Podgorička priča, kao što je i najavljena predstava “Samo da je po redu” Gradskog pozorišta Podgorica, na premijeri u ponedjeljak veče donijela je upravo to i nasmijala publiku, ali i ovacije kojima je na kraju pozdravljen kompletan ansambl.
Kroz porodične odnose prikazan je prepoznatljiv i specifičan međugeneracijski duh Podgoričana koji je u predstavi prikazan kao umnogome egocentričan, tvrdoglav, donekle i džabalebaroški. Humor koji flertuje sa apsurdom i satirom oslobodio je prisutne da u više navrata pozdrave glumce koji su iznijeli stereotipne, ili sa druge strane tradicionalne primjere karaktera u podgoričkoj (ili crnogorskoj) porodici. Poput burleske mentaliteta, ova lokalna priča postaje univerzalna kad se začini komplikovanim stavovima, željama i odnosima likova, odnosno članova porodice.
Tekst predstave sa Večernje scene Gradskog pozorišta Podgorica, u koprodukciji sa pozorišnom produkcijskom kućom Beo Art iz Beograda, potpisuje Stefan Bošković, a komad je režirala Lidija Dedović. Uloge su povjerene Srđanu Grahovcu, Maji Šarenac, Dušanu Kovačeviću, Lari Dragović, Omaru Bajramspahiću, Stefanu Vukoviću, Mariji Đurić i Tatjani Torbica. Scenografiju je uradila je Smiljka Šeparović, kostimografiju Lina Leković, a muziku Vladimir Maraš.
Podgorički žaropek, zrikavci, voda sa baštenskog crijeva i mokri čaršaf koji rashlađuje tijelo, ali ne i misli, kad je žega najjača, najavili su autentičan šmek priče koja je publiku očigledno zadovoljila. Ogledalo komplikovanih odnosa unutar porodice možda je ponajviše njen najstariji član, baba na samrti, čija ruka lebdi nad svim likovima i njihovim životima. O babi nevoljno brine snaha Desa (Šarenac) i mlađi sin Vuko (Grahovac) koji je za nju, majku mu, posebno vezan i teško mu pada stanje u kojem se nalazi, a oko nje grade pravi kult autoriteta, vladara iz sjenke ili sa postelje, dok stariji sin, Pajo (Kovačević) izbjegava kontakt sa njom jer bi mu bilo teško da je pamti u takvom, bespomoćnom, stanju... Kroz lik babe ogleda se uticaj tradicije i patrijarhata na (staro)podgoričku porodicu i uticaj “glave kuće” na živote ostalih, ali i pojedinačne sudbine, odakle najčešće proizilazi ogorčenost, frustracija i žal za propuštenim prilikama usljed tuđih pravila.
No, zaplet se veze oko vjenčanja/svadbe najmlađe članice porodice, kćerke Milice (Dragović) koja je otvoreno pokazala prkos i želi da se uda za mladića sa sjevera. Djeluje teško prihvatljivo da se najmlađa uda prva, jer bi trebalo da je po redu, a pritom se svojim odabirom sjevernjaka, pritom i pisca, konfrontira kriterijumima usljed kojih je starija kćerka Đina (Đurić) zaustavljena u svom odabiru životnog saputnika (muslimana) i ostala sama i nesrećna, za šta krivi čitavu porodicu. Između dvije kćerke 35-godišnji sin Macko (Bajramspahić) i dalje polaže nade u svoj fudbalski talenat, čeka ponude i odbija zaposlenje, u čemu ga sokoli “striko” (Kovačević) dok neumorno traga za naftom usred Stare varoši, u koju duboko vjeruje i kopa sve dublje... Pozivajući se na Dejana Savićevića i njegove veze, naivno, ali i prilično asocijalno, vjerujući u sve, Macko čeka svoju ponudu... Učinilo se i pokazalo kao “zicer” uvođenje Deja Genija kao idola svih talenata sa asfalta, jer na prvo njegovo spominjanje desio se gromoglasan aplauz i očigledno oslobađanje publike, da bi u narednim scenama slijedilo komešanje, smijeh, tapšanje, ali i tišina, pa i navijanje. I tako se plete vrzino kolo... Kulminacija svakako dolazi sa svadbom, odnosno sahranom.
”Cilj predstave nije bio samo zabava, jer je ovo neka vrsta crne komedije koja se na izvjestan način suočava sa društvenim problematikama. Takođe se radi o porodici koja ima unutrašnji sukob između generacija i to je jedan iskrivljeni aspekt, kako u komadu tako i u realnom životu. Mi smo na jedan zabavan način istraživali neke ozbiljne teme, podsticalo nas je tako raditi komediju koja ima crnokomičnost, ritam, i u kojoj analiziramo teme oko kojih možemo da se zapitamo svi. Nas je zanimalo kako se ispituje porodični kontekst kroz društvo i obrnuto. O društvu se stalno priča kao apstraktnoj kategoriji, a društvo predstavljamo svi mi i ‘Samo po redu’ nije samo pitanje uspostavljanja reda, jer imamo tu paradoksalnu dvostrukost da kažemo samo da je po redu kada su sahrane, ali i kada udajemo ili ženimo djecu, a mene je zanimala ta kategorija, kako kroz svadbe i sahrane možemo da izjednačimo tu premisu”, kazala je nakon predstave rediteljka Dedović.
Umjetnički direktor i glumac na sceni, Kovačević, pored vidnog zadovoljstva komadom koji je postavljen baš na takav - podgorički način, a za šta je dugo vremena postojala želja, naglasio je i da predstava nije “samo komedija”.
”Za mene je to bilo emotivno i interesantno... U smislu ideje, koja je potekla od koproducenta Borisa Miškovića i mene, dogovorili smo se da napravimo predstavu o Podgorici, s obzirom na to da smo obojica iz Podgorice, a da pripadano različitim generacijama. Došli smo na ideju da ispričamo priču o jednoj građanskoj porodici u ovom vremenu. Kada gledate predstavu vidite da to nije samo komedija, već slojevita građanska drama puna komičnih elemenata i apsurdnih situacija u kojima smo mi svakodnevno. Simbol majke je jedna tradicija, koju mlade generacije pokušavaju, nažalost, da sahrane zbog tranzicije koju prolazimo. Mi u teatru smo ipak željeli da se osvrnemo na to čuvanje i njegovanje tradicije koja je danas i te kako zapostavljena”, istakao je Kovačević.
Stefan Bošković priznao je da nije gledao premijeru, već ju je osluškivao iz bekstejdža, ali smatra da je izazov rezultirao uspjehom. Prepoznato je ono u čemu i sam pronalazi mnogo potencijala, običaji i prakse prilikom dijametralno različitih događaja, poput svadbi i sahrana.
”Crna Gora je jedna veoma mala zemlja, sa toliko različitih stvari u njoj od grada do grada, od lokaliteta do lokaliteta i mi smo htjeli da iz te svadbe izvučemo nešto što je sa jedne strane emocija veselja, a sa druge emocija tuge, dok se to dešava u istom trenutku. Simptomatično je i paradoksalno kako ljudi mogu da se prebace iz jednog u drugo, a mislim da bi mnogi komadi mogli da se grade na osnovu tog crnogorskog korpusa tema doživljaja smrti, veselja i tradicije. Ovo je bio jedan izazov i za Lidiju i za mene, jer smo još od samog starta radili na tekstu i znao sam otprilike kako će da režira ovaj komad, tako da ovo nije samo bio naručeni tekst po kojem bi se radila predstava, nego smo zajednički učestvovali u cijelom tom procesu. Mislim da je ona na jedan dobar, umjeren način akcentovala sve te priče i žanrove koji se dešavaju kroz četiri dana u jednoj porodici”, rekao je Bošković.
Dedović je podsjetila da red, ipak, uspostavlja svaki pojedinac za sebe koji tako čini zajednicu i društvo. No, to nekad ispadne drugačije, s obzirom na to da se čežnja za redom ili pribojavanje tog reda često oslikava na individualne sudbine, živote i ograničenje slobode (i) izbora, što je potvrdila i Šarenac.
”To se odražava na svakog pojedinačno. Kada bismo se svi mi malo zamislili, pogledali unazad i zapitali šta su nam preci ostavili, i te kako bi našli neke uzroke ovih dešavanja sada”, kazala je ona i istakla i da je oduševljena reakcijama publike.
”Zaista nismo očekivali ovakve reakcije i presrećni smo zbog toga, jer kada radite ovakve komedije, vi nikada ne znate da li je dobro, da li je dovoljno, da li je previše, to je stalno na nekoj granici... Međutim, ispalo je sjajno. Mi svi imamo u sebi ono tradicionalno i ono što bismo da budemo, svi vučemo neka nasljeđa, a mislim da smo u komadu prikazali i jedno i drugo”, poručila je Šarenac.
Opet, zaključak predstave, zeru dublji od nafte kao metafore vječne čežnje za lakom zaradom, možda najbolje staje u repliku svjesnog, ali uplašenog oca koji poriče zbilju, a kojeg uvjerljivo iznosi Grahovac...
”Mali preplašeni čovjek zaglavljen u navikama”, priznaje Vuko u jednom trenutku, nesvjestan da time ne opisuje samo sebe već i kompletan sistem postavljen na sceni i mnogo šire...
”Teško je promijeniti odnos prema životu, prema braku, prema navikama...”, dodaje on suočen sa neizbježnim - slobodom drugoga, slobodom onoga koji će je braniti i za nju se boriti.
Bonus video:
