i više pjevam, na čemu sam (mu) veoma zahvalna. Mislim da je veoma bitno pružiti priliku mladim umjetnicima i motivisati ih da se bave svojim talentom, što je urađeno i ove godine kada je ukazana prilika pijanisti i kompozitoru Nemanji Raduloviću od samo 12 godina, ako se ne varam. Srećna sam zbog toga.
Kakva je bila atmosfera na samom koncertu i kako je sve proteklo?
Bilo je zaista fenomenalno i zabavno, a mi smo uživali i na probama i na koncertu. Atmosfera je bila apsolutno novogodišnja, pjevali smo sve vesele kompozicije kako bi smo zabavili i publiku i same sebe. Sigurno je bilo i treme, ali to nestane čim se stane na scenu i osjeti se onaj prvi atako muzike koji pokrene dirigent, ovoga puta Vili Ferdinandi i zaista je bilo predivno. Mislim da nikada nije bilo više publike, ne sjećam se da je novogodišnji koncert u Budvi ikada bio tako ispraćen, a pored toga sam zaista srećna što sam vidjela mnogo mladih ljudi koji su se smijali, plesali, tapšali... Bilo je apsolutno jedno pravo, ali odmjereno veselje i prava muzika raspoloženja, kao što je bio i naziv koncerta... Mi kao pjevači smo svi bili zadovoljni i tehničkim dijelom organizacije, kao i publikom koja je zaista bila brojna i prisutna na koncertu. Mislim da se stvari polako ali sigurno mijenjaju, nabolje.
Kada su te promjene u pitanju, a s obzirom na tvoje dosadašnje iskustvo, na osnovu čega bi izdvojila ovaj i slične koncerte na otvorenom koji su namijenjeni široj javnosti, po čemu su važni u odnosu na one u dvoranama i zatvorenim salama, a za koje se uglavnom plaćaju ulaznice?
Prije svega, rekla bih da smatram da je, barem jednom godišnje, a moglo bi i više, održati makar jedan koncert klasične muzike na otvorenom veoma važno kako bi se ljudi klasičnoj muzici vratili ili se sa njom upoznali. Mislim da je to najveći nivo muzike i da je ljudima potrebno da je čuju i kako bi im se dopala i kako bi se približili tome, a onda i zabavili i naučili da uživaju i u toj vrsti muzike. Smatram da je ovaj događaj jako bitan po tom pitanju, pogotovo zbog mladih ljudi koji se bave muzikom i koji možda imaju neke strahove da nastave tim putem, pa kada vide druge mlade umjetnike koji nastupaju, ali i starije koji su veća imena naše scene, to im uliva samopouzdanje i vjeru da mogu da nastave da se bave tom profesijom i generalno bilo kojom umjetnošću. Pritom, to je postala tradicija, što me čini srećnom. Ja zaista ne znam da li bi bez umjetnosti svijet i život imali smisla, jer umjetnost uljepšava živote, zadovoljava nas, ispunjava i čini srećnima.
Sa svega 21 godinom već si na završnoj godini studija u Italiji. Kako je tekao tvoj put usavršavanja i kako si upisala konzervatorijum?
Ja se bavim muzikom od šeste godine. Počela sam ovdje u Budvi u osnovnoj školi i sa devet godina moja profesorka klavira otkrila je da zapravo imam talenat za pjevanje. Tako sam počela da se bavim operskim pjevanjem u klasi Bojane Pejanović sa devet godina, što je, rekla bih, veoma rano. Samo godinu kasnije počele smo da idemo i učestvujemo na raznim državnim internacionalnim takmičenjima na kojima sam se isticala i osvajala prva mjesta, da bih sa 14 godina na međunarodnom takmičenju u solo pjevanju “Bruna Špiler”, osvojila prvo mjesto... Profesori koji su bili u žiriju bili su iz Italije i predložili su mi i motivisali me da pođem na prijemni ispit na konzervatorijum “Đuzepe Verdi” u Milanu, pa da, ukoliko položim, tamo nastavim svoje školovanje. Spremila sam taj ispit i godinu kasnije pošla Italiju i bila primljena! Tako je počelo moje školovanje u Italiji i studije koje sam upisala sa 15 godina, što bih rekla da je izuzetak. Sve životno i profesionalno iskustvo koje sam stekla i koje stičem je stvarno fenomenalno i nezaboravno zato što tamo sistem funkcioniše totalno drugačije od našeg, imamo mnogo predmeta i dosta je teško, i teže nego kod nas, ali ja to sve radim sa uživanjem.
Takođe sam ranije upisala i srednju lingvističku školu gdje sam učila jezike i upoznala našeg dirigenta koji nažalost više nije sa nama, Radovana Papovića. Upravo sa njim sam održala svoja prva dva solistička koncerta, upravo u Budvi. On je mnogo vjerovao u mene i svima nam nedostaje.
S obzirom na okolnosti, situaciju i položaj umjetnosti u Crnoj Gori, da li si se dvoumila prilikom odabira svog životnog poziva i šta bi rekla kakav je zapravo položaj klasične muzike u Crnoj Gori i koliko je prepoznata njena važnost?
Smatram da klasična muzika ovdje nije prepoznata i priznata dovoljno, odnosno ne onoliko koliko bi trebalo. Ipak, uvijek kada ljudi imaju priliku da čuju ovu muziku, oni se oduševe i smatram da je baš zbog toga potrebno što više prikazivati i priređivati koncerte klasične muzike, ali i pratiti i predstavljati uspjehe naših umjetnika, jer samo tako uspijevamo da održimo ovu vrstu umjetnosti u životu. Mislim da kod nas, ali i generalno svugdje u svijetu, postoji potreba za potragom i upoznavanjem neke kulture, a mislim da je umjetnost najbolji put ka kulturi i ka utemeljivanju i cijenjenju onih istinskih, dubljih vrijednosti...
Koliko je to što se klasična muzika ne cijeni dovoljno uticalo na tvoj izbor da se baviš muzikom i da li je onda bilo izazovno sa 15 godina upisati konzervatorijum u Italiji?
Iskreno, bilo je raznih stvari i naslušala sam se raznih priča i savjeta... Mogu da kažem da mi je sve to ulivalo strah, ali sa druge strane postojala je moja velika strast i ljubav prema onome što radim, a koja me je spriječila da odustanem od svojih snova i koja me i danas ohrabruje da istrajem u onome što želim i volim, a to je talenat i unapređivanje talenta i ljubavi koju osjećam. Mislim da se slične dileme dešavaju drugim mladim ljudima kojima bih rekla da samo nastave da rade na svom talentu i da ne dozvole da bilo ko taj talenat ubije, bez obzira na okolnosti i težine trenutka u kojem živimo. Pored pjevanja studiram i jezike koji su moja druga strast, ali ipak moram istaći da je opersko pjevanje nešto najvažnije i najljepše za mene i da je to baš ono čime zaista želim da se bavim u životu.
Kakvi su tvoji planovi za dalje?
Glavni cilj za ovu godinu mi je da završim posljednju akademsku godinu konzervatorijuma, a onda želim i da upišem master kojim bih finalizirala svoje studije. Što se programa tiče, još nemam ništa isplanirano za Crnu Goru tokom 2023. godine, ali vjerujem da će do ljeta biti dogovoren neki nastup, koncert ili nešto slično. Imaću puno ispita i zasada se tome posvećujem najviše.
Da li bi nešto dodala?
Voljela bih, bilo svojim primjerom, radom ili riječima, da podstaknem mlade da se bave umjetnošću i da rade na svojim talentima, da ne sumnjaju u sebe već da nastave da rade i da se trude... Jer, sve će biti okej dok poštujemo ono u nama i njegujemo talente koje imamo. I još jednom želim da naglasim da sam srećna i zadovoljna koncertom koji je održan prvog dana ove godine u Budvi. Takođe, zahvalna sam i na ovom razgovoru.
Pronalazim vrijednost u raznim žanrovima i stilovima muzike
Posvetila si se klasičnoj muzici, a šta inače slušaš?
Vjerujem da starije kolege definitivno najviše vole klasičnu muziku, a s obzirom na to da ja imam 21 godinu rekla bih da je moja plejlista u skladu sa mojim godinama. Svakako, mnogo slušam klasičnu muziku jer mi je to profesija i jer je volim, ali slušam i pop, rok, džez, etno, našu narodnu, iako ne svu, jer pronalazim veliku vrijednost u raznim žanrovima i stilovima muzike... Slušam sve i svašta, pjevam različite žanrove, ali najviše sam posvećena operi i klasičnoj muzici.
Voljela bih da ohrabrim i motivišem mlade
Koliko često si u Crnoj Gori i koliko se toga promijenilo u međuvremenu, otkako si upisala studije u Italiji?
Ja sam u Crnoj Gori tokom novogodišnjih praznika, za Vaskrs i ljeti i obično tokom tog perioda nastupam u svojoj državi, što mi uvijek predstavlja posebno zadovoljstvo, a posebno kada primijetim da svojim glasom radujem ljude i da koncerti bivaju sve posjećeniji, a poštovanje prema klasičnoj muzici (sve) veće. Iz godine u godinu vidim da je napredak primjetan. Smatram i da ima više prilika za mlade ljude i da se institucije i tome posvećuju, iako uvijek može i bolje. Svakako, polako ali sigurno se napreduje. Voljela bih da ohrabrim i motivišem mlade ljude da rade na svom talentu i bave se muzikom i umjetnošću, jer mislim da je umjetnost put ka ljepšem životu, pogotovo kada neko to istinski voli i posveti joj se.
Bonus video:
