Kao dokazana umjetnica, dirigentkinja Jelena Sasnik napustila je Beograd i Srbiju, da bi se zatim susrela sa nevidljivim zidom birokratije i nerazumijevanja, manjkom demokratije i tolerancije, ali je, uprkos brojnim izazovima i preprekama, doživjela još veći profesionalni uspjeh i onda počela sanjariti o tome da je njena zemlja pozove da se vrati i svoje bogato znanje i iskustvo prenese mlađima.
Od te nade je nakon nekog vremena odustala, priča Sasnik za “Vijesti”, i dopustila da joj se dogode mnogi prekrasni momenti i brojne počasti u novoj domovini. Ipak, prisjećajući se svog puta, kaže da će iz perspektive mnogih ona “uvijek biti ‘dođoš’”, iako u novoj sredini živi i stvara duže od 20 godina, a tako je postala gošća u svojoj postojbini.
Podstaknuta sopstvenim iskustvom napisala je književno djelo “Dnevnik jedne migrantkinje” opisano ka o ispovijest Beograđanke koja na put kreće kao dokazana umjetnika, a doživljava tragikomični rigidni tretman evropske demokratije i malograđanštine. “Dnevnik” je poslužio i kao dramski predložak za muzičku predstavu “Ex/odus radosti” koja je nedavno izvedena i pred crnogorskom publikom, u okviru Hercegnovskih aprilskih pozorišnih svečanosti, HAPS. U pitanju je prva migrantska opera kojom Sasnik i diriguje, a koju je režirala Eva Hribernik i koja je od svoje premijere izvođena širom svijeta.
Poput pozorišno-muzičke freske na temu migranata, “Ex/odus” radosti postavlja pitanje ljudske slobode i stvaralaštva, kreativnog djelovanja onih koji nikada nisu napustili svoju matičnu zemlju, a sve to prateći sudbinu žene, obrazovane, prefinjene umjetnice koja želi postići uspjeh u drugoj zemlji.
Prikazujući posve lično iskustvo, Sasnik u razgovoru za “Vijesti” priznaje da je više nije sramota što raznorazna publika “zna da je bila gladna ili kojom brzinom je grabila do skloništa kad je počelo bombardovanje”...
Pored razgovora o predstavi, Sasnik govori o statusu migranata i izbjeglica u Evropi danas, raseljavanju mladih sa Balkana, besmislu prebrojavanja krvnih zrnaca po bilo kojoj osnovi, a prenosi utiske sa HAPS-a i komentariše kulturno-umjetničku scenu u državama nekadašnje Jugoslavije... Ona otkriva i da potpisuje tekst za prvu regionalnu operu na temu jugofuturizma koja će biti realizovana u saradnji sa organizacijom MOTO iz Beograda, a priželjkuje da to ostvarenje okupi umjetnike iz svake države nekadašnje Jugoslavije. Takođe, nada se da će uskoro opet gostovati u Crnoj Gori i da neće proći skoro tri decenije do novog susreta sa našom publikom, a ističe i da je ponosna na brojne učenike koji su članovi Crnogorskog simfonijskog orkestra.
Prva migrantska opera “Ex/odus radosti” nastala je po Vašem književnom djelu “Dnevnik jedne migrantkinje”, a njime i dirigujete... S obzirom na to da je prošlo određeno vrijeme od procesa i prve izvedbe, kako danas doživljavate i svoje djelo, ali i operu?
Od nastanka predstave “Ex/odus radosti” imali smo ritam izvođenja uobičajen za sva nova izvođenja, a onda je to bilo naglo presječeno karantinom i koronom. Svaki put kad je takva pauza se na prvoj sledećoj probi zabrinem da li je stvarno predstava tako dobra i da li je još aktuelna? Odgovor je, srećom, DA.
Kazali ste ranije da svaki put kada dirigujete, razmišljate u kontekstu “šta mi je ovo trebalo u životu; zašto sam morala toliko da se ogolim i da ispričam o svom životu”. Pretpostavljam da nakon svake izvedbe reakcije publike pruže odgovore. Nije li tako?
Ima jedna specifičnost u vezi predstave “Ex/odus radosti”... Nakon izvođenja, ljudi imaju potrebu da mi ispričaju svoj put novog života “tamo negdje”. To budu uvijek svojevrsne ispovijesti. U početku mi je bilo teško da se neposredno posle nastupa koncentrišem na te priče. Sada znam da ukoliko to izostane nismo posegli temeljno u intimu i potakli erupciju emocija svakog pojedinca. Zato pažljivo slušam i upijam. Publika uvijek prepozna iskrenu ispovijest. Tačno toliko koliko se daš toliko dobiješ nazad. Više me nije sramota što osoba u sedmom redu, parter lijevo zna da sam bila gladna i kojom brzinom sam grabila do skloništa kad je počelo bombardovanje.
Komad je izvođen na raznim stranama svijeta... Prije svega, kakvi su Vaši utisci i impresije iz Herceg Novog? A pored toga, ima li razlike u reakcijama gledalaca u zavisnosti od podneblja i da li neke posebno pamtite?
Svi smo duboko ganuti cijelom atmosferom na festivalu u Herceg Novom. To nije festival - to je fenomen! Cijeli grad živi i radi za ovaj događaj. Mnogim članovima ekipe iz Slovenačkog kamernog muzičkog pozorišta ovo je bilo prvo gostovanje u Crnoj Gori, a neki među njima su eminentni umjetnici. Vratili su se kući potpuno impresionirani kvalitetom i gostoprimstvom HAPS-a. Tako sam bila ponosna… Što se tiče razlike u reakcijama gledalaca - uvijek se prepoznaju oni koji su iskusili kako izgleda počinjati ispočetka u novoj sredini. Takvi ljudi posebno emotivno reaguju svuda.
Koliko se situacija po pitanju migracija, izbjeglištva, promijenila i kakvo je stanje danas? Da li je i koliko Evropa stvarno otvorena za migrante, bez obzira odakle stižu, sa Balkana, Bliskog istoka, iz Ukrajine ili Rusije?
Status i pozicija migranata i izbjeglica u Evropi se nimalo nije poboljšala u posljednje vrijeme. Sumnja i podozrivost do tuđinca se izgleda može prevazići jedino ako svi obrnemo jedan krug u migracijama. Dakle, da svako od nas negdje na određeno vrijeme iskusi kako je to biti “dođoš”. Ovaj nesrećni rat u Ukrajini je mnoge ljude na zapadu Evrope osvijestio koliko boja kože utiče na odnos do migranta. U startu su imali status i povlastice koje su za migrante iz Bliskog istoka ili Afrike nezamisliv luksuz. Najbolji lijek za ksenofobiju je putovanje u nove krajeve. Ko može, neka proba. Kad se zatekneš u nekom, recimo Laosu, na pitanje “odakle si” ne pomaže ni odgovor “iz Jugoslavije”. Prepoznaju samo Evropu. I onda sagledaš svu komediju i besmisao omiljenog sporta na ovim prostorima - prebrojavanje krvnih zrnaca.
Kada se prisjećate svog puta i putovanja, pa onda i adaptacije i integracije, šta Vam je ostalo u najživljem sjećanju i da li je nešto posebno uticalo na Vas (bilo da Vas je tada frustriralo ili Vas promijenilo za kasnije)?
Stidjela sam se ljudi koji u novoj sredini kamufliraju svoje porijeklo i korjene. Znate one ljude koji šapuću u inostranstvu kad pričaju na maternjem? Za mene je to tada bilo jednako izdaji otadžbine i svog iskona. Istovremeno me je vrijeđalo omalovažanje i ignorisanje mene kao novajlije te sam prkosila svojom neprilagodljivošću. Da se razumijemo: ja ću uvijek biti “dođoš” u očima mnogih ljudi iako u novoj sredini živim više od 20 godina. Ali kad sam konačno prestala da se “otimam” dogodili su mi se prekrasni momenti i izuzetne počasti u mojoj novoj domovini. Svog porijekla se ne stidim i podjednako dajem šansu da me nova sredina oplemeni i usreći.
Danas svjedočimo enormnom odseljavanju mladih sa Balkana. Šta mislite o tome i da li ste Vi nekada razmišljali o povratku? Kako zadržati mlade danas, posebno u sferi umjetnosti koja, uprkos i kvalitetu i kvantitetu, i nije toliko kompetetivna kao produkcija u Evropi, Americi i dalje?
Kada govorimo o Srbiji, samo 2019. se odselilo 8.000 doktora nauke. Rekord drži 2015. kada se u Evropu odselilo 60.000 mladih i od tada u prosjeku godišnje ode oko 35.000. U momentu kad moja otadžbina hvata dah od teške tragedije koja se dogodila prije nekolike nedjelje u masovnim ubistvima, ne mogu a da se ne zabrinem da je to dodatni okidač za odlazak mladih iz zemlje. Ja sam dugo godina sanjarila da će me moja zemlja pozvati da se vratim i prenesem svoje sada bogato umjetničko znanje i iskustvo kao dirigent i profesor. Od te nade sam odustala. Svoje dijete bih savjetovala da obavezno studira i neko vrijeme radi u inostranstvu jer je to odlično za kompletiranje mlade ličnosti na toliko različitih nivoa. A svoju zemlju i zemlje regiona na koljenima molim da postave kao prioritet da sve te mlade ljude posle najviše 10 godina vrate nazad i obezbijedi im dobar život. Prvi put, na primjer, vjerujem da će se poboljšati status, standard i renome profesora u Srbiji. Ali zar je moralo da neko dijete izgubi život da bi se vođstvo osvijestilo?
Kakva je Vaša percepcija kulturno-umjetničke scene u regiji nekadašnje Jugoslavije, posebno kada je u pitanju isto govorno područje? Da li se koriste u potpunosti svi (potencijalni) benefiti jasnog (spo)razumijevanja i kako to unaprijediti?
Rijetki su umjetnici koji vode udoban, ili ne daj bože raskošan, život ovdje. Za tako nešto moraš da izabereš, hajde da budem politički korektna, što komercijalniji umjetnički izraz pod uslovom da te nije sramota i da je to u skladu sa tvojim privatnim ukusom. Ja se, osim pedagogije, bavim skoro elitističkim pozivom koji je na ovim prostorima sistemski degradiran i otuđen od širih narodnih masa tako da ne mogu da očekujem neki veliki finansijski benefit. Ali, i to se mijenja. Evo primjera: Slovenačko kamerno muzičko pozorište odličnim vođstvom direktorke Katje Konvalinka je u nekoliko posljednjih godina stasalo u vodeći teatar u regionu za modernu operu. Predstave su rasprodate, za nove opere za djecu ne možete da nađete karte. Publika se glasno smije i burno reaguje na veoma avangardna djela jer je vremenom izgubila strah od takve forme. Sve više se postavljanje tih modernih opera finansijski isplati i sve vrvi od posla i novih projekata. To je nešto u čemu Slovenija u odnosu na druge bivše republike definitivno prednjači.
Kad povučem paralelu sa, na primjer HAPS-om, rečeno mi je da publika zazire od opere i moderne muzike. Uprkos tome, selektorka Milina Kovačević nije ustuknula. Hrabro se odlučila da nas angažuje i odaziv je bio apsolutno fenomenalan. A sljedeće godine će biti još malo više publike koju nije strah i tako se edukuje publika. Volim i saradnju sa ženama - inspirišu me sve te talentovane heroine koje trče na probe između kuvanja ručka, profesure, vožnje dece na aktivnosti i učenja novih uloga ili pisanja nove muzike ili drame. Sve te kokreatorke sa kojima sarađujem od Katje Konvalinka, Ane Sokolović, Eve Hribernik, Narcise Darijević, Maje Gal, Nataše Bogojevich, Vanje Kretič, mojih genijalnih diva iz opere “Svadba”/ Irene, Therese, Barbare, Štefice, Anje… To je samo mali broj žena koje poznajem o kojima treba mnogo i poimence govoriti.
Da li na nečemu trenutno radite i možete li nešto najaviti što bi publika mogla očekivati?
Ja uvijek radim na mnogo različitih projekata. Očekuje nas gostovanje u bolonjskoj operi na jesen sa operom na srpskom jeziku koju izvode slovenačke operske dive kao i na par festivala i pozorišnoj olimpijadi. Srećna sam što postavljam novu operu u sljedećoj sezoni u Slovenačkom kamerno-muzičkom pozorištu. Nadam se da ćemo biti pozvani na festivale u regionu da i domaću publiku obradujemo. Takođe, pripremam i seriju filmskih projekcija sa orkestrom, a to je namijenjeno djeci. Autor sam teksta za prvu regionalnu operu na temu jugofuturizma u saradnji sa organizacijom MOTO iz Beograda i očekujemo pomoć evropskih fondova za njenu realizaciju. Kad se to desi, želja mi je da angažujem umjetnike iz svake bivše republike.
A Crna Gora?
Što se tiče novih gostovanja u Crnoj Gori, ja se samo nadam da neće opet proći 20 godina do novog susreta. U Podgorici sam dirigovala posljednji put prije skoro 30 godina. Mnogi moji bivši učenici sviraju u Crnogorskom simfonijskom orkestru. To već zavisi od vođstva i njihovog plana. Možda nije loše dozvoliti publici da zavoli mnogo izuzetnih dirigentkinja sa ovih prostora i tu ne mislim samo na sebe, o ne. Vrijeme je i za novu turneju Omladinskog Super Hora, gdje namjerno biram mlade solo pjevače iz različitih kulturnih sredina gdje svi pripremaju isti program da bi se zajedno otisnuli na turneju gdje svi žive kao jedan. Nema ljepšeg osjećaja nego kad vidiš omladinu iz Slovenije kako igra oro, mlade Makedonce kako pjevaju operu “Gorenjski slavček”, hrvatske pjevačke nade kako zagrljeni i u suzama ne žele da se rastanu od svojih srpskih novih kolega iz hora. Za to živim. To su najvažnije integracije. Ko zna, možda nam se od sljedeće godine pridruže i solo pjevači, učenici iz Crne Gore? Vrijeme je.
Bonus video:
