”Živa antika” je knjiga književne kritike o stvaralaštvu crnogorskog pisca jugoslovenskog i evropskog ugleda, pjesnika i romansijera, vrsnog intelektualca izuzetne stvaralačke pojave s kraja 20. i početka 21. vijeka - Miraša Martinovića.
Ona obuhvata književnokritičke tekstove velikog broja značajnih autora, pisaca, kritičara i publicista, njihovih osvrta, prikaza, eseja i mini studija o pojedinim djelima ovoga poznatog pisca ili o njegovom opusu u cjelini, kao i tekstove sa promocija njegovih knjiga i drugih književnih manifestacija na kojima je učestvovao. Takođe, u ovaj zbornik kritičkih tekstova o književnim djelima Miraša Martinovića uvršteno je i nekoliko intervjua, razgovora poznatih stvaralaca i novinara sa njim, u raznim prilikama i povodima i u različito vrijeme, koji imaju fundamentalan značaj za razumijevanje njegovih djela, života i književnog rada, njegove poetike, intelektualnog i ljudskog angažmana.
Sam naslov knjige “Živa antika” ima svoju semantiku i magiku. Zapravo on nas vodi na početke evropske civilizacije, u središte brojnih kultura, daleko u prošlost, ali i u tokove savremene književnosti, jugoslovenske i evropske, posebno postmodernizma i, nadasve, u cijeli zamašni književni opus Miraša Martinovića, u njegova pojedina djela. Naslov knjige je i ključ za razumijevanje njegovog ukupnog stvaralaštva ali i kritičkih tekstova koji se na njega odnose.
Miraš Martinović je prevashodno pisac čudesnog talenta, moćne imaginacije, tananog senzibiliteta, tvorac jedinstvenih estetskih svjetova. On je pjesnik - arheolog, antikvar, neumorni istraživač, erudita, stvaralac a ne naučnik, alhemičar koji saznanja pretače u ontološko tkivo, u biće estetsko. Izraziti je liričar osobenog lirskog glasa, samorođeni poeta, pjesnik uzvišene lirike, i u poeziji i u prozi.
Miraš Martinović se oglasio kao pjesnik već kao dvadesetogodišnjak 1971. godine u martovskom broju književnog časopisa Stvaranje, čiji je urednik u ono vrijeme bio poznati crnogorski književnik Čedo Vuković, koji je bio oduševljen ciklusom pjesama što ih je za to prestižno crnogorsko i jugoslovensko glasilo poslao maturant Beranske gimnazije. Iste godine, u tematskom broju časopisa Stvaranje, u Antologiji crnogorske poezije jedne decenije 1960-1970, koju je priredio pjesnik Sreten Perović, Miraš Martinović je zastupljen sa dvije pjesme. Bio je to njegov “veliki početak”.
Presudan momenat u Miraševom životu i književnom radu predstavlja čudesni nastanak njegove prve knjige poezije “Mit o trešnji”, inspirisane neuzvraćenom ljubavlju lijepe koleginice, njegove Laure. Po njegovom kazivanju, u iščekivanju njenog pisma u zavičaju, koje nikad nije stiglo, za nekoliko dana, u sniježnoj bjelini, na krilima zadivljujućeg nadahnuća, u sprezi ljubavi, imaginacije i mistike, nastala je ta njegova zbirka remboovski snažne poezije, “prosto darovana, kao sa neba”, kako se kasnije sjećao njen autor. Knjiga je objavljena 1974. godine, čiji je tvorac tada bio student druge godine Filozofskog fakulteta u Prištini, na Grupi za srpskohrvatski jezik i književnost.
Sa Mitom o trešnji Miraš Martinović je na velika vrata ušao u svijet poezije. Za nju je tada dobio prestižnu nagradu “Lazar Vučković”. Knjiga je naišla na veliki publicitet i dobila laskave ocjene književne kritike. O toj čudesnoj knjizi snažne lirike i izuzetne estetske ljepote napisano je preko dvadeset prikaza i književnih osvrta. Drugo izdanje zbirke Mit o trešnji, uz manje korekcije i dorade, publikovano je 2009. godine i izazvalo novu pažnju i interesovanje književne kritike i brojnih čitalaca. Posebno se izdvajaju osvrti na knjigu književnice Bosiljke Pušić i novinarke Branke Bogavac.
U pedesetogodišnjem književnom radu Miraša Martinovića, uslovno rečeno, postoje dva stvaralačka perioda i nekoliko razvojnih faza. Uostalom, svaka njegova knjiga je novi stvaralački eksperiment, estetski, nova avantura.
U prvom periodu, prištinsko-hercegnovskom, od 1974. do 1998, publikovano je 12 knjiga: devet zbirki poezije i tri romana, čija tematika i poetika se oslanjaju na tokove savremene jugoslovenske književnosti, poezije i proze.
Iz toga perioda posebnu pažnju čitalaca i književne kritike na sebe su skrenuli romani Jeretik (1983) čija tematika je hajka, proganjanje čovjeka a s poetske strane razbijanje kanona romaneskne forme i Posljednji Eshilov dan (1995). Radi se o “znatno zrelijem proznom djelu” u odnosu na prethodno, čija tema je problem egzila i izbjeglištva, koja je aktuelna u svakom vremenu. Od pjesničkih knjiga naročitu pažnju na sebe književne kritike izazvala je knjiga Krugovi u pijesku. Prekretničko djelo u stvaralaštvu Miraša Martinovića jeste roman Putevi Prevalise (1999), koji ujedno predstavlja zaokret u njegovoj poetici i početak stvaralački bogatog i vrlo razuđenog “arheološkog perioda”. U njemu je, u rasponu nešto više od dvije decenije, publikovano devet romana, petnaest knjiga poezije i tri knjige priča, što je za divljenje.
Djela Miraša Martinovića su prevođena na nekoliko jezika. Treba istaći da je Miraš Martinović dobitnik nekoliko književnih nagrada: “Teuta” za ukupno djelo, te međunarodne književne nagrade Zlatni zmaj za korišćenje fantastike u svojim djelima i, uopšte, doprinos fantastičnoj književnosti. Nominovan je i za najveće državne nagrade, ali su mu one nekako stalno izmicale, iako je te nagrade zasluživao znatno više od većine dobitnika.
Pored svoga književnog opusa on se dokazao i kao priređivač: napravio je izbor iz poezije Radovana Zogovića, pod naslovom Pjesme nepokorne za Crnogorsku akademiju nauka i umjetnosti (2018) i priredio knjigu Artikulisana riječ, za Narodnu biblioteku Radosav Ljumović (2021).
Inače, Radovan Zogović je bio jedan od uzora Mirašu Martinoviću i njegov dugogodišnji prijatelj.
Dosljedan u književnom postupku
U pripremi za ovu stvaralačku avanturu i tokom samoga ovog trodecenijskog perioda Miraš Martinović je obilazio brojene lokalitete na kojima su vršena arheološka istraživanja, prateći neposredno lično arheološka iskopavanja ili se o lokalitetima starih civilizacija i kultura, kod nas ili u svijetu, kao vrsni erudita i neumorni tragalac, obavještavao iz vrlo bogate i relevantne literature. Proučavao je mesopotamsku, vavilonsku i egipatsku civilizaciju, kao i antičku grčku i rimsku, ali i na prostoru Crne Gore, a s posebnim senzibilitetom pratio je puteve Ilira, sudbinu drevne Doklee i Prevalitane.
Tako su, pored romana Putevi Prevalise, nastali i roman Otvaranje Agruvijuma, pjesame u prozi Glasovi iz Doklee, kao uostalom manje-više i sva njegova djela iz ovoga perioda.
Neki kritičari i poznavaoci književnog stvaralaštva Miraša Martinovića nazvali su ga pjesnikom - arheologom, što je donekle tačno, ali ne treba smetnuti s uma da je on demijurg, stvaralac svojih estetskih svjetova, knjiga proze i poezije, a ne naučnik.
On je, kako je već istaknuto, lično ili virtuelno obilazio lokalitete i otiskivao se u daleku prošlost. To nijesu arheološki već poetski obilasci drevnih gradova i drugih nalazišta - oživljavanje prošlosti kao sadašnjosti - virtuelne umjetničke rekonstrukcije građevina, vremenâ, artefakata, tragova prošlosti. To je traganje za bivšim svjetovima, gradovima i ljudima, samim životom, kroz dvije dimenzije - egzistencijalnu i metafizičku. Sve je predmet piščeve pažnje: umjetnička djela, fragmenti, zapisi, razne misterije, tragovi prošlosti u svim oblicima i vidovima. Ostaci ljudi, biljaka i životinja, tragovi običaja i vjerovanja, mitovi i legende. Znači, prošlost za književnika Miraša Martinovića nije predmet proučavanja kao arheologa, naučnika, već predmet oživljavanja. On kao umjetnik saznanja pretvara u ontološko tkivo, u biće estetsko.
Tokom vjekova veliki broj objekata u artefakata je izgubljen ili uništen, ali je samo umjetnik sposoban da ih dozove i ponovo oživi. Miraš Martinović je pjesnik - arheolog, istraživač, čarobnjak, mag. Samo on ima moć da ponovo vrati i vaspostavi stvari izgubljene ili uništene, koje su uništavali ljudi - varvari i vrijeme. Ali nešto preživi, a umjetnik ga oživi.
Posebna tema u njegovom stvaralaštvu je grad, naročito Nimrud, prijestonica Asiraca, koji je zauvijek izgubljen. Ur je jedan od glavnih gradova sumerske civilizacije, dok je Vavilon grad legendi, palata i biblioteke. Zato s posebnom žestinom ukazuje na razne rušitelje i njihova razaranja i uništavanja, pod zajedničkim imenom varvari.
Posebno su za oživljavanje dragocjeni drevni zapisi, pisani tragovi na kamenu, na papirusu, pergamentu, ili drugom materijalu, ali i u memoriji.
Miraš je zadivljen, fasciniran svijetom antike, ali i poražen prizorima rušenja. Prošlost je za njega, ipak, veliko lirsko poetičko otkrovenje. Antika je dominantna, ne i jedina tema njegovog stvaralaštva, iz ovoga perioda na početku XX vijeka. U stvari, ona je estetsko jezgro njegovog opusa, njegove poetike - eksplicitne i implicitne.
Jedinstven je stvaralački eksperiment u savremenoj književnosti da na umjetnički način kao pjesnik - arheolog i romanopisac istražuje i oživljava prošlost, bivše svjetove i ljude.
On je dosljedan sebi u svom književnom postupku, koji se usavršavao iz djela u djelo, uz nove izazove. A svako njegovo djelo je poseban, autohton i autonoman stvaralački eksperiment, dok cijeli njegov opus ima nešto zajedničko.
Miraš Martinović, ima se utisak, kao da cijelog života piše jednu knjigu ili da traga za njom - knjigom nad knjigama, univerzalnom bibliotekom koja je čuva.
”Živa antika”, ova knjiga, koja je pred čitaocem, uvodi nas u alhemičarsku sobu i za pisaći sto ovoga jedinstvenog stvaraoca. Neki kritičari, zastupljeni u ovoj knjizi, uspjeli su da zavire u njegov stvaralački postupak, način rada, magiku oživljavanja, lavirinte “žive antike”, njegovu poetiku i estetiku. Tako su nastajali tekstovi književne kritike zastupljeni u ovoj knjizi.
Antika je na neki način postala stvaralačka sudbina i inspiracija ovoga izuzetnog pisca obimnog opusa.
On oživljava i geografiju i istoriju, prirodu i ljude. Za prvo je vezano uzvišeno, za druge umjetnički lijepo. Kroz prirodu se oglašava i samo kosmičko stvaranje, prelazak iz bezvremenskog u vremensko - geografije u istoriju, istorije u metafiziku. Njegova radna soba je i mislionica i alhemičarska književna radionica.
On oživljava i na pozornicu postojanja izvodi bogove i ljude, otkriva mitotvornu viziju svijeta. Nastoji da pronikne u starinu, u ono što nije živo, da kresivom duha u kremenu prošlosti, nekom artefaktu ili činjenici, izazove varnicu duha, života, da dozove ono što je bilo umrlo ili zapretano u pepelu zaborava, proniče i u ono što je i materijalno i što je metafizičko. Oživljava predjele i pejzaže. Čula, razum i u intuicija, uz svemoć imaginacije, prodiru ispod kore stvari i stvaraju doživljaj uzvišenog i prirodno lijepog, pa se zatim transformišu u estetsku ljepotu. Zaista, pisac je zadivljen pred veličanstvom prirode i zagonetkom ljudskog postojanja. Transpozicija je sastavni dio njegovog stvaralačkog postupka, u sprezi duha, mašte i intuicije.
Antika, ono što je od nje ostalo ili “iskopano” među istorijskim činjenicama samo je podloga da se duh ispolji, da se prepozna ili oživi ono što je još živo u pepelu zaborava. Duh se ispoljava u odnosu sa onim što je materijalno. To je oduhovljenje ili oživljavanje činjenica, artefakata.
Hegel je govorio da je “umjetnost ideja u čulnom obliku” ili “oduhovljena čulnost”. Upravo, u stvaralačkom postupku Miraša Martinovića to se i te kako potvrdilo. U tome postupku pisac se koristi različitim načinima, tehnikama i stilskim postupcima književnog oblikovanja. On ima istančano čulo da u momentu “uhvati” ono što je neuhvatljivo, neizrecivo i da mu udahne život. Doziva “živu” antiku, čini je aktuelnom, savremenom. Dopunjava prirodu i istoriju, stvara svoje mitove ili dopunjava stare. Izražava unutrašnju suštinu, suštinu prošlosti. Ta živa lava se izliva iz dubine bića.
Aristotelovski rečeno, Miraš Martinović hvata entelehije, mogućnosti koje su se pritajile, zaspale i pretvara ih u lirsko, estetsko tkivo. On zadivljujuće zna i ima moć da prepozna i uhvati drhtaj života i u običnim činjenicama i artefaktima. A carstvo entelehija, mogućnosti je beskrajno. Miraševa moćna imaginacija (mašta, fantazija, uobrazilja) iznalazi i doziva različite i brojne entelehije da se ispolje. Da oduhove nešto, udahnu mu život.
Inspirisan “živom antikom” kao opsesivnom temom, u svojim djelima pretvarao je nebiće u biće, na ontološkoj a ne na gnoseološkoj osnovi. On kao erudita saznaje i saznanje pretvara u žive slike, osluškuje dubine prošlosti i doziva i oživljava ono što je odavno zaboravljeno ili mrtvo, dušu kamena, ritam materije. Otkriva ono što je skriveno, nevidljivo, neuhvatljivo, neizrecivo.
Kritike, osvrti, razgovori
Miraš Martinović je istinski posvećenik antike i umjetničkog stvaranja. Mag jezika. Pisac koji je izgradio sopstveni umjetnički izraz i u poeziji i u prozi. U stvari, jezik je, na neki način jedan od glavnih junaka cijelog njegovog opusa.
Ovoga autora, simbolično rečeno, ima više u jeziku i njegovim djelima nego u stvarnosti. A umjetničko djelo je svijet za sebe, po sebi, ali i za nas.
Nakon romana Putevi Prevalice desila se prava erupcija u stvaralačkom radu Miraša Martinovića. Dvodecenijski period obilježilo je više stvaralačkih faza u nastanku novih djela, poetskih zbirki i romana.
Valja istaći: tek bi personalna bibliografija Miraša Martinovića pokazala njegov razvojni put i dala izoštrenu sliku njegovog života i stvaralačkog rada, kao i pouzdan popis ne samo njegovih knjiga i tekstova, nego i tekstova i raznih informacija o njemu i njegovom književnom radu i opusu u cjelini.
Književna kritika i kritičari su reagovali na pojavljivanje svakog njegovog publikovanog djela. Tako se vremenom akumulirao zamašan korpus književne kritike na pojedina njegova djela, koji čine tekstovi poznatih poznavalaca književnosti, kritičara, pisaca, novinara i filozofa.
Međutim, impozantni književni opus Miraša Martinovića zaslužuje ozbiljan naučni književno-istorijski, književno-teorijski i književno-kritički pristup ukupnom književnom opusu ovoga izuzetnog umjetnika i obavezuje na ozbiljno naučno izučavanje, sa više aspekata.
Ova knjiga, Živa antika obuhvata većinu književno-kritičkih tekstova o njegovim pojedinim djelima iz oba stvaralačka perioda, ali i osvrte na osobenosti njegovog stvaralaštva u cjelini, na njegov književni postupak, sadržajne i formalne osobenosti, tematiku i poetiku.
Miraš je, po mome skromnom sudu, veliki, izuzetan pisac, a njegovo djelo možda spada među najznačajnija ostvarenja u crnogorskoj književnosti krajem XX i početkom XXI vijeka. Na žalost, njegovo ukupno djelo nije još uvijek dovoljno pročitano i ocijenjeno, iako to odavno zaslužuje.
Ovaj izbor književne kritike o pojedinačnim djelima, poezije i proze Miraša Martinovića najedno, u jedinim koricama, pod magičnim naslovom Živa antika, predstavlja solidnu osnovu i izazov budućim istraživačima i tumačima.
Izuzetnu pomoć istraživačima u tom smislu pružiće intervjuii i razgovori Miraša Martinovića koje su sa njim vodili pojedini stvaraoci, novinari i drugi. Neki od tih intervjua, zastupljenih u ovoj knjizi, imaju izuzetan značaj za shvatanje stvaralačkog puta i književnog postupka ovoga književnika, izuzetne i usamljene pojave. Ti intervjui, uslovno rečeno, imaju za autora testamentarni karakter, oni su kao njegova zavještanja, autobiografska i poetička.
Miraš je ne samo veliki pisac nego i neumorni i pasionirani čitalac, vrsni intelektualac, posvećenik umjetničke istine i ljepote.
Prvorazredni događaj za crnogorsku kulturu
Autor je sam, po svojoj zamisli i sudu, sačinio koncepciju i strukturu ove knjige kritičkih tekstova o svojim djelima, pod naslovom Živa antika. Ona obuhvata 69 raznih kritičkih tekstova i 6 intervjua koji su sa njim vođeni.
Tekstove je pisalo 40 autora, s tim što su pojedini zastupljeni sa dva ili više tekstova. Među njima su poznati pisci i umjetnici: Mirko Kovač, Dimitrije Popović, Predrag Matvejević, ali i drugi poznati pjesnici, književni kritičari, estetičari, filozofi, naši i strani, najviše sa jugoslovenskog prostora: Tonko Maroević, Stijepo Mijović Kočan, Petar Gudelj, te stranci Agim Vinca, Daniel Leuwers i Marko Martin.
Od domaćih autora kritičkih tekstova u ovoj knjizi zastupljeni su: Branka Bogavac, Bosiljka Pušić, Jovanka Vukanović, Anton Gojčaj, Boris Jovanović Kastel, Gracijela Čulić, Radoslav Rotković, Jezdimir Radenović, Lidija Vukčević, Radomir Glušac, Katarina Mitrović, Vlado Duletić, Rajko Cerović, Milenko Pajić, Luko Paljetak, Gordana Leković, Branko Maširević, Božena Jelušić, Goran Sekulović, Nela Savković Vukčević, Dragan Popadić, Ljubeta Labović, Sonja Tomović Šundić, Anka Vučinić Gujić, Aleksandra Vuković, Zorica Joksimović, Maja Grgurović, Natalija Đaletić, Ivana Velimirac, Božidar Proročić, Ivana Čagalj, Gordan Čampar, Blaga Žurić i Marijan Mašo Miljić.
Autori intervjua su: Zoran Drašković, Branka Bogavac, Slavica Kosić, Marina Dulović, Jelena Kontić i Božidar Proročić.
Pomenuti autori oglašavali su se povodom izlaska iz štampe pojedinih knjiga Miraša Martinovića, u novinama ili časopisima, uz učešća na promocijama novih izdanja, ali ima i ozbiljnijih osvrta, eseja pa čak i manjih studija. Zastupljeni tekstovi ukazuju na sadržajne i formalne karakteristike njegovih djela, njihov značaj i književnu vrijednost, poetiku i estetska načela i domete.
Recimo, između ostalih, književnik Mirko Kovač, pišući o knjizi Miraša Martinovića Antički gradovi, snovi i sudbine (2012), kaže da je pojava ove knjige prvorazredni događaj za crnogorsku kulturu i da se radi o “majstorski napisanoj knjizi, uzbudljivom literarnom štivu, prvoklasnoj prozi, koja nije samo pripovijetka nego je istovremeno i esej, jer pisac kopa u utrobu zemlje”...
Knjiga Živa antika, zbornik književne kritike o književnim djelima ovoga poznatog crnogorskog pisca iznova osvjetljava i njegovu ličnost i njegovo djelo i predstavlja solidnu osnovu za multidisciplinarni naučni pristup njegovom cijelom književnom opusu.
Bonus video:
