Akira Kurosava (1910 - 1998) predstavlja jednog od najznačajnijih i najvažnijih japanskih reditelja, kao i pater patriae japanske kinematografije.
Kurosavin filmski stil odlikuje jedinstvena i upečatljiva naracija, unikatan vizuelni stil, ali i veoma jaki i specifični karakteri. Kurosava ne samo da je ostavio veliki pečat na japansku kinematografiju, već tokom njegove pedesetogodišnje karijere i trideset filmova, Kurosavina djela na svjetskom nivou predstavljaju važnu i neprevaziđenu filmsku literaturu.
Najpoznati japanski reditelj je upečatljiv po upotrebi dugih kadrova, koji kreiraju osjećaj grandioznosti kod gledaoca, ali i veoma čestu i inovativnu upotrebu metafora i simbola (recimo u filmu “Rašomon” (1950), koristi šumu kao metaforu za nepredvidljivost i konfuziju).
Ono što je isto veoma interesantno kod Kurosave je što je često koristio književna djela za uzor, češće nego što je pisao svoje scenarije (kao npr. za “Snovi” (1990) (u kojem glumi i Martin Skorseze. Kurosava je obrađivao evropske i japanske književne autore - npr. “Rašomon” (1950) je baziran na pripovijetkama Rjunosukea Akutagave, dok je Šekspirove poznate tragedije Kurosava obrađivao čak tri puta - “Magbet” u filmu “Zamak paukove mreže” (1957) (“Throne of Blood”/”Kumonosu-j ”), “Hamlet” u filmu “Zli mirno spavaju” (1960) (“The Bad Sleep Well”/”Warui Yatsu Hodo Yoku Nemuru”) i “Kralj Lir” u filmu “Ran” (1985).
Svjetska i kritička javnost je isto tako prepoznala grandioznost i monstruozni talenat Akira Kurosave, te njegovi filmovi bivaju nagrađivani na najvećim svjetskim filmskim festivalima i to: 1951. godine osvaja Zlatnog lava na Venecijanskom filmskom festivalu za jedno od svojih najpoznatijih ostvarenja “Rašomon” (1950), kojim otvara vrata zapadnog tržišta za japansku filmografiju; 1980. godine osvaja Zlatnu palmu na Filmskom festivalu u Kanu, sa filmom “Kagemuša” (1980), čiju produkciju finansijski potpomažu Džordž Lukas (George Lucas) i Frensis Ford Kopola (Francis Ford Coppola) sa “20th Century Fox” produkcijskom kućom; zatim, 1990. godine dobija Oskara za Životno dostignuće, gdje u svom govoru, iznosi velike riječi:
”Malo sam zabrinut, jer imam osjećaj da još uvijek ne razumijem film” - dok mu nagradu uručuju Džordž Lukas i Stiven Spilberg (Steven Spielberg), dugogodišnji prijatelji, Kurosavini poštovaoci, ali isto tako - filmski i rediteljski geniji svoje generacije.
Njegov film, “Raj i pakao” (1963) o kojem ćemo danas pisati, prikazuje rediteljevu moć korišćenja i kombinovanja napetosti, žanrovnskih elemenata kriminalističkog filma sa dubokim filozofskim i sociopolitičkim temama.
”Raj i pakao” (1963) ili ti više poznatiji kao (“High and Low”/”Tengoku to Jigoku”)
Radnja filma prati bogatog direktora firme za izradu cipela, Kingo Gondo (čiju ulogu tumači legendarni Toširo Mifune, koji se pojavljuje u 16 od 30 Kurosavinih filmova), koji usljed otmice djeteta, dolazi u moralnu dilemu - da li da potroši svoje bogatstvo i da postane najveći akcionar u firmi ili da većinu novca namijenjenu za kupovinu akcija da za otkup djeteta.
Veoma dovitljivom scenarističkom odlukom, umjesto Gondovog sina, glavni antagonista kidnapuje dijete siromašnog Gondovog vozača, što u samoj biti i predstavlja najveću prelomnu tačku za glavnog lika. U trenucima kada je Gondo mislio da je oteto njegovo dijete, htio je potrošiti sav novac ne bi li spasio svoje dijete, gdje već u drugom mahu, novac beskompromisno čuva i ne bi ga iskoristio da pomogne vozačevom djetetu.
Cjelokupna filmska poetika, od toga da se kuća protagoniste nalazi na vrhu brda i da nadgleda cijeli grad, dok se kuća antagoniste nalazi u podnožju brda, kreira klasni i sociopolitički razdor između sukobljenh strana, ali i na metaforički način objašnjava motive negativca - time i film poetski dobija naziv “Raj i pakao” ili ti “High and Low”.
Kurosava na još jedan interesantan način koristi kontraste, objašnjavajući prelaze sa tradicionalnog na moderno - u dilemi da li njegova firma treba da pravi dobre, dugotrajne ali i skuplje za proizvesti cipele ili pak se odlučiti za jeftinije, kratkoročnije modele. Ovdje reditelj ne samo da govori o ekonomiji i industriji, već poetski govori i o situaciji koja se odvija u svijetu filma - tj. Kurosava govori o problemima prelaska sa tradicionalne na modernu kinematografiju.
Posljednji primjer koji ćemo navesti kroz temu dualnosti jeste to što je film podijeljen na dva dijela: na raj i pakao/ visoko i nisko.
Prvi dio filma se odvija u Gondovoj kući gdje se sve kockice sklapaju, malo na silu, ne bi li se spasio život nedužnog djeteta. Sa druge strane, druga polovina filma se odvija u paklu/nisko, kroz prikaz policijske istrage, prikazujući siromašna predgrađa koja obiliju heroinskim zavisnicma, prostitucijom i ubistvima.
Vanvremensko kvalitetni “Raj i pakao” (1963), koji je nastao prije 60 godina i dan-danas uspijeva svakog gledaoca da od prvog do posljednjeg minuta (a ima ih 143) drži u iščekivanju, bez mogućnosti da ispravno pretpostave budući tok i ishod filma - što dođe kao pravo scenarističko osvježenje, s obzirom da ne postoji kliše korištenja plot twista kao jedinog “wow” faktora u cilju pridobijanja gledaoca.
Mali filmski rječnik
Mateja Raičković, prijateljica emisije Pipci Hobotnice, filmska i televizijska rediteljka
Film noir je filmski termin koji se koristi za opisivanje, manje žanra, a više stilskih konvencija holivudskih kriminalističkih drama četrdesetih i pedesetih godina prošlog vijeka. Ovaj termin iskoristili su francuski kritičari 1946. kada su govorili o grupi američkih filmova napravljenih tokom rata koji su brzo bili dostupni u inostranstvu.
Noir znači “crni” ili “mračni”, a odnosi se na filmove čije su priče crpili iz hardboiled (“tvrdokuvane”) kriminalističke/detektivske literature dvadesetih godina. Filmovi se uglavnom bave kriminalom, ali i socijalnim problemima. Začetnikom stila često se smatra film Džona Hjustona “Malteški soko” (“The Maltese Falcon”) iz 1941. godine koji je zasnovan na knjizi Hameta “Malteški soko” iz 1930. godine.
Filmovi su, kao i knjige po čijem uzoru su nastali, bili namijenjeni muškarcima. Njihovi protagonisti su skoro uvijek muškarci, obično detektivi ili kriminalci koji su hladni i izdvojeni iz stvarnog svijeta. Jedna od karakteristika film noira jeste postojanje “femme fatale” - fatalne žene koja je obično veoma seksualno privlačna i koja dovodi protagoniste u opasnost ili ih koristi za sebične ciljeve. Radnja se obično dešava u velikim gradovima, najčešće noću. Kao što se iz samog naziva može zaključiti, noir filmove karakteriše slabo osvjetljenje, crno-bijela tehnika, sa veoma oštrim sjenkama. Ovakav vizuelni stil vuče korijene iz perioda njemačkog ekspresionizma. Ove karakteristike su propraćene izborom gornjeg i donjeg rakursa (položaj kamere u odnosu na objekat koji snima), širokougaonog objektiva, kao i snimanju na lokacijama (u suprotnosti sa studijskim snimanjem).
Zašto pišemo o film noiru kada ne pričamo o američkoj kinematografiji? Neki kritičari pripisuju termin striktno za holivudsku produkciju. Međutim, iako se prvobitno termin odnosio na Holivud, film noir se proširio internacionalno. U Evropi, pogotovo u Francuskoj, producirani su filmovi koji dijele elemente stila, teme i senzibiliteta sa američkim noir filmovima i sami mogu biti okarakterisani kao isti. U Japanu je Akira Kurosava režirao nekoliko filmova prepoznatljivih kao noir, uključujući “Pijani anđeo” (1948) (Drunken Angel), “Pas lutalica” (1949) (Stray Dog), “Zli mirno spavaju” (1960) (“The Bad Sleep Well”/”Warui Yatsu Hodo Yoku Nemuru”) i “Raj i pakao” (1963) (“High and Low”/”Tengoku to Jigoku”).
Ovo nije veliko iznenađenje ako uzmemo u obzir da je sami Kurosava bio pod uticajem zapada.
Kratak osvrt na fonološki sistem japanskog jezika
Kristina Gvozdenović, japanološkinja, živi i radi u Japanu
Fonološki sistem japanskog jezika relativno je jednostavan, i sastoji se od pet samoglasnika, gdje su /a, i, e, o/ bez razlike u izgovoru sa našim jezicima, dok je /u/ slično, ali u japanskom jeziku je zatvorenije i u nekim riječima nečujno.
Konsonantski sistem sastoji se od petnaest suglasnika, što znači da ima puno manju fonološku raznolikost od naših jezika. Neki zvukovi koje mi razlikujemo, u japanskom postoje kao samo jedan glas, na primjer /r/ i /l/ koji se izgovaraju kao /r/ u japanskom, ili ponekad zvuče kao hibridni glas između /r/ i /l/.
Još jedna bitna karakteristika japanske fonologije je to da je japanski slogovno pismo - svaki otvoreni slog završava samoglasnikom, a jedini suglasnik koji može zatvoriti slog je nazal /n/ (ili njegov alofon /m/).
Ovaj jezik zapravo nije srodan kineskom jeziku, premda iz njega posuđuje dio leksike i dio pisma, zbog čega se obično smatra jezikom čije genealoške srodnosti nisu dokazane (moguća je povezanost s ainu, korejskim i austroazijskim jezicima).
Ono što mi nazivamo romađi, zasnovano je zapravo na Hepburnovoj transkripciji japanskog jezika na engleski jezik, što odražava kako japanski glasovi “prirodno” zvuče anglofonskoj/zapadnoj publici. Međutim, s obzirom na to da se naša i engleska fonetika razlikuju, i da zapravo u crnogorskom jeziku imamo mnogo više suglasnika koji odgovaraju japanskim zvukovima, možemo da počnemo da ih koristimo radi vjerodostojnijih recenzija (iskoristiću priliku da spomenem planinu FuĐi - koja je obično pogrešno transkribovana kao Fudži).
Uzmimo za primjer glas /sh/ (shi i njegovi derivati sha, shu, sho). Za uši govornika npr. engleskog (ili većine zapada) kombinacija sh + samoglasnik obično zvuči tačno kao engleski /sh/. Međutim, glas engleskog /sh/ se izgovara tako da je vrh jezika iza zuba, ali okrenut prema nepcu, dok se japanski /sh/ izgovara donekle slično, ali vrh jezika nije usmjeren prema gore, i zvuk zapravo proizvodi zadnji dio jezika podignut prema nepcu. Ti su glasovi različiti i neki ih jezici mogu razlikovati - na primjer crnogorski, koji ima potpuno isti zvuk kao japanski – /ś/, te je odlična prilika da se koristi prilikom transkripcije (suši i Rašomon se mogu smatrati izuzecima jer su već naširoko prihvaćeni, ali oboje bi pravilno trebalo izgovarati i transkribovati kao suśi i Raśomon - ako ne vjerujete, ukucajte samo riječ na google translate i poslušajte izgovor).
Znači, ni u jednoj japanskoj riječi nećete naći Š, Č, DŽ, Ž i LJ jer u japanskom jeziku takvi glasovi NE POSTOJE (tako je, i “ninja” bi pravilno bilo transkribovano kao ninđa, ali zbog previše rasprostranjenog korišćenja, smatra se još jednim izuzetkom). Snimanje govornih zvukova pomoću preciznijih pisanih znakova je bitno jer, nažalost, rijetko smo u prilici da čujemo japanski jezik, tako da je transkripcija jedan od načina na koji u većini slučajeva primamo ovaj jezik. Uz to, razumijevanje ovako suptilnih razlika je neophodna vještina, te transkripciju ne trebamo izbjegavati jer je vrlo dobar pomoćnik u učenju jezika.
Bonus video:
