Slovenačka umjetnica širokog dijapazona djelovanja, istaknuta dirigentkinja, pozorišna rediteljka i kompozitorka Karmina Šilec za “Vijesti” govori kao laureatkinja ovogodišnje nagrade “Darinka Matić Marović” koju dodjeljuje Međunarodni festival KotorArt, a biće joj uručena sjutra na Pjaci od filozofa.
U stalnoj potrazi za novom muzikom i drugačijim poljima scenskog izraza, Šilec je kreirala brojne projekte koji su nagrađivani širom svijeta. Kreativno pristupa savremenim političkim temama s težnjom da doprinese prihvatanju različitosti, bavi se mizoginijom i seksizmom kroz ispitivanje žena u izolovanim sredinama (manastiri, logori), istražuje himenologiju, ali i nevinost kao fenomen, dok njen najnoviji rad “Milica” kritički osvjetljava problem femicida u Evropi, navodi se u njenoj biografiji... Šilec otkriva i da je njen naredni projekat inspirisan čestim pobačajima ženskih fetusa u Crnoj Gori...
O svemu tome, Karmina Šilec govori više za “Vijesti”, predstavlja i objašnjava svoja interesovanja i istraživanja i iznosi impresije povodom nagrade koja se dodjeljuje u čast jedne od najznačajnijih predstavnica muzičke umjetnosti u regionu - Darinke Matić Marović...
Dobitnica ste nagrade “Darinka Matić Marović” koju, u čast jedne od najznačajnijih predstavnica muzičke umjetnosti u regionu, dodjeljuje Međunarodni festival KotorArt. Kako doživljavate ovo priznanje, s obzirom na lik i djelo umjetnice po kojoj nosi ime?
Velika mi je čast što sam dobitnica ove nagrade. Prvo, upravo zato što je nazvana i inspirirana radom velike umjetnice, čiji sam rad upoznala već u svojim formativnim godinama. Drugo, jer je to nagrada za djelovanje u regiji, s kojom vežem značajni dio svog života; od istorijske povezanosti, odnosno sredine u kojoj sam odrasla, do šire kulturološke navezanosti koja me i danas inspiriše u umjetničkom radu.
Priznanje će Vam biti uručeno u Kotoru, 24. jula, na prvoj večeri Pjace od filozofa, koja se ove godine održava pod nazivom “Vox feminae”. Kako kombinacija tih segmenata festivala (ove nagrade i programa u sklopu kojeg će Vam biti dodijeljena) korespondira sa samim Vašim djelovanjem i umjetnošću?
Polazne tačke mojih projekata su različite, ali dosta često se bavim temama ženskog stvaralaštva u posebnim društvenim okolnostima. U tom smislu nastali su projekti s muzikom koja se izvodila u ženskim samostanima u baroku ili, dalje, muzikom koja se izvodila u ženskom internacionalnom logoru na Sumatri, do zadnjeg u kojem istražujem teme roda i složenu tematiku društvenog poretka kroz pogled na instituciju virdžina. I moj idući projekat ispituje teme drugosti, nadzora, reproduktivnih prava, tehnologiju kontrole i nove vrste dominacije nad ženama. Moje polazište za projekat je feticid koji se praktikuje i u Crnoj Gori. Tako da, ovogodišnje teme tog segmenta festivala izvanredno korespondiraju sa mojim trenutnim temama o svijesti društva, njegova uvjerenja, prošlost i sadašnjost, znanja i zablude.
Koliko je važno na ovaj način učiniti vidljivi(ji)m žensko stvaralaštvo u muzici, s obzirom na to da su kroz istoriju žene u sferi muzike često bile zanemarene ili potisnute?
U savremenom liberalnom društvu njegujemo svoju slobodu izbora u različitim područjima, od načina poziva, svjetonazora, religije, stila, do seksualnih preferencija i rodnog identiteta. Svi ovi izbori često imaju visoke cijene i zahtijevaju puno snage. Važno je stalno podizati svijest, mi imamo tu odgovornost. Ništa ne bismo trebali uzimati zdravo za gotovo jer bi se stvari mogle neočekivano promijeniti. Tko bi mogao zamisliti da ćemo u 21. vijeku opet imati sve te moralne i političke rasprave o pravima žena da odlučuju što će se dogoditi s njihovim tijelima? Da su porodično i seksualno nasilje, niže plate, nedostatak pristupa obrazovanju i neadekvatna zdravstvena zaštita i dalje problemi? Ili čak da još postoje žene koje ne smiju imati vlastite pasoše ili možda moraju tražiti dopuštenje od muškog pratioca kako bi putovale?
U principu mi smeta svaka getoizacija žena i kada se time želi pokazati afirmativni gest. Kao primjer navodim rječnik Grove koji ima posebnu knjigu u kojoj su navedene ženske kompozitorke. Ali, stvar s takvim pitanjima je, da ih moramo artikulisati, čak ponavljati uvijek iznova važne stvari koje smo naučili na putu kako bi društvo moglo ići dalje. Seksizam ima duboke korijene u tradiciji, i ljudi su ga internalizovali na takav način da ga više ni ne prepoznaju. Najgore je što su žene često nesvjesno njegovi (re)proizvođači. Ali svakako su takve inicijative važne jer daju glas za prava žena kroz umjetnost kako bi angažovale društvo da zagovara prava djevojčica i žena.
Jeste li, kao žena, osjetili takvu, getoiziranu, pa i seksističku atmosferu, od kada ste bili na početku svoje karijere, možda čak i obrazovnog puta, pa do danas? Koliko se toga promijenilo i koliko toga još treba mijenjati - kakvo je stanje trenutno?
Dirigovanje je vjerovatno područje koje je dosta specifično za afirmaciju umjetnica, jer je oduvijek bilo muško područje. Nedavno je dirigent Vasilij Petrenko uznemirio svjetsku javnost izjavom da muzičari “drugačije reaguju kad ispred njih stoji muškarac”. Isto vrijedi i za dirigenta Panulu koji je kaže: “Trude se, ali to je nešto sasvim drugo. To je čisto biološko pitanje”... Često pokušavam objasniti kako je istorijski gledano dirigovanje naizgled bilo gotovo potpuno muško područje. Kad se dirigovanje početkom 20. vijeka učvrstilo i afirmisalo kao profesija, žene još nisu imale toliko emancipirane društvene pozicije, da bi se mogle ravnopravno pojavljivati na podijumu, pa se stoga dirigovanje u svijesti javnosti poistovjećivalo s tzv. muškim svojstvima: kontrola, dominacija i moć. Posljednjih decenija novi koncept dirigovanja, koji više ne temelji toliko na tako stečenom autoritetu, počeo je nadmašivati stari. Tako je danas sve više uspješnih dirigentica.
Na svom putu sam često nailazila na više postavljenu ljestvicu. Zato bi katkad najradije odgovorila samo jednom rečenicom: “Bila sam prisiljena ignorisati mnoge ljude.” Umjetnici katkad nije dovoljno biti dobra o tome što radi. Dok je nasmijana i ugodna te se mora hrabro pretvarati da joj nije stalo, mora se nositi s nepoštovanjem, zanemarivanjem, pa čak i nasiljem. Od oboje: od muškaraca u njihovim projektima kao i od muških kritičara. I što je još iznenađujuće - (pre)često i od žena.” Ono što sam primijetila kao još tragičnije u svemu ovome je to što se žene prečesto zapravo takmiče jedna s drugom, a ne s muškarcima. Ako u tom ‘muškom krugu’ ima mjesta za žene, one se počinju međusobno takmičiti za ta mjesta. Bore se međusobno, a ne sa svima u sobi. Žene sa ženama. Bore se za ostatke umjesto za cijele obroke. I to je zapravo ono najtužnije.
Na koji način je i koliko moguć doprinos muzike i umjetnosti generalno u svim tim pitanjima i prihvatanju različitosti u društvu?
Trudim se da moji projekti budu platna na koja se projektuju sadržaji i društvene situacije, te da moji radovi budu mjesto za rasprave, osporavanja i provokacije, pogotovo ideja koje su nedovoljno propitane. Srećna sam što imam slobodu u izražavanju različitih ideja. Ovo je za mene velika i važna privilegija.
Veljerujem da ovakvi projekti rušenjem granica mogu postati metafora za otvaranje misli, percepcije, iskustva. Daju različite semantičke smjernice i daju prostor za pitanja za naše moderno društvo. Pokušavaju držati ogledalo tome ko smo, kako razmišljamo.
Kroz ispitivanje žena u izolovanim sredinama kao što su manastiri i logori, detaljnije ste pristupili određenim fenomenima... Možete li sa čitaocima podijeliti kako su ta istraživanja izgledala, na šta je bio Vaš fokus i koji su rezultati?
Takav primjer je veći rad inspirisan fenomenom virdžine. Cijeli projekat pod nazivom BABA obuhvata više radova: tri knjige, operu, eksperimentalnu zvučnu instalaciju, muzičke projekte. BABA se oslanja na antropološka i druga istraživanja kako bi se od materijala razvila višestrana performativna forma.
Knjige “Kolosalna balkanska fikcija” i “Katalog” su literarni i esejističko - teoretski produkt šire istrage koju sam radila na Harvardu prije nekoliko godina. Predstavljaju narativno putovanje kroz mjesta i vremena koja se savijaju pod plodovima romantične zapadnjačke mašte. A muškarača, Tobelija, slepica i Stana žive na prostoru koji danas nazivamo Balkanom. Stvorila sam intuitivnu konceptualnu mrežu između muzike, zapadnjačkog pogleda, sladobola, hetero-romantičarske ideologije i Adamova rebra, falocentrične gravitacije i djevičanstva. Dramaturški luk postavlja pitanja o izboru i seksualnom identitetu u savremenom društvu kroz nestajuću praksu virdžina. Ko je virdžina i kakav je njezin identitet? Podređuje li se zaista imperativu zajednice ili preuzima stvari u svoje ruke? Kakav je osjećaj izgubiti jezik svog tijela, jezik koji zapravo nikada niste naučili? Kakva je njezina percepcija sebe i percepcija ‘drugoga’, naspram koga se zapravo uspostavlja ili definiše? BABA na neki način drži ogledalo ograničenja i izbora koji se odnose na rod i seksualnost koji danas izlaze na vidjelo. U radu pokušavam komunicirati i problematično predstavljanje fenomena virdžina i negirati moć mnogih pretjerano generalizovanih i često uvredljivih slika u oblikovanju popularne slike o njima.
Sve započinjem mojim pohodom na jug, na ljude, slike i mirise tih krajeva. U tekstovima punim digresija o Jugoslaviji zanima me koncept djevičanstva s obzirom na teološke, političke, društvene i ekonomske uticaje koji su oblikovali njegovu koncepciju: djevičanstvo kao trijumf nad imperativom tijela - kao trijumf volje. Kroz instituciju virdžina zanima me i ‘istraživanje mita’ te jedna posebna djelatnost virdžina - izvođenje muzike. BABA je takođe inspirisana i posljednjim preživjelim laboratorijem usmene poezije u homerskoj tradiciji - guslarima. Gusle su savršen alter ego instrument jer su toliko bliske ljudskom glasu. Ujedno je simbolički instrument muške moći, svetinja patrijarhata.
U operi koja je imala premijeru februara 2023. u San Francisku fokus sam usmjerila još više u taj dominantni zapadni narativ o Balkanu i virdžinama, koji mi čini problematičan, prvenstveno zbog razlike u moći između “balkanskih subjekata” i zapadnog promatrača. Opera stoga raspravlja o epistemičkoj moći zapadnog promatrača nad balkanskom “jedinstveno nasilnom i čašću opsjednutom” kulturom koju mediji, antropološki izvori, putopisi i popularna kultura često senzacionalizuju te daje oštru kritiku načinu na koje Zapad prikazuje Balkan, što se često čini još jednim slučajem internalizovaog kolonijalizma.
Koliko je Vama lično sve to bilo izazivno, ali i teško, s obzirom na osjetljivost teme? Sa druge strane, kako su reagovale žene koje su bile u centru Vaših istraživanja i u krajnjem kakve su reakcije sredine?
Najveći problem kod takvih projekata zapravo je otežana dostupnost resursa. Česti su slučajevi kada je potrebno dosta vremena posvetiti prepisivanju iz rukopisa, traženju izvora po raznim knjižnicama i arhivima širom svijeta. U svakom slučaju, ova faza stvaranja je najuzbudljivija jer donosi mnoga iznenađenja.
Recepcija takvih sadržaja uvijek je pozitivno prihvaćena. Sjećam se nekoliko negativnih reakcija pojedinih katoličkih sveštenika na projekat “Musica Inaudita” s muzikom koju su komponovale časne sestre. Još najradikalnije je javnost podijelio “Na juris in the mood!” s muzikom borbe protiv fašizma, gdje se nakon više decenija ponovo izvodila partizanska muzika.
Posebno važan segment Vašeg rada je implementacija muzičke baštine u savremeno stvaralaštvo, a što obuhvata nasljeđe narodnih pjesama, igara i muzike, koje koristite kao model za svoju savremenu umjetničku kreaciju. To je primijetila i predsjednica žirija Dobrila Popović. Kako se međusobno prepliću i kakav je međusobni uticaj muzičkog nasljeđa i savremenog izraza?
Radi se o umnožavanju spojeva između nekoliko akustičkih kultura i neočekivanih jukstapozicija. Ponekad koncept donosi ukrštanja i hibridizacije inače udaljenih muzičkih identiteta, istorija i tradicija. U nekim radovima stvaram muzički jezik koji je čak “izmišljena etničnost” (fictional ethnicity) ili izmišljene reference na tradicionalno nasljeđe. Muzika se poigrava dualnostima između sakralnog i profanog, urbanog i ruralnog, ljudskog i “visokog”, analognog i digitalnog, monofonog i polifonog... Neki projekti uključuju i koncept elektro akustične muzike gdje se izvori zvuka transformišu i njima se manipuliše. Unaprijed snimljeni djelovi se obrađuju koristeći različite glasove, zvukove objekata (recimo tepsija) i instrumenata. Katkad pristupam i hibridizaciji zvukova instrumenata. U projektu “Šema” elektro smo izvodili na izmišljenom muzičkom instumentu, inspirisanom guslama. Najviše me naravno zanima glas, zato skoro u svim projektima upotrebljavam proširene vokalne tehnike. Zanima me korišćenje karakterističnih glasova, jedinstvenih glasova. Ponekad su mi čak draži od standardizovanih i akademskih glasova. Volim različite boje, različite kvalitete: niske, nazalne, svijetle, djevojačke, sirove, nježne glasove, pa čak i glasove pušača... Sve su to za mene zaista nezamjenjivi glasovi.
Razvili ste jedinstveni umjetnički koncept “choregie” s fokusom na kreativni proces koji dovodi muzički pojam komponovanja do pozorišnih aspekata interpretacije. Kako je nastao taj koncept, na čemu se zasniva i koliko se razlikuje od tradicionalnih pristupa komponovanju i/ili interpretacije muzike?
Riječ “choregie” vuče korijene iz grčkog jezika gdje su “choregi” trebalo da budu biti pokrovitelji umjetnosti, a ideja o razvoju pojma “choregie” umnogome se crpi iz grčke tragedije i posebno uloge hora u njoj. Pojam nove muzike (New music theatre Choregie), međutim, odnosi se na muziku koja predstavlja samu osnovu i glavni dio svih projekata - muziku našeg doba, kao i na muziku koja se ne čuje često na pozornicama i stoga se smatra “novom”, poput srednjovjekovne muzike, etničke muzike ili muzike preuzete iz određenih konteksta, npr. socioloških ili istorijskih... Osnovna dispozicija “choregie” je muzika koja se odnosi na druga područja. Muzika posebno postaje zanimljiva na drugačiji način jer dobija reference u nemuzičkom svijetu. Muzika, jezik, vokalizacija, vizuelno, pokret i nadasve kontekst, koegzistiraju, nadopunjuju se ili stoje jedni uz druge u određenoj ravnopravnosti. Svi oni nose različita značenja i ovim suživotom može se postići i treće značenje. A ovo je tako zanimljivo.
Sve u svemu, koji su najveći izazovi umjetničkog, muzičkog stvaralaštva u današnjem svijetu i kako se suočavate sa njima, možda ponajviše u kontekstu vještačke inteligencije, ako uzmemo u obzir da je robot nedavno dirigovao koncertom u Seulu? A pored toga, tu je i stalni trud i angažman privlačenja, zadržavanja, ali i stvaranja i njegovanja publike?
Vještačka inteligencija na trenutnom stupnju upotrebe ne utiče negativno na naše stvaralaštvo. Suprotno, upotreba savremene tehnologije mi je izazov. Razvijam projekte kod kojih upotrebljavamo elektro-akustičnu muziku, uživo transformišem i manipulišem zvukove, razvijam projekat sa uključivanjem robotike i “gesture control”… Mislim, da će uvijek (barem još neko vrijeme) ostati potreba za živu interakciju među ljudima. Mnogima je slušanje muzike bez same posjete koncertnoj dvorani dobro iskustvo (možda čak i bolje), ali svakako pozorište traži zajednicu ljudi. Mislim da postoji veći strah od potencijalne negativne upotrebe ili čak zloupotrebe vještačke inteligencije nego od eksperimenata s robotima dirigentima i, naravno, da će veća upotreba umjetne inteligencije zamijeniti rad pojedinih profesija, što će značiti nužnost prekvalifikacije mnogih u druge sektore. Dolaze uzbudljiva vremena.
Imate li neka očekivanja od gostovanja u Crnoj Gori, da li je to Vaš prvi put na KotorArtu ili u Kotoru?
Veselim se posjeti KotorArtu i Crnoj Gori. Sa najvećom radoznalošću čekam predavanje o femicidu u sklopu “Vox feminae”, jer je to baš tema mog idućeg projekta, inspirisanog čestim pobačajima ženskih fetusa u Crnoj Gori.
Istraživanje uloga svih izvođača u ansamblu i na sceni
Primjećujete li neke posebne ili drugačije reakcije publike pri upoznavanju sa konceptom “choregie”, kako to publika doživljava Kako vidite budućnost “choregie” koncepta u Vašem umjetničkom izražavanju, a možda i u široj primjeni?
“Choregie” u određenim pojavnostima moguće je razumjeti kao “music beyond opera”. Teško je natanko pojasniti kakva je razlika između “choregie” i “opero”. Ipak mi se čini da je najpoželjniji temelj opere ideja prisutnosti protagoniste u određenom intenzitetu odnosa među njima. Tako je pažnja gledalaca usmjerena na izvođače, na njihovu izražajnost, na njihovu tjelesnost na pozornici, i to kako ostvaruju svoje likove. Kod “choregie” neki središnji protagonista, koji bi privukao većinu pažnje gledalaca, a koji je karakterističan za operu, ne postoji. Tako gledaoci slijede po cjelokupnoj “choregie” pokrajini - među zvukom i vizualnim, prvo po detaljima i drugi put po cijelini. “Choregie” projekti su pozorišni, ali bez tradicionalnog razumijevana dramskog kao u operi ili mjuziklu; njegova dramatičnost proizlazi iz načina na koji se izvode muzika i drugi pozorišni elementi, a ne kroz glumu u klasičnom smislu. “Choregie” se fokusira na proces stvaranja koji dovodi muzički pojam kompomovanja u pozorišne aspekte izvedbe i postavljanja. Meta kompozicija ili još bolje emancipovana kompozicija nastaje pozicioniranjem različitih muzičkih i pozorišnih materijala u veću kompoziciju. Tretiranje glasa, teksta, pokreta, svjetla, slike, zvuka, gesta i drugih elemenata pozorišne predstave temelji se na muzičkim principima i kompozicijskim tehnikama, pa se muzičko mišljenje odnosi na predstavu u cjelini.
A umjetnici, izvođači?
U radu sa izvođačima pokušavam dosegnuti da svaki izvođač ima jednaku pažnju i značenje u kreaciji događaja. Gre za demokratično građu, pravila, dogovore, strukture, ideje, koji izvana mogu djelovati i kao virtuoznost, ali je osnova, da je iza svake odluke proces o tome gdje su elementi (od pokreta stopala ili rekvizita do riječi ili napjev) promišljeni kolektivno. Važno je izvanredno istraživanje kreativnih uloga svakog pojedinačnog izvođača.
Mislim da je koncept dobro prihvaćen, iako je kao forma u nekom limbu između područja, jer preispituje odnose između performativnih i muzičkih. Što se tiče odnosa izvođača, sigurno se desio intenzivni susret različitih mentaliteta ali u svakom slučaju traži put ka tome kako vidjeti savremenu muziku u njezinoj drugačijoj performativnosti (izvedbenosti).
U razgovorima s muzičarima se u početnim terminima pojavljuje i pitanje da li razumijem muziku kao nedovoljnu, pa joj dodajem još neke vanjske referentne okvire. Nikako! U pitanju je potpuno drugačije iskustvo i ta drugačija percepcija muzike. Muzika može biti zanimljiva na drugačiji način kada dobije reference u nemuzičkom svijetu. Kad pripremam određenu muziku, paralelno s time već od samog početka počinjem misliti i na druge reference. Ponekad je to svjetlo, riječ, prostor, ponekad više referenci istovremeno. A katkad nijedna. I tada se desi klasična koncertna izvedba. Bez tih drugih referenci je muzika intimnija.
"Carmina Slovenica" je susret prošlosti i savremene kreativnosti
Ansambl "Carmina Slovenica" na čijem ste čelu poznat je po eksperimentalnim vokalnim izvedbama... Kako radite na njihovom razvoju, jedinstvenom stilu i kako konvencionalne norme i/ili tehnike korespondiraju sa time? Koliko je zapravo važno istraživanje novih polja u umjetnosti, a koliko je istovremeno i teško dokučivo?
Kod kreiranja programa uvijek sam slijedila ideju, da moraju biti naši programski muzeji, gdje se dešava susret s najvećom umjetnošću iz prošlosti, a istovremeno uvijek predstavljati savremenu kreativnost i dati joj mogućnost da bude izvedena i viđena. Tako je i logično došlo do prepoznatog identiteta ansambla. Iza toga je sistematski rad na više polja. Izvođači su tako djelovali po "choregie" metodi, koja se koristi u svim segmentima i uključuje pet elemenata: pokret, glasovni eksploratorij, kiparjenje, imaginicaiju i ritualizovanje.
Šta za Vas znači predvoditi ansambl poput "Carmina Slovenica", koji su izazovi sa kojima se suočavate, bilo u produkcijskom kontekstu ili kada je u pitanju prezentacija Vašeg rada, publika, gostovanja i slično?
Carminu Slovenicu predvodim od 1989. i od tada smo gostovali u svim cjelinama, na najuglednijim pozornicama i na preko 80 festivala... Sve to vrijeme održavati vrhunski kvalitet značilo je istovremeno i sistematski obrazovni sistem kroz Pjevačku školu CS. Uz to je program obuhvatao i organizaciju koncertnih ciklusa, music theatre choregie festivala, bogat izdavački program. Zahtjevi i odgovornost su rasli sa većom ekponiranošću i međunarodnim saradnjama i koprodukcijama. Prije nekoliko godina promijenili smo produkcijski model "Carmine Slovenice" i od tada djelujemo projektno, čuveni vokalni teatar "Carmina Slovenica" više nije dio programa.
Bonus video:
