Sve uloge koje sam igrao mogu biti dobre i loše, ovakve i onakve, nešto su napravile kako za koga, meni su sigurno nešto značile, ali nijedna uloga koju sam igrao nije mene toliko tražila kao što je Faust. To je u razgovoru za “Vijesti” kazao glumac i filmski producent Svetozar Cvetković Cvele nakon što je s predstavom “(Pra)Faust” gostovao na Grad teatru.
Cvetkovića, koji je svojom umjetnošću glume obilježio jugoslovensku i srpsku kinematografiju i teatar, publika festivala Grad teatar gledala je u naslovnoj ulozi Geteovog ”(Pra)fausta”, u režiji Borisa Liješevića s kojim je sarađivao u brojnim predstavama koje su osvajale visoka priznanja: “Elijahova stolica” (Gran pri 45. Bitefa), “Pijani”, “Čarobnjak”, “Peti park”...
Diplomirao je glumu davne 1980. godine na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu i iste godine priključio se ansamblu pozorišta Atelje 212. Igrao je u oko 60 dugometražnih igranih filmova, TV serija i drama koje su uglavnom producirane u bivšoj Jugoslaviji, Srbiji i Crnoj Gori. Neke projekte je radio i u inostranstvu. Gostovao je u različitim pozorišnim produkcijama u Jugoslaviji, Kanadi, Austriji, Švajcarskoj, Engleskoj, Sloveniji i Hrvatskoj. U proteklih 28 godina nagrađivan je za glumački rad na svim važnijim filmskim i pozorišnim festivalima u Jugoslaviji, Srbiji, Crnoj Gori.
Kako biste opisali svog Fausta u ovoj predstavi i šta Vas je, nakon svih velikih uloga koje ste odigrali, posebno privuklo tom liku?
Privuku vas godine u kojima ste i upravo to što ste kazali - šta ste sve u životu radili. I osnovna Faustova dilema zapravo je da, nakon svega toga što je uradio u životu kao filozof i doktor i kao neko ko je proučavao teologiju, postavi sebi pitanje “Šta je to što sam ja uradio i da li to ima smisla?”. Onda postavite sebi jedno takvo pitanje i identifikujete se s tim junakom i shvatite da je ta tema životno univerzalna i da život sa sobom nosi neke, može se reći, intelektualne stereotipe.
Ali to je ono što nosi život. Onda krenete time da se bavite, razlozima zašto je to tako, nečim što je najvažnije u životu kao što je ljudsko osjećanje, koliko ono može i smije da vodi čovjeka, koliko je njegovo biološko i mentalno trajanje. Znači, ima sijaset tema kojima se u tih dva sata bavimo koliko traje predstava koju smo napravili. To je ono što je mene držalo u tome, da od toga ne odustanem.
Inače, ako bismo govorili o onome što se tiče posla, to jeste za mene najveća provokacija. Sve neke uloge koje danas pogledam unazad da sam igrao, one mogu biti dobre i loše, ovakve i onakve, nešto su napravile kako za koga, meni su sigurno nešto značile, ali nijedna uloga koju sam igrao nije mene toliko tražila kao što je Faust.
Koliko mislite da ljudi sebi danas postavljaju ta pitanja i koliko je moguće odabrati da li ćete biti đavo?
Nemoguće je odabrati. Mislim da se ljudi danas generalno i ne bave tim pitanjem.
Zašto mislite da se ne bave?
Zato što se vrijeme kompletno izvitoperilo i to se nije dogodilo samo kod nas na Balkanu nego su generalno u ovom svijetu vrijednosti drugačije. Odnosno, vrijednosti su prave, ali ne vidi ko treba da ih vidi. Ima moj prijatelj Miša Radivojević, filmski reditelj, jednu dobru rečenicu kao sentencu: “Potreban je veliki dar da se prepozna veliki dar”. Tako da je to veoma diskutabilno koliko danas velikog dara ima, a ima ga. I ko ga prepoznaje.
Ovo djelo je nastalo davno, a više je nego aktuelno danas poput mnogih velikih književnih djela. Zašto mislite da se i dalje bavimo tim temama? Zar nismo mogli do sada nešto da naučimo?
Ja se bojim da je aktuelno za nas koji smo se njime bavili, a možda je aktuelno za ovih 250 ljudi koji su došli u amfiteatar manastira Stanjevići da pogledaju ovu predstavu. Bojim se da na generalnom planu nije tako. Znate ono kad kažete “Romeo i Julija” pa odmah imate preciznu viziju o tome da sada gledate neki ili čitate neki komad koji je u stihu, koji je prepjevan kod nas i koji ima jednu ljubavnu priču koja je tragična. Onda je postojao i film koji se mogao pogledati i znate šta da očekujete.
Gete je samim svojim imenom težak, težak da se podnese. Faust samim svojim imenom povuče na neki mrak i nešto što uopšte nije istina. Mi smo napravili nešto što je životno, što je duhovito, što je emotivno, ljubavno, veselo i što je na kraju i tragično. A sve to postoji i u ljudskom životu. Svakog dana čujete neku lošu informaciju, malo vas rastuži, ali u toku dana se više smijete nego što plačete.
Hoću reći da puno duhovitih stvari ima u ovom životu i tako smo mi u Faustu našli to nešto, posebno u liku Mefista, što nama jeste duhovito, nešto što je očigledno duhovito i publici koja nas je do sada gledala. Nešto vrlo zabavno što je za Getea i Fausta prilično veliki znak pitanja i pitanje da li to neko zbilja hoće da pokuša da napravi.
Sa Borisom Liješevićem ste često sarađivali. Mislite li da je on u tome uspio?
Boris Liješević je čovjek koga znam dobar dio njegovog života, ima jako čvrste korijene ovdje u Budvi i Crnoj Gori. Ima jako dobro potkovano obrazovanje i ima predanost tome što radi. Nas dvojica posljednjih desetak ili petnaestak godina radimo zajedno neke predstave s vremena na vrijeme, koje njemu, meni, a i toj publici nešto znače.
Kakav je Liješević reditelj?
Nije to jednostavno da kažete da li je neko dobar ili loš reditelj. On je artist. On nije od tih reditelja koji na početku rada na nečemu znaju šta će se desiti na kraju. On vam je kao nepročitana knjiga. Znate kada uzmete knjigu nekog naslova i naslov vam se dopadne. Onda čitate knjigu i ne znate šta se dalje dešava nego se ta knjiga dovija. Tako se i rad s njim na tim predstavama koje smo radili odvija i razvija. On je mnogo češće dolazio na sve probe koje smo radili s pitanjem šta ćemo s ovim da uradimo, nego ovo ćemo da uradimo ovako ili onako. Uvijek je sebi, a i nama postavljao pitanje šta, kako i na koji način, sa željom da nekako zajednički to otkrijemo.
Kakav je bio proces konkretno u predstavi “(Pra)Faust”?
On je krenuo od jedne ideje na samom početku o tome kako bi trebalo da izgleda početak predstave, a ja sam na to nabacio još deset ideja tokom mjesec i po dana. Onda je on uzeo malo nečega od moje dvije ideje i naslonio na neku svoju ideju i tako smo sklopili tok kako bi to trebalo da izgleda na neki logičan način. U tome je neka ljepota posla s njim.
Predstava je iznenađujuće duhovita. Kako ste došli do humora i duhovitih trenutaka u predstavi?
Zajedno smo došli do humora, prije svega zahvaljujući Ozrenu Grabariću koji igra Mefista. On to nosi sa sobom najviše od svih nas. Onog časa kad se on uvuče, vi odmah morate da krenete na tu stranu i onda je to jako dobro. Obično u onome što ste gledali ili što smo gledali na filmu, a važno je reći da svi filmovi koji su snimljeni po Geteovom “Faustu” nisu igrani po tekstu koji je Gete napisao već su svi morali da budu adaptirani.
Čak i posljednji film koji je prikazan u Berlinu i donio reditelju Srebrnog medveda za režiju, piše da je rađen po Geteovom “Faustu”, a ne kao Geteov “Faust”. Tako smo i mi ovo radili po “(Pra)Faustu” koji je nastao trideset godina prije nego je izašao “Faust”. Tih trideset godina nije mali period za ljudski život, ali kada radite na nečemu trideset godina onda se to razvija. A može da se razvija ovako ili onako. Mi smo onda kombinovali tu prvu varijantu s ovom posljednjom varijantom, napravili smo neki spoj i zbog toga ga zovemo (Pra)Faust.
Vi ste neko ko je odigrao mnoštvo važnih uloga upravo na festivalu Grad teatar kroz njegovo postojanje, a bili ste jedno vrijeme i programski urednik ovog festivala. Kako sada gledate na Grad teatar?
Prije svega imam jedno jako emotivno i lijepo sjećanje na jedan dio prošlosti i kao nešto što je zbilja imalo kvalitet jer te predstave koje smo mi tu radili nismo igrali samo ovdje, već smo ih poslije igrali po zemlji, po svijetu, putovali smo. To je neka romantična vizija pozorišta koju gledam i drago mi je da sadašnje umjetničko rukovodstvo pokušava i uspijeva da održi taj autorski nivo festivala.
U pozorištu treba uspostaviti nešto što je umjetnički stav, a to se i dešava
Kako se razvija pozorište u Srbiji i regionu nakon pandemije koronavirusa? Koje su teme i naslovi aktuelni?
Preživjeli smo svi skupa jedan težak period i činjenicu da se pozorište ugasilo u dvije godine na jedan bukvalan način zbog pandemije s jedne strane, a s druge strane ga je trebalo oživjeti. Onda se ono lagano oživljavalo, ali na nesreću vi pozorište u takvim okolnostima morate da oživljavate nečim što je komercijalno, nečim što će publika dolaziti da gleda isključivo da bi se zabavila. Sada je tek došlo neko vrijeme u kom treba uspostaviti nešto što je umjetnički stav i mislim da se to i dešava ovih dana. Polako počinju da rade reditelji kao što je Boris, kao što su Selma Spahić i Dino Mustafić koji dolaze da rade i kod nas. Čini mi se da to ide u dobrom pravcu.
Vrijeme se kompletno izvitoperilo i to se nije dogodilo samo kod nas na Balkanu nego su generalno u ovom svijetu vrijednosti drugačije. Odnosno, vrijednosti su prave, ali ne vidi ko treba da ih vidi.
Bonus video:
