Ako kažemo, rekli smo što nismo hteli reći/ Ako ćutimo, nismo ništa rekli/ Ali smo mnogo prećutali /Svaka reč znači ono /Što znači njeno ćutanje”, stihovi su pjesnika vatre i smrti, “princa poezije” Branka Miljkovića.
Ti stihovi, kako kaže istoričarka umjetnosti Kristina Radović, urednica u JU “Zahumlje”, najbolje opisuju njeno vječito dvoumljenje da li nešto reći ili prećutati. Tako je bilo i tokom razgovora za “Magazin” - nešto je rečeno, nešto prećutano, ali u svakoj izgovorenoj i odćutanoj rečenici je Kristina. Ili umjetnost. Svejedno, jer Kristina i umjetnost su odavno postali jedno. A dešavanja iz kulture u gradu pod Trebjesom gotovo su nezamisliva bez nje - bila da ih organizuje, moderira, ili pruža podršku iz publike.
Svijet ne može ništa čovjeku koji pjeva u nesreći
Kristina Radović je u Beogradu završila istoriju umjetnosti i diplomirala na temu “Slikarstvo u Hičkokovim filmovima”.
“Na završnoj godini fakulteta prof. dr Slobodan Mijušković, istoričar umjetnosti, držao je predavanja na temu ‘Upotreba slikarstva u Hičkokovim filmovima’. Kod Hičkoka mi je bilo interesantno to što on nikada ne postavlja standardno pitanje ko je krivac već koncepciju svojih filmova, kako kaže Žil Delez, zasniva na izlaganju ‘sprege odnosa kojima su krivac i zločin obuhvaćeni’. Slika/slikarstvo je upravo to sredstvo kojim se on koristi kako bi publici prikazao te odnose. Izuzetna predavanja prof. Mijuškovića i moja radoznalost da što više saznam o Hičkokovim filmovima i načinu upotrebe slike/slikarstva u filmu, kao i prožimanju ova dva medija, doveli su do toga da odbranim diplomski rad na ovu temu, da se dalje upustim u istraživanja iste te i da održim i dva predavanja u našem gradu”, objašnjava Kristina zbog čega se odlučila za Hičkoka i slikarstvo u njegovim filmovima.
Nakon završenog fakulteta vraća se u rodni grad i prvo radno iskustvo stiče u nikšićkoj Gimnaziji gdje osim redovne nastave organizuje i sekcije, a čak je uspjela i da 2012. godine sa učenicima pripremi predstavu “Opsesija: Pikaso i Dora Mar”, sa kojom su učestvovali u revijalnom dijelu Kotorskog festivala pozorišta za djecu.
Kreće Program podrške razvoju kulture a Kristina, kao rukovodilac tima koji pomenuti program u Nikšiću realizuje, organizuje brojne kulturne događaje, otvara izložbe, ali i priprema ih, poput izložbe omota starih ploča, retrospektivne izložbe moderne umjetnosti iz zavičajnog muzeja, izložbe fotografija i dokumenata povodom 120 godina “Zahumlja”... Bila je selektorka 54. hercegnovskog likovnog salona, autorka je serijala “Gorostasi slobode” o spomeničkom nasleđu NOB-a, kao i multimedijalnog projekta “Tango: O junacima i ljubavi” i najnovijeg “Imaginarijum”. Radi u JU “Zahumlje” kao urednica programa i iako je svemu urađenom utisnula poseban pečat i svaki događaj obojila autentičnim bojama, “Tango” i “Imaginarijum” su se nekako izdvojili. Ili ih je izdvojila priča koju im je Kristina namijenila.
“Multimedijalni pozorišni projekat ‘Tango - O junacima i ljubavi’ je priča o ljudima koji su od nastanka tanga, s kraja XIX vijeka, do danas, preko muzike mogli da izraze svoju nostalgiju, patriotizam, ljubav, ljubomoru, strast, čežnju, strast prema fudbalu, ujedno život. Podnaslov projekta, ‘O junacima i ljubavi’, je malo izmijenjena aluzija na poznato djelo argentinskog pisca i naučnika Ernesta Sabata čija djela čine okvir ovog projekta, a sam pisac vodi nas kroz hronološki razvitak tanga, autobiografiju, kroz priču o junacima XX vijeka i njihovim životima. Ideja za ovaj projekat ima svoj korijen u jednoj Sabatovoj slobodarskoj misli koja glasi: Svijet ne može ništa čovjeku koji pjeva u nesreći”.
Ove godine startovao je “Imaginarijum”. Održane su četiri sesije, slijedi kratka pauza, i nastavak na jesen.
“Što se ‘Imaginarijuma’ tiče slika je fenomen i jedan je od najdvosmislenijih i najširih pojmova koji koriste teoretičari i praktičari svih vrsta umjetnosti i kao takva moja vječita inspiracija. Ideja je bila da se kroz fenomen slike sagleda i afirmiše savremena umjetnička scena i kritika i posebno kod mlađih generacija, razvije i sugeriše vrjednosni stav o konkretnim umjetničkim djelima kroz razgovor sa renomiranim ličnostima sa regionalne i državne kulturno-umjetničke scene”.
Napravi pokret duše i promijeni sebe
Priznaje da ne zna kada je shvatila da će umjetnost biti njen poziv, a ne samo pasija. To se, kaže, dogodilo nesvjesno, “vjerovatno u jednom od onih trenutaka” dok je tražila “umjetnost u životu” i neosjetno prešla “u život u umjetnosti”.
“Umjetnost je ljepši put do istine. Fridrih Niče je rekao da ‘imamo umjetnost da ne bismo umrli od istine’. Proučavajući istoriju ljudske misli i različitih vrsta umjetnosti shvatila sam da zadatak umjetnosti nije da preslikava istinu, nego da je na sebi svojstven način učini vidljivom. Što se kulture tiče, u sociologiji ima preko 200 definicija. Za mene bi kultura bila svaki onaj spoljašnji ili unutrašnji proces koji dovodi do rasta čovjeka, a samim tim i društva u kojem bivsvuje”, kaže ona.
Priznaje da joj je iz književnosti najsličnija glavna junakinja njenog omiljenog romana “Majstor i Margarita”, a da je slika bila bi “Dama sa hermelinom” ili neki od Pikasovih portreta Dore Mar. U životu je najviše nervira dehumanizacija, a u kulturi “to što u ovo naše digitalno doba, kao da je kultura nekako postala dosadna”.
“Samim tim i deplasirana kategorija i kao takva sasvim nepotrebna. Sve više se teži senzaciji koja je uvijek uzbudljivija i koja u svojoj obeskorijenjenosti upravo dovodi do dehumanizacije”.
Nju nikada nije privlačio senzacionalizam, a kultura joj ne može biti dosadna, već prijeko potrebna.
“Vjerujem u misao o tradiciji kao pokretačkom principu u stvaralaštvu autora. Npr. Tomas Man svoje uporište nalazi u stvaralaštvu Getea i filosofskoj misli Ničea i Šopenhauera, pa savjesno izučavam sve one pisce i ona djela na čijoj se tradiciji zasniva djelo koje čitam. Od pisaca i djela volim Šekspira, Dostojevskog, Tolstoja, Mana, Bulgakova,Turnijea, Markesa, Sabata, Andrića, Selimovića, Crnjanskog i Kiša. Volim sve što napiše Božo Koprivica, a posebno romane ‘Samo bogovi mogu obećati’ i ‘San ulice’. Koristim se gore navedenim principom kada je i slikarstvo u pitanju. Volim Leonarda da Vinčija, Mikelanđela Karavađa i sve ono što znameniti italijanski istoričar i teoretičar umjetnosti Filiberto Mena podrazumijeva pod analitičkom linijom moderne umjetnosti, počevši od stvaralaštva postimpresionizma, pa sve do dematerijalizacije umjetničkog objekta u konceptualnoj umjetnosti”.
Kristina je i članica hora “Zahumlje”, jer kako je zapisao Miljković, “pjesma se ne piše, ona se živi”. A Kristina punim plućima živi umjetnost, i na pitanje da li kulturom možemo pobijediti nekulturu odgovara da možemo samo onda kada pobijedimo sebe.
“Citiraću Josifa Brodskog: Ne vjerujem u političke pokrete, vjerujem u lični pokret, pokret duše, kada se čovjek zagledan u sebe toliko postidi, da poželi da promijeni nešto u samom sebi, ne u spoljašnjem svjetu”.
Nikšić je grad duge i vrijedne kulturne tradicije, a “”Zahumlje” je hram kulture. Kristina je sve to spojila i predstavila u izložbi “Iskra plamena besmrtnoga”, koju je priredila povodom 120 godina “Zahumlja”.
“Izložba je obuhvatila vremenski period od 1898. do 2018. godine i predstavlja veoma rijedak i impresivan pogled na više stotina fotografija, dokumenata, plakata iz arhiva ove ustanove, porodičnih albuma mnogih članova ovog Društva i njihovih nasljednika, ali i dokumenata prikupljenih iz gradskog arhiva, privatnih i muzejskih kolekcija iz zemlje i regiona. Izložba se može smatrati interdisciplinarnom, jer se kroz fotografije i dokumenta, osim istorije djelovanja Društva, dotiče više oblasti, kulturnog, umjetničkog, političkog pa čak i ekonomskog zamajca u razvoju Nikšića. Ova vizuelna priča odaje počast za zasluge ‘Zahumlju’, koje je učestvovalo i u osnivanju novih institucija i omogućavalo iskazivanja mladih, darovitih umjetnika koji su svojim ostvarenjima obilježili i oblježiće vrijeme u kojem su živjeli i žive, i koji su se brinuli i brinu za očuvanje kulturne baštine grada i zemlje”, kaže autorka izložbe.
Bonus video:
