S proljeća, davne, 1973. godine, ukazala mi se prilika da posjetim Albaniju. Komunistička Albanija je bila tada u totalnoj izolaciji; u nju se nije moglo dolaziti, niti iz nje putovati. To se odnosilo i na obične građane, a posebno na novinare, kojima je onemogućeno da posjete ovu “zemlju orlova”. Bilo je “raznih komunizama”, mekih, tvrdih, mekših... Tito je osobio i evrokomunizam; Komunističku partiju Španije Santjaga Karilja i legendarne La Pasionarije, zatim, Komunističku partiju Italije, koju je predvodio Enriko Berlinguer...
Albanski lider Enver Hodža, ugledao se na sovjetski komunizam; Albaniju je zatvorio, potpuno izolovao od ostalog svijeta. Bio je, kažu, markantan, izuzetno lijep čovjek. Sarađivao je sve do 1948. prisno s Titom, pa je tada boravila na Cetinju u posjeti crnogorskoj Udbi i visoka delegacija albanske tajne službe Sigurimi. A kada se Tito brecnuo Staljinu, uputivši mu čuveno “ne”, Enver je raskinuo saradnju s Jugoslavijom, mada su diplomatski odnosi, kakvi-takvi, postojali...
U Skadar je dolazio i sovjetski lider Nikita Hruščov.
Jugoslaviji je, međutim, odgovarala Albanija koja se nije svrstavala u blokove. Tito nikad nije posjetio Albaniju, ali se s pažnjom odnosio prema njoj. Posjete Crnoj Gori koristio je i za poruke Albaniji.
- Sa svim susjedima mi imamo manje-više, normalne i prijateljske odnose. S Albanijom takođe želimo da imamo dobre odnose. Doduše, naši sistemi su različiti, ali to ne bi trebalo da bude razlog za slabe odnose na državnoj liniji - rekao je 7. avgusta 1970. na Žabljaku Tito. - Mislim da imamo mogućnosti za uspjeh saradnje u pitanjima za očuvanje nezavisnosti, integriteta i nemiješanja u naše unutrašnje stvari. Tu su nam interesi zajednički. Pored toga, postoje mogućnosti proširenja naših odnosa na ekonomskom planu. Želimo dobre odnose s Albanijom. A ja vjerujem da albanski narod neće da nam odbije ruku koju mu pružamo radi unapređenja međusobne saradnje...
...U martu, 1973. nikšićka “Sutjeska” igrala je evropsku utakmicu s fudbalerima “Labinotia” iz Elbasana. Titogradski “Inturs”, koji je poslovao u sastavu moćne “Industriaimport”, organizovao je dva autobusa za fudbalere, rukovodstvo “Sutjeske”, navijače i novinare. Ekipa Televizije Titograd putovala je u “sitroenu”- “ajkuli”, do tada neviđenom u Skadru, koji je izazivao naročito interesovanje.
Još od granice mogli smo vidjeti izuzetno dobro obrađena polja do ivice same ceste. Uzorana je čak i šljunkovita zemlja i zasađena orahovim stablima. Velika pažnja, očigledno, poklanjala se poljoprivredi; živinarske farme i pokrivene leje u kojima će se uskoro zarumenjeti prvi paradajz.
Navijači su u većem broju bili Titograđani i Tuzani koji su imali brojnu rodbinu u Skadru. Potresne scene; suze, jecaji. Mnogi su se, poslije više decenija, susreli sa svojim bližnjim. Okupio se veliki narod.
Ručali smo u skadarskom restoranu neko ukusno jelo zgotovljeno s orizom. Razmiljeli smo se po Skadru. Pomalo smo kasnili, pa su se fudbaleri “Sutjeske”, Joja Damjanović i Drago Kovačević Četka, opravdano ljutili kako će sjutradan odigrati utakmicu umorni i neispavani...
U Albaniji tada nije bilo privatnih automobila, kao ni privatnih stanova. Prođe pokoja konjska zaprega. Svi su na biciklima. Crkve i džamije bile su pretvorene u domove kulture. Prodavnice skromno snabdjevene; uglavnom kineska roba, olovke, nalivpera, đačke bojice. Hljeb se prodavao i “na kriške”. Vrijeme od svega oskudno. Diplomatski predstavnici zemalja koje su imale ambasade u Tirani, snabdijevali su se prehrambenim proizvodima u Titogradu.
I podsjećanje: jednog popodneva sjedio sam u titogradskom restoranu “Ribnica” s gradskim funkcionerom Vojom Raičevićem. Naišao je Novak Pribićević, jugoslovenski ambasador u Albaniji. Bio je na proputovanju za Tiranu. Vojo Raičević je rekao svom šoferu da ode u mesaru i kupi nekoliko kilograma mesa. Šofer je donio paket mesa koji je Raičević uručio Pribićeviću. Ambasador se dugo zahvaljivao...
...Martovskog dana 1973. šetam ulicama Skadra, iskićenim parolama “Živio marksizam-lenjinizam”, “Ne osam sati radnog vremena, već osam sati rada”, “Enver Hodža” i slično. Na trgu Staljinova bista. Uzeo sam fotoaparat i fotografisao što mi je volja. Sigurno je Sigurimi revnosno nadzirao svaki moj korak, ali me niko nije ometao. Čini se da se već tada, iako je Enver još bio na vlasti, začinjao neki embrion albanskog otvaranja, slobode...
Dok sam tada sjedio u jednoj skadarskoj kafani, prišla mi je sedamdesetdvogodišnja starica. Reče da se zove Đuka Drašković, rodom iz Nikšića. Udala se u Skadru za Marka Dodu, koji je u Nikšić bio došao “za poslom”.
- Bila bih srećna da dođem u svoj Nikšić, koji nijesam viđela više od pola vijeka! - veli mi starica Đuka. - Da vidim Crnu Goru, pa da umrem...
Zakonačili smo u Draču, u hotelu “Volga” i odatle pošli na utakmicu u obližnji Elbasan. Stadion prepun, a publika u pozorišnoj atmosferi. “Labinoti” je pobijedio “Sutjesku” 2-1. Ni abera; više od utakmice! Bio je to značajan iskorak u jednu tada zatomljenu, nama susjednu zemlju...
Napisao sam, naravno, tekst za svoj matični list “Pobjedu”, a onda me Sergije Lukač, urednik NIN-a zamolio da i njima pošaljem tekst s mog tadašnjeg puta u Albaniju. Poslao sam reportažu i pet fotografija. Sve je to, pod naslovom “Leje, parole, bicikli”, objavljeno u NIN-u broj 1160 od 1. aprila 1973. Tako je krenula i moja dvadesetogodišnja saradnja s NIN-om.
- Između NIN-a i Slobodana Vukovića uspostavljen je jedan poseban odnos u kome je bilo obostranog uvažavanja i obostranog poštovanja integriteta što je donosilo veliku dobit za obje strane - kazivao je Slobodan Reljić, glavni i odgovorni urednik NIN-a.
NIN mi je objavio i knjigu reportaža “Između dva neba”.
- Ajmo do Skadra! - rekoše mi uglas ćerka i supruga. Nije mi trebalo dva puta govoriti. Stari sam ja putnik. Sjedosmo u auto prošlog vikenda i pravac Skadar. Na granici samo s ličnom kartom! Za sat smo bili u Skadru, četvrtom po veličini albanskom gradu, značajnom ekonomskom i kulturnom centru sjeverne Albanije.
Za mene, doduše, prekratka relacija. Letio sam vaktile do Australije devetnaest sati, a jednom, na putu za Latinsku Ameriku, slećeli smo i na Zelenortska ostrva! Zatim slijede i tridesetdva leta preko Atlantika... Ali, kako bi rekli Staropodgoričani - bi mu ga!
I: evo me u Skadru, poslije pedeset godina! Kao da nijesam to ja, no neki starac, nekadašnji svjetski putnik, još oran za putovanja... Odmah sam primijetio da livade i njive nijesu obrađene kao ranije; zakorovljene. Više se, očigledno, ne živi samo od poljoprivrede...
A Skadar na Bojani vazda u srcima Crnogoraca. U mnogim crnogorskim kućama, nalazila se poneka lijepa stvar, kupljena u Skadru. Bio je pojam trgovine, ali i dinamičnih konzulskih vremena. Ostala je poneka građevina koja podsjeća na to vrijeme. Naišao sam na kuću koju sam fotografisao prije pedeset godina! Još stoji. Doduše, nakinđurena nekim reklamama, ali na njenom zidu više nije bilo političkih parola.
Skadar, nekad i sad.
Grad je posljednjih godina gotovo promijenio lik. Dobio je i Univerzitet, koji, inače, razvija uspješnu saradnju s Univerzitetom Crne Gore. Izgrađene su savremene zgrade. Džamija, katedrala i pravoslavna crkva zajedno egzistiraju na vidnom mjestu. Umjesto Staljinove, postavljena je bronzana figura Majke Tereze. Promiču brojni mladi ljudi. Rojevi automobila; “mercedesi”, “golfovi”, “audi”, “BMW”, “volvo”... Parking teško naći. Biciklisti, na sve strane; to je, bez sumnje, dio kulture ovog grada. Skadranke i Skadrani na biciklima. Lijepo je viđeti i vremešne gospođe kako spretno okreću pedale. Iako ima biciklističkih staza, voze po kolovozu; ravnopravni učesnici u saobraćaju, a ravničarski Skadar pogodan za vožnju. Na biciklu i stariji Skadrani u odijelima, s kravatom. Ispijaju s merakom kapućino u kafeima. I ja sam, u kafeu preko puta Nacionalnog muzeja, gustirao odličan kapućino; uzgred: jeftiniji nego u Podgorici.
Ima neke otmjenosti, topline, u Skadrankama i Skadranima; ostalo je to od slavnih skadarskih konzulskih vremena. Živjela je u Skadru i Jelena, ćerka Vojvode Gavra Vukovića, dugogodišnjeg ministra inostranih poslova Knjaževine Crne Gore; udata za Aleksu Martinovića, od 1914. crnogorskog konzula u Skadru. Crna Gora otvorila je konzulat u Skadru još 1863. godine.
Skadar je mediteranski grad; udaljen samo dvadesetak kilometara od Jadranskog mora. Vidi se to i po staroj arhitekturi.
Promiču automobili s registarskim tablicama Podgorice, Tuzi, Cetinja, Nikšića, Tivta, Danilovgrada, Bijelog Polja... Posjećuju Crnogorci i Crnogorke Skadar jatimice. Nijesam primijetio da ih nešto posebno zanima kupovina. Dolaze u Skadar da lijepo provedu dan; dobro ručaju vrhunski spremljenog krapa na žaru ili u tavi, najčešće u ribljem restoranu na Bojani, nedaleko od srednjovjekovne tvrđave Rozafa...
U popodnevnim časovima uputili smo se ka Crnoj Gori. Albanski graničari ljubazni, kao i crnogorski; nasmijani, duhoviti. S ličnom kartom prelazimo državnu granicu. Tako će biti kad Crne Gora uđe u Evropsku uniju. I ne samo to; moći će da se dobije posao u bilo kojoj zemlji Unije. Hoćemo li to dočekati!? Nadam se...
Bonus video:
