Naizgled nevinog i poletnog naziva koji priziva radost, smijeh i oživljava uspomene, nova samostalna izložba crnogorske vizuelne umjetnice Vesne Bošković, zapravo krije drugačije simbole i izaziva asocijacije daleke od onih koji se vezuju za čuveno “Puu, spas za sve nas!”.
Postavku tog naziva, sjutra u Podgorici, u Kuslevovoj kući, u 19 časova, otvoriće istoričarka umjetnosti i muzejska savjetnica Petrica Duletić, a biće dostupna posjetiocima do 27. aprila.
”Naslov izložbe u suštini predstavlja segment jedne dječje igre, što na prvi pogled upućuje na neku bezazlenost, u svakom slučaju nemam namjere da bilo koga povrijedim. Takođe, naslov i sama postavka predstavljaju i poziv na promišljanje i preispitivanje svih nas o svim našim društvenim dešavanjima tokom proteklih decenija”, kaže Bošković na početku razgovora za “Vijesti”.
Umjesto uspomena na dječju igru svim generacijama poznatu, njeni radovi ovoga puta probudiće potrebu za retrospektivnim sagledavanjem vremena i situacija sa kojima se društvo susretalo, sa kojima živi i koje proživljava. Polazište i ove izložbe, kao i kompletne njene umjetnosti i kreacije, Bošković pronalazi u konstruktivnom djelanju, ali i u prirodi i njenim zakonitostima.
”Za mene i moje poimanje umjetnosti, jedino što kao temelj postoji jeste konstrukcija koju želim da prepoznam u bilo čemu, kao što konstrukciju pronalazim u svojim idejama i procesu stvaranja, tako želim konstruktivan pristup da vidim i u društvu. Na taj način posmatram i sagledavam život, državu, društvo i kompletan sistem, a na osnovu tih opservacija mogu da kažem da posljednjih decenija živimo u blago destruktivnom prostoru koji konstantno šokira. Praveći retrospektivu, s obzirom na to da pripadam generacijama koje su zapamtile i druga vremena kada su se poštovali pravi sistemi vrijednosti, ovu izložbu mogu definisati i kao svojevrstan poziv na preispitivanje, kolektivno, ali i individualno preispitivanje svakoga od nas, kao činioca društva”, poručuje Bošković.
Bošković je za ovu priliku iskoristila priče i situacije iz sopstvenog života dijeleći na taj način intimu sa posjetiocima, ali koja nije lako čitljiva, već u šiframa, simbolima i suptilnim izrazima omogućava svakom pojedincu da pretpostavi značenje, ili kreira sopstveno. U prostoru će biti prikazan video u kojem autorka prikazuje sebe dok nanovo proživljava različite trenutke iz prošlosti kroz koje je prošla. Iako se njen glas neće čuti, snažne ekspresije emocija, biće svojevrsno sredstvo komunikacije autorke koja na ovaj način postaje istovremeno i subjekat i objekat sopstvenog djela.
”Prikazujem jedan video koji, na prvi pogled, gledaocima može izgledati poput neke monotone priče. Taj video je zapravo moja ispovijest koju čini osam segmenata, osam događaja i isto toliko perioda u životu koji su na mene ostavili traga. Na tom videu se mogu samo prepoznati različite emocije na mom licu, ali ne i razaznati glas... Umjesto mojih riječi čuće se zvuci (iz) prirode, talasi mora, cvrkut ptica, razni prepoznatljivi šumovi. Živjeli smo u prostorima ‘monologa’ koji po prirodi čovjeku ne pripadaju. Institucije su ostajale nijeme ili provizorne. Kao vrsta odgovora kompilacijom izražajnim sredstvima željela sam da istaknem svoju povezanost sa ovim prostorima, čiju energiju jako osjećam i iz koje sam crpila snagu. Zbog toga sve i percipiram kroz prirodne procese u kojima pronalazim savršene konstrukcije i zakonitosti, pa smatram da sve što ispada iz tog principa prirode nije dobro za društvo”, ističe umjetnica.
A služeći se riječima velikih mislilaca ona pretače lično i univerzalno, objašnjava.
”Dugi neizmjerni otkucaji vremena pokreću sve. Nema ničeg skrivenog što ne bi moglo da se iznese na vidjelo. Ničeg jednom poznatog što ne bi moglo da postane nepoznato”, Sofoklov je citat koji, između ostalog, ona koristi u videu.
”U suštini, taj citat ukazuje na prolaznost, na duhovnost koja ostaje kao civilizacijski pečat, a donosi i pitanje koliko smo mi kao civilizacija napredni i koliko mi u ovom društvu uopšte razmišljamo o tome. Razumjećete na šta sam htjela da ukažem. Iznad videa su zapisane neke lične stvari, a ispod su citati koji neutrališu lično i ukazuju na viši nivo svijesti i civilizacijsko napredovanje”, objašnjava ona.
Pored video-zapisa, postavka donosi još interesantnih segmenata punih simbola.
”Drugi dio izložbe je print - tepih (od) ljudi, a da bi ušli i pogledali izložbu, posjetioci moraju gaziti po tom printu - tepihu, odnosno po ljudima koji su na njemu prikazani i čiji su pogledi usmjereni ka gore. I taj tepih i to gaženje je zapravo tematski simbol vremena koje je iza nas. Između ostalog, društvo čine institucije i njihova funkcionalnost, čiji je nedostatak kreirao višedecenijski haos u kome smo svi učestvovali, ‘uspješno’ ili ne. Matrice, koje su inicirale razne podjele u društvu su bile oružje manipulativnog sistema vrijednosti. Stoga podjele po nacionalnoj ili bilo kojoj drugoj osnovi su poput uništavanja organizma koji ne može zdravo funkcionisati bez svih prisutnih segmenata”, naglašava Bošković.
Ona otkriva da taj tepih krije i druge poruke...
”Pored ljudi koji su centar tog prostora, na tepihu je prikazan i obod sa nekom vrstom šare, a na kojoj su ispisane riječi poput: pobjeda, poraz, politika, p.materina, božanstvena komedija, hljeb, stan, avioni, izbori, zbori, bori, ori, i, pa opet izbori - jer se nama život proteklih decenija svodi samo na izbore. Gdje je narod bio samo cifra i glas ‘ZA’ i ‘PROTIV’. To su bili najveći dometi učešća naroda u društvenom životu. Ova izložba je dug prema sebi i prirodna potreba umjetnika da dešifruje tranziciona vremena, koja su, na kraju krajeva, sve nas uobličila”, dodaje Bošković.
I tu postoje citati mudrih ljudi, među kojima Bošković izdvaja Heseove riječi da nijedan čovjek ne može razumjeti ono što nije doživio, ali i čuvenog njemačkog umjetnika, Jozefa Bojsa.
”Između ostalih, tu je i Bojs koji je jednom prilikom svom saradniku rekao: ‘Ko neće da misli, leti napolje’, a pod tim nazivom je njegova izložba prije dvije godine kružila bivšom Jugoslavijom. Ja sam se poigrala tim njegovim citatom i velikim slovima izdvojila sve riječi osim ‘neće da’, jer u suštini u našem društvu je obrnuto: ‘Ko misli leti napolje’, a primjer tome su ljudi koji su usljed slobodne misli (bili) marginalizovani. Dodala bih da u prirodi intelektualca nijesu grabež i revolucionarizam, a mi u svim segmentima i strukama imamo kapacitete pomoću kojih možemo da dovedemo društvo u zdrav sistem vrijednosti. Ovo je i poziv da se svi okupimo oko vrijednosti koje su po svojim osobinama antipod vremenima u kojima smo do skoro živjeli, te da neutrališemo narativ podjela”, poručuje Bošković.
Na pitanje da li je to njen poziv na spasavanje ili djelanje, vizuelna umjetnica ističe da ne bi nužno poručila ni čovjeku ni društvu da se spasavaju, već ostaje u okvirima onoga što je lajtmotiv njenog rada.
“Povezala bih ovu izložbu sa prethodnom samostalnom postavkom nazvanom ‘Sve je satkano od svjetlosti’, a koja je govorila o svjetlosti u čovjeku i tome koliko je pojedinac spreman da primi i da je transponuje prema drugima. Sklona sam da posmatram čovjeka ne kao dio prirode, već kao samu prirodu iz koje ljudsko biće ne može biti izuzeto. Čovjek ne može funkcionisati odvojeno od zakonitosti prirode i društvenih principa, a svjedoci smo da prethodnih 30-ak godina nijesmo mogli prepoznati neku racionalnu konstrukciju i oslonac, već smo konstantno preživljavali neke vrste šokova i živjeli u destruktivnom ambijentu gdje smo tokom decenija potpuno izgubili odnos prema pravim sistemima vrijednosti, za šta smo svi manje-više odgovorni. Treba da učinimo sve da obezbijedimo mladim ljudima jedan zdrav ambijent, da budu nošeni dobrim osjećajem sa više osmijeha na licu”, kaže Bošković i u šaljivom duhu zaključuje:
”Ovo ispade pravi politički govor. Šta da se radi kada politika nije zaobilazila ni umjetnike. Pa u to ime, odgovor stoji i na izložbi, a i u ovom razgovoru”, istakla je Bošković.
Da otklonimo anomalije koje su postale normalne
Angažovana je i kao vanredni profesor na FLU na Cetinju, pa kao pedagog, ima uvid i u tokove studentskog života, razmišljanja i afiniteta...
”Prepoznajem kod studenata određenu letargičnost, nedostatak reakcije na bilo šta što se dešava u društvu. Smatram da je to neprirodno, jer su mladost i studenti oduvijek bili prvi koji bi reagovali na neke neadekvatnosti koje se dešavaju u društvu. Sada su oni zatečeni, a s obzirom na njihove godine i mladost, zatekao ih je ambijent konfuzije koji je proistekao iz tranzicionog perioda u kojem mi živimo više od 30 godina. Zato smo odgovorni i dužni da to promijenimo i da ih zadržimo ovdje. To je moja želja koja ide u skladu sa željom da što prije otklonimo anomalije koje su postale normalnost u našem društvu, kao što su, između ostalih, i zanemarenost kulture, umjetnosti i njenih stvaralaca kojima treba pružiti podršku”, zaključuje umjetnica.
Bošković je rođena 1970. godine u Beogradu. Diplomirala je na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju u klasi prof. Boška Karanovića 1992. godine. Tokom osnovnih studija osvojila je prve nagrade za grafiku na Jugoslovenskom bijenalu 1990. i 1992. godine. Kao Vladin stipendista pohađala je postdiplomske studije u Beogradu, na FLU, koje je završila u klasi prof. Mileta Grozdanića 1995. godine. Njena magistarska izložba bila je proglašena izložbom godine u Beogradu u oblasti grafike 1995. Dobitnica je brojnih nagrada među kojima se izdvajaju: Nagradu Crnogroske akademije nauka i umjetnosti 1997. godine, Nagrada Univerziteta Crne Gore 2020. godine, plaketa ministra kulture i direktora Nacionalnog muzeja Tajvana 2020, kao i plakete na izložbama u Zagrebu 2021. i Veneciji 2022. godine. Pored samostalnih, izlagala je i na više od 150 kolektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu.
Bonus video:
