Sebe doživljava kao čovjeka koji je svojim ulogama u pozorištu i filmu uspio dobiti svoju publiku. Usput je, kaže, uspio napisati i poneku iskrenu pjesmu koja mu se vratila obogaćena mnogim dodirima i koja više nije samo njegova...
Glumac, i pozorišni i filmski, jedan od najvećih sa naših prostora, pjesnik, reditelj, muzičar, rijedak narator, a pomalo i filozof, umjetnik koji svojim stvaralaštvom i angažmanom povezuje sve zemlje nekadašnje Jugoslavije, a sve to “Zbog tebe, zbog sebe, zbog drugih”, i, reklo bi se - “Do posljednjeg daha”...
Živio je u egzilu, osjećajući se kao “Stranac”, no, priča “Vijestima” u intervjuu, “ako čovjek uspije da postane građanin svijeta, onda njegov egzil biva prednost za njega”... A on je postao građanin svijeta još “Pre kiše”, a onda je o mnogo čemu svjedočio “Poslije kiše”...
Rade Šerbedžija.
U intervjuu za Vijesti, Šerbedžija govori o (svojoj) umjetnosti, posjetama Crnoj Gori gdje se uvijek osjeća dobro, pa i ovoga decembra pruža ljubiteljima i poštovaocima svog djela pravi spektakl - što poetskim večerima i govorenjem poezije, što koncertima u Nikšiću, Podgorici, a večeras i u Herceg Novom, u okviru 16. Regionalnog festivala knjiga i pisaca BOOKA...
Poznat po brojnim ulogama, kako na našem prostoru, tako i u svijetu, za “Vijesti” se prisjeća nekih posebnih, govori i o onima koje je odbijao, prenosi osjećaj sa ponovnog gledanja filma “Pre kiše” Milča Mančevskog, i to nakon 30 godina...
Uz sve to, nezaobilazna je i Jugoslavija, a Šerbedžija vjeruje da će “jednoga dana, ovi narodi ponovo živjeti prijateljski jedni sa drugima”.
“Iako ne u istoj državi, ipak će nove generacije pronaći načina da se ponovo izgrade mostovi i da sarađuju jedni sa drugima. A umjetnost tu može i treba biti glavna spona koja ih veže...”, poručuje on.
Posljednjih godina često ste u Crnoj Gori, što zbog muzike, književnosti, filma, pozorišta... Sada ste tu, ponovo na Zimskom salonu knjige BOOKA, u okviru kojeg predstavljate svoju poeziju, ali i tri koncerta. Kakva su dosadašnja druženja sa crnogorskom publikom?
Uvijek kada dođem u Crnu Goru osjećam se dobro. To traje još od moje mladosti kada sam zajedno sa (Ljubišom, prim.aut) Ristićem i svojim prijateljima iz KPGT-a (Kazalište Pozorište Gledališče Teatar), igrao ovdje neke lijepe i zanimljive predstave. Imali smo festivale u Kotoru i Budvi. Zatim me dugo nije bilo ovdje, jer sam živio u Engleskoj i Americi 20 godina... Dolazio sam povremeno na svoje koncerte ili sa mojim drugom Kemalom Montenom. Prije desetak godina “Nova knjiga” iz Podgorice objavila je moje autobiografske knjige “Do posljednjeg daha” i “Poslije kiše”, kao i knjigu izabranih pjesama “Stranac”. Tako sam se sprijateljio sa Peđom Uljarevićem, Ivanom Ivanović i ostalim ljudima iz “Nove knjige”, pa sam češće dolazio zadnjih godina na literarne večeri i na koncerte koje bi mi oni organizovali.
Ovoga puta sam imao literarno veče sinoć u Podgorici u knjižari “Kosmos” gdje sam čitao svoje pjesme... Zatim, 27. je bio koncert u Nikšiću, pa 28. u Podgorici i 29. (večeras) u Herceg Novom... A ono što ću izvoditi na koncertima, odlučim toga dana. Sa bendom “Zapadni kolodvor” imam preko 80 pjesama, pa vrlo često mjenjamo naše programe, da sami sebi ne dosadimo....
Koncerti su nazvani “Zbog tebe, zbog sebe, zbog drugih”... Je li to negdje i razlog i svrha Vaše umjetnosti i nastupa?
Pa, moglo bi se i tako objasniti moje bavljenje umjetnošću... A, ipak, najviše to činim zbog drugih...
Vaši koncerti spoj su teatra, muzike, poezije, naracije, ali i svjedočanstava, poput (auto)biografije sa istančanom dramaturgijom. Koliko su ti koncerti režirani, a koliko je improvizacije i impulsa u njima?
Tačno ste primijetili da moji koncerti imaju neku posebnu dramaturgiju, tako da liče na pravu kazališnu predstavu... Oni su ponekad, svojim sadržajem, toliko aktuelni da uistinu postaju angažovane predstave sa jasnim porukama publici... Da... Želja mi je da se moja publika, pored toga da se zabavi, malo i zamisli nad pjesmama koje pjevam i riječima koje im govorim...
Rekli ste jednom prilikom da je lakše pisati prozu od poezije, jer je pjesma “opasna”. Da li je poezija hrabra danas i treba li hrabrosti za poeziju?
Svaki pjesnik ili pjesnikinja preuzima veliku odgovornost pred sobom i svojim bićem kada se odluči objaviti svoje stihove. Prava pjesma koja odjekne u onome koji je piše, doleti do svoje publike koja je prepoznaje... Srećni su oni pjesnici kojima, kad im se poezija koju pišu, vrati obogaćena čitaocima koji su je primili i prepoznali...
Hrabrost je nešto što uvijek ide uz iskrenog poetu. Ponekad neki od njih učine od svoje poezije svečanost i i zasluženo nose lovorove vijence na svojem čelu.
Najpoznatiji ste, ipak, kao glumac, filmski i pozorišni, a upravo to je možda sublimat svih umjetnosti... Kako se Vi doživljavate, te šta film i pozorište donose gledaocu, šta društvu, a šta samim autorima, kakav je njihov značaj i uloga u životima svih?
Trebao bih biti i pomalo filozof da odgovorim na ta pitanja...
Radije sebe doživljavam kao čovjeka koji je svojim ulogama u pozorištu i filmu uspio dobiti svoju publiku. A usput sam uspio i napisati poneku iskrenu pjesmu koja mi se vratila obogaćena mnogim dodirima i koja više nije samo moja.
Brojne su filmske uloge u kojima ste briljirali i učinili ih neprolaznim. No, mnoge ste i odbili, pretpostavljam i zbog ličnih uvjerenja... Može li se u određenom kontekstu reći i da o glumcu nekada više govore projekti koje je odbio negoli oni koje je prihvatio?
Ne spadam u umjetnike koji se mogu pohvaliti takvom ekskluzivnošću. Hoću reći, nisam previše birao uloge koje su mi dolazile... Možda bi bilo bolje da neke nisam nikada odigrao i naročito snimio, ali nisam ni od onih koji je suviše opsjednut ulogama koje sam odigrao... Ali, kako je znao reći jedan od mojih starih profesora Izet Hajdarhodžić: Glumac, koji na kraju svoje karijere može nabrojati tri velike i uspješne uloge, može za sebe reći da je bio dobar glumac...
Radili ste sa velikim svjetskim imenima, ali i sa doajenima jugoslovenske kinematografije i teatra... Da li Vam je neki projekat bio posebno upečatljiv i značajan?
Kažu da sam snimio više od 200 filmova. To je uistinu mnogo i ponekad se uplašim kad pomislim na to.
Bilo je stvari koje bih mogao posebno izdvojiti... To su sigurno svi filmovi Žike Pavlovića (njih pet)... A u našim filmovima naročito mi je draga uloga u filmu “Život je lep” Bore Draškovića... Bilo je toga...bilo je... Ipak, uloga Aleksandra u filmu “Before the rain” Milča Mančevskog, najviše je zasijala i kod naše publike, a i u svijetu...
“Prije kiše” je nezaobilazan film u Vašem životu... Da li je u njemu na neki način oslikana tragika jugoslovenskih ratova i kako doživljavate to ostvarenje iz današnje perspektive?
Da. Taj film je definitivno odredio moju sudbinu i na neki način je tako maestralno oslikao suštinu jugoslovenske tragedije.
Nedavno smo imali u Skoplju proslavu 30 godina od premijere filma. Ja ga nisam 30 godina gledao jer uglavnom i ne gledam svoje filmove. Ali ponovo me je duboko dirnula njegova ljepota i savršenstvo.
Kako je život u egzilu uticao na Vaš identitet, ali i sve ono što je donio, odnosno oduzeo, rat u Jugoslaviji i njen raspad?
Trebalo bi mnogo prostora da se odgovori na ovo Vaše pitanje... Ja ću Vam o tome reći ovako: Kada čovjek izgubi svoju domovinu, postane stranac u cijelome svijetu. Najprije je nesrećan i izgubljen i osamljen. Ali, ako uspije da postane građanin svijeta, onda njegov egzil biva prednost za njega. Postaje bogatiji, a čak i srećniji, ako ima dovoljno sreće u svom privatnom životu.
Podjele i nacionalizam i dalje su varnica koja tinja u našoj regiji. Iako se često govori o pomirenju i suživotu, da li je to dostižno u aktuelnim društveno-političkim zbivanjima i kako vidite ulogu umjetnosti na tom polju?
Mislim da će jednoga dana, ovi narodi ponovo živjeti prijateljski jedni sa drugima. Iako ne u istoj državi, ipak će nove generacije pronaći načina da se ponovo izgrade mostovi i da sarađuju jedni sa drugima. A umjetnost tu može i treba biti glavna spona koja ih veže...
Sa druge strane, koliko je Jugoslavija prisutna danas na zajedničkom kulturno-umjetničkom prostoru?
Pa ima već dosta koprodukcija među teatrima i filmskim projektima. I siguran sam da će ih biti sve više.
Da li biste nešto dodali, poručili čitaocima?
Imam toliko toga da im kažem, ali za sada želim im srećnu novu godinu...
Ostalo ću im reći svojim novim ulogama i pjesmama...
Doći do sopstvene slobode, biti dobar, pametan, plemenit...
Radite dosta s mladim glumcima. U kakvom su početnom položaju oni danas u odnosu na vrijeme kada ste Vi počinjali? Postoji li nešto što smatrate najvažnijim savjetom za nove generacije?
Ja volim mlade umjetnike. Radio sam dosta na kazališnim akademijama kao profesor glume. Veselim se svakom njihovom uspjehu... Savjete, pak, ne volim da dajem... Kao profesor, trudio sam se da im pomognem da što prije dođu do svoje slobode i odgajao ih da budu dobri, pametni, blagi i plemeniti... Ostalo je sreća...
Da li trenutno radite na nečemu?
Trenutno ne radim ništa, ali imam dosta planova...
Lijep film i divna saradnja
Igrali ste u crnogorskom filmu “Pontonovo srce” Senada Šahmanovića, u kojem se kroz ljubavnu priču provlači i duh nostalgije za vremenom koje je prošlo i njegovim simbolima. Kako ste doživjeli film i kakvi su Vaši utisci?
Mislim da je Senad napravio lijep film. Divno sam sarađivao sa Mašom Labudović i mladim Janketićem. I svi drugi glumci su bili sjajni... Mogao je biti i društveno angažovaniji i na neki način zanimljiviji, da nije neke scene koje smo snimili izbacio u montaži.... Publika će ih moći vidjeti u seriji koju upravo montiraju... Ali šteta... Film je ipak film....
Bonus video:
