Gitarista David Marton i flautistkinja Ivanka Muhadinović, sa klavirskom saradnicom Ivanom Pešić, održaće koncert večeras u Podgorici, u okviru koncertnog ciklusa “Mladi muzičari” Edukativnog sektora Muzičkog centra Crne Gore (MCCG).
Koncert će biti upriličen u Kamernoj sali u 20 časova, a ulaz je besplatan
Prvi će se večeras predstaviti David Marton, koji će izvesti Sonatu za gitaru op.42 kompozitora Mikloša Rože, a nakon njega repertoar će upotpuniti Sonata u C-duru Otara Taktakišvilija i Fantazija na temu iz opere “Čarobni strijelac” Pola Tafanela.
Najavljujući koncert, Marton u razgovoru za “Vijesti” ističe da je siguran da će publika uživati u kompoziciji mađarsko-američkog kompozitora čiji je značaj u svijetu muzike nemjerljiv, iako možda nedovoljno poznat. Marton i sam ima mađarsko porijeklo, što ga je dodatno privuklo ovom kompozitoru koji je i najveći uspjeh postigao u filmskoj industriji sa više od stotinu filmskih ostvarenja, dok je u Holivudu imao 17 nominacija za Oskara. Svoju privrženost klasičnoj koncertnoj muzici Roža je opisivao kao “dvostruki život”. Martonu je dodatan izazov da tokom 30-minutne izvedbe Sonate za gitaru prikaže svu virtuoznost te kompozicije i njome predstavi Rožu i publici u Podgorici, s obzirom na to da nije autor koji se često izvodi na koncertima.
”Večeras ću solo izvesti Sonatu za gitaru op.42 čuvenog mađarskog kompozitora Mikloša Rože, koja je i jedina koju je napisao za gitaru, a generalno se rijetko izvodi svuda u svijetu. Možda je Mađari izvode, a pošto je moje porijeklo mađarsko, vrlo dobro razumijem taj jezik, pa sam djelimično i zbog toga odabrao da to sviram. Svakako, publika na primorju je već čula ovu kompoziciju kada sam tamo nastupao, pa se možda može reći da po Crnoj Gori širim tu sonatu i taj jezik”, s osmijehom objašnjava Marton.
On primjećuje da je publika generalno više upoznata sa muzikom koja je pisana za klavir, violinu ili orkestar, dok je gitara, kaže, relativno mlad instrument.
”Ima stotinak godina otkako se gitara razvila kao instrument koji je došao na svjetsku muzičku scenu. Pored toga, u 20. vijeku se mnogo toga pisalo za električnu gitaru. Ova sonata koju ću izvesti je napisana krajem 20. vijeka, tako da je i ona relativno mlada. Mislim da će se publici ova sonata dopasti, jer je vrlo zanimljiva. Ima tri stava kroz koja može svašta da se čuje i vidi. Otprilike traje pola sata, pa se može reći da je i opširna, dugačka, teška, a mislim da će publika i pored toga što ne razumije taj jezik uživati u muzici koju ćemo izvesti sjutra”, ističe Marton.
Na pitanje da li je i koliko izazovno tokom jedne kompozicije u trajanju od 30 minuta istovremeno i predstaviti sebe i svoje sposobnosti, ali i okupirati i zadržati pažnju publike, mladi muzičar odgovara potvrdno.
”Generalno jeste teško da samo jednom kompozicijom okupiramo publiku. Međutim, nekada to bude karakteristična kompozicija, kraća ili spora, ali sa mnogo detalja i neke muzike koja je dobro napisana. Ja mislim da kroz ovu sonatu može da se pokaže i pokrije sve, od osobenosti, virtuoznosti, talenta za muziciranje, ali i napornog rada”, najavljuje on.
David Marton je rođen u Vršcu u Srbiji, gdje je završio Osnovnu muzičku školu “Josif Marinković” u klasi profesora Relje Turudića, a zatim u Beogradu Srednju muzičku školu “Davorin Jenko” u klasi istog profesora. Trenutno je student master studija na Muzičkoj akademiji na Cetinju, kod profesora Danijela Cerovića. Ovo mu nije prvo predstavljanje u Podgorici, a na primorju se predstavljao više puta. U razgovoru za “Vijesti” ističe da je zahvalan na prilici da nastupi u Muzičkom centru. Pored obrazovanja i koncertiranja, radi i kao nastavnik u osnovnim muzičkim školama u Kotoru i Tivtu, a sa 19 godina je počeo da se bavi pedagoškim radom, i to kao nastavnik gitare u muzičkim školama koje je sam pohađao i završio u Srbiji.
”Već šest godina predajem po školama, ali uvijek volim da kažem da sam i dalje student, možda jer uživam u ovom periodu za koji zaista smatram da je najljepši period sazrijevanja, a posebno učenja muzike kod profesora Danijela Cerovića sa kojim imam odličnu saradnju i koji mi je izuzetno drag, jer ima kvalitetan, otvoren, ljudski način i pristup podučavanju”, objašnjava Marton.
Na pitanje kako je tekao proces obrazovanja, u kojem vidno uživa, gitarista kaže da su njegova očekivanja kao dječaka, prilikom upisa osnovne muzičke škole, bila drugačija.
”Kad sam tek počeo da sviram gitaru, mislio sam da ću biti neki rok gitarista, da ću odmah da dobijem električnu gitaru i sviram u skladu sa onim što se na njoj i svira. Shvatio sam da je to (muzička škola) zapravo prava klopka (smijeh), jer dobijate klasičnu gitaru i svirate klasična djela. Naravno, vremenom uz dosta volje, rada i truda, ali i učenja klasične muzike - jer se ona ne može naučiti za jedan dan - a onda dalje i slušanjem klasične muzike, sve više i više je razumijete i uživate u njoj. Kako sam odrastao i sazrijevao, razmišljao sam da odustanem od toga na ovaj način, ali negdje pred kraj muzičke škole sam odlučio da je upravo to ono čime želim da se bavim i da je klasična gitara moj instrument. Onda sam počeo to sve ozbiljnije da shvatim, da još više i češće slušam klasičnu muziku, jer mislim i da je to veoma važno. Svakako, potrebno je razumijevanje, rad, trud, mnogo vježbe, ali i dobar profesor da biste vremenom, kad prođete dosta repertoara, mogli sami da birate šta ćete da svirate, koju epohu šta vam najviše leži, ali i gdje i u čemu vi najviše uživate, da biste svirajući sa uživanjem mogli da prenesete emociju neke kompozicije publici”, priča Marton.
On podsjeća da su elementi elektronske muzike ušli u klasična djela tokom 20. vijeka, od pedesetih godina pa sve do danas kada je sve to prešlo na drugi nivo.
”Ako bismo govorili o tome, onda i sami možete vidjeti da su današnji kompozitori zapravo di džejevi”...
Tako je i sam spoznao koje kompozicije i repertoar mu odgovaraju, budući da se od početka srednje škole do akademije praktikuje rad na tehničkim stvarima, vježbama i usavršavanju tehnike, kako bi se pojedinac izgradio na tom polju i uz određeni plan i program došao do nivoa kada je to usavršio. Sada na master studijama sam bira šta će da svira.
”Znači mi to što mogu sam da izaberem koju ću kompoziciju iz koje epohe da izvodim, vođen onim što meni leži. To nema veze sa dinamikom i afinitetima koliko sa tehničkim stvarima, makar kod mene. Smatram da uvijek sebi treba postavljati više ciljeve kako bi ste postigli neki viši nivo. Pored Rože, u repertoaru imam i Johana Sebastijana Baha, kao i jedno djelo koje se zove Sekvenca 11 od Lučana Berija koji nije kompozitor gitarista, već kompozitor-kompozitor koji je pisao za sve moguće instrumente, pa je tako napisao i tu Sekvencu za gitaru, koja je atonalno djelo, prilično nerazumljivo tako da se svira uglavnom samo na koncertima. Kad sam krenuo to da sviram bilo mi je nepoznato, ali to me i privlači, jer volim uzimam neka nova djela kako bih isprobao što više različitih djela, kompozitora, od ranijih epoha pa sve do sada. Vjerujem da je za svakog muzičara bitno proći kroz što više stilskih različitosti, bez obzira na instrument muziciranja”, ističe Marton.
On ističe da je klasična muzika njegova profesija, život i zadovoljstvo, i otkriva da je prošao različite puteve kada je muziciranje na gitari u pitanju, a jasno je da se opredijelio za klasičnu muziku.
”Odavno me ne privlači sviranje u bendu, ne privlače me trzalice... Bilo je prilika da sam kod kuće svirao električnu gitaru koju sam imao, ali sam je ubrzo prodao i zamijenio za akustičnu koju sam pored one u muzičkoj školi pomalo svirao. Mislim da mi kao gitaristi ne bi trebalo da se vežemo samo za jednu određenu muziku, pa čak i klasičnu, iako iz klasične muzike sve potiče. Tako sam svirao i u kulturno-umjetničkom društvu, u kafanama, tezgario na ulici u Knez Mihajlovoj, jedino me bend nije privlačio”, sjeća se Marton i dalje odgovara na pitanje da li i koliko takvo sviranje utiče na njegov stil i tehniku...
”Mnogim mladim ljudima je nakon što završe osnovnu muzičku bitno samo da znaju da sviraju akorde... Generalno, smatram da se različitim žanrovima i stilovima ništa ne može pokvariti, u smislu da je moguće da odsvirate klasični koncert, pa odete u kafanu ili negdje drugo. Ako se bavite sviranjem, onda se generalno vaše znanje i tehnika uglavnom nadopunjuju, dok je stil drugačiji u zavisnosti od pristupa. Sviram na koncertima klasične muzike koji zahtijevaju određeni pristup, dok su u kafani uglavnom važni trzalica i akordi za neki ritam, a jedina velika tezga na kojoj sam svirao bila je Knez Mihajlova ulica gdje sam bio sa drugarom koji svira tamburicu. Sve to me nije pokvarilo, samo mi je doprinijelo da bolje sviram akorde, da usavršim ritam, a sve to postoji i u klasičnoj muzici, iz koje sve potiče”, kaže Marton.
Na pitanje o planovima za dalje usavršavanje, koncerte, neke projekte drugačije vrste, Marton ne otkriva mnogo, ali kaže da ima ambicije.
”Naravno, primarni su koncerti, ali i master studije, a opet kad ih završi, biće mi žao. Nakon toga slijedi neka druga dimenzija života, a to su koncerti, što više nastupa, upoznavanje sa publikom... Komponovanje je poseban segment, trenutno ne razmišljam o tome, ali možda se nekada okušam i u tome. Svakako, mnogo bih volio i da jednog dana možda napišem neku knjigu za početnike za gitaru. To mi je oduvijek bila želja, ali za to mi treba još vremena i iskustva, iako sam mnogo toga prošao tokom šest godina rada sa učenicima, osvajanja nagrada”, kaže on i kolegama mlađe generacije poručuje da nikada ne odustaju odustati od svojih ciljeva i snova, pa i ako se desi neki pogrešan put.
”Uvijek treba vjerovati u ono što ste zacrtali, raditi na tome i to će se ostvariti”.
Svi prije znaju primjere iz narodne nego iz klasične muzike
Govoreći o klasičnoj muzici, njenoj popularnosti i položaju, David Marton kaže da je situacija takva da će svi prije znati neke primjere i pjesme iz narodne muzike, nego klasične kompozicije, što je i razumljivo.
”Klasična muzika nije tradicionalna muzika ovih prostora, svi dobro znamo koja je naša tradicionalna narodna muzika. Nju svaki čovjek na Balkanu razumije. Svakako, govoriti o tome je jedno veoma kompleksno pitanje na koje je teško odgovoriti. Normalno je i prirodno da čovjek bolje razumije narodnu muziku svog podneblja. Ni ja tokom odrastanja nijesam prvo čuo Baha, već nešto što se emitovalo na televiziji, možda je to bio Toma Zdravković... Sa druge strane, u Španiji je to flamenko, jer je to njihova tradicionalna muzika koju oni najbolje sviraju, pa koliko god se neko sa strane trudi da to razumije, teže je prenijeti, jer za razumijevanje muzike treba dosta vremena i slušanje. Kad je klasična muzika u pitanju, ona je sva već stvorena”, smatra Marton.
Bonus video:
