Radomir Uljarević već punih 50 godina piše pjesme i priče. Osnivač je najvećih projekata kulture, koji baštine autentično crnogorsko pjesništvo i romanopisanje, već skoro 40 godina.
Kultne manifestacije Grad teatar i Trg pjesnika osnovao je daleke 1987. godine sa grupom saradnika, a potom i Trg od Ćirilice, festival “Ćirilicom” i Njegoševe dane poezije.
Uljarević je uspio da u Budvi tada, u partnerstvu i pod vođstvom i u organizaciji Nove knjige iz Podgorice, ugosti nobelovca - Marija Vargasa Ljosu, a ove godine i drugog nobelovca, Olgu Tokarčuk.
Za “Vijesti” Radomir Uljarević govori o svojim autorskim projektima, o pjesništvu, o ukidanju sloboda u Crnoj Gori a naročito o svom najnovijem projektu, festivalu “Ćirilicom”.
Uskoro se navršava 40 godina Vašeg stalnog angažovanja u Budvi. Davno ste sa prijateljima osnovali Grad teatar.
Dakle, te davne 1987. godine još uvijek je bila u toku obnova Starog grada, nakon zemljotresa, i paralelno sa tom obnovom, vjerujući da obnovu grada mora da prati i kulturna i duhovna obnova, osmišljena je koncepcija Grada teatra, na čemu su radili Marović i Ristić.
Kao sastavni dio Grada teatra, na samom početku smo ustanovili i Trg pjesnika. I zaista, Grad teatar je dobio, paralelno sa dramskim programom, i jedinstveni, neponovljivi teatar poezije - na sceni su se umjesto glumaca našli autori! Trg pjesnika je bio neka vrsta antičke agore, dakle, otvoren za najrazličitija mišljenja i najrazličitije ideje. Trg pjesnika je ubrzo postao sinonim za pojam demokratije, ne samo po tome što se programi održavaju na otvorenom, već i po tome što su i sami programi bili otvoreni - Trg pjesnika je postao slobodna tribina za nastup i onih zabranjenih pisaca, koji su mogli da govore svoje književne tekstove isključivo i samo u Budvi, ne i u gradovima iz kojih su dolazili.
Možete li nam reći nešto o odnosu komunističkog režima prema projektu?
Čitava koncepcija Trga pjesnika je djelovala nevjerovatno inovativno, ali subverzivno, s obzirom na strogost važećeg socrealističkog kulturnog koncepta. Žalosno je da se takva tribina, u jednom trenutku, na zahtjev politike zatvori, i da kasnije postane tribina isključivo za nastup tzv. državnih pisaca. A tajna uspjeha je bila vrlo jednostavna: sve ideje su mogle ravnopravno da budu iznesene pred javnost. Upravo je Trg pjesnika bio takva manifestacija, i upravo je zbog toga postao meta kritike onih koji o kulturi tako ne misle. To je odista bilo mjesto svih neistomišljenika, i svih nacija, i svih kultura.
Kasnije, u uslovima vladajućeg jednoumlja izgubila se svaka elistitička dimenzija programa koji bez elitizma ne znači ništa, kultura osrednjosti, to je ništa, ne može da se samoproglašava kulturom, jer takva kultura može da bude isključivo propagandisitčka, i u svojoj elementarnosti - antikultura.
Odakle tolika inspiracija Budvom?
Budva je prepoznata kao autentičan kulturni prostor, grad koji baštini mnogo toga iz drevne civilizacije, od prije Hrista, iz vremena kad je Grčka civilizacija bila na vrhuncu uspona, i kad je grčki, neponovljivi duh bio najveće dostignuće čitavog ondašnjeg svijeta. Kad je Kadmo donio svoje feničansko pismo u Budvu - to pismo je rodno mjesto ćirilice, jer najbliže je vinčanskom i etrurskom pismu.
Budva kao da je kroz burnu, gotovo tromilenijsku istoriju, i u novijoj istoriji, sačuvala tu prestižnu nit originalnosti i neponovljivosti. O tome najbolje govori činjenica da je Budva jedini grad koji ima u svojoj toponimiji Trg pjesnika i Trg slikara, to mnogo govori o kulturnom prestižu.
Sada radite jedan, moglo bi se reći, mladi festival jer traje “samo” sedam godina. Iz književnog je prerastao u multimedijalni, a sada je najveći ćirilični festival Balkana, po broju programa i trajanju. Kako ste došli na ideju i zašto opet crnogorsko primorje i Budva?
U tom vjekovnom kulturnom mozaiku, u ovom gradu, kao fenomen koji je zadobio javno dobro ime odmah po osnivanju, projekat “Ćirilicom” zauzima vidno, ja bih dodao i neuporedivo važno mjesto u kontekstu kulturnog oslobađanja, nakon što su sve kulturne institucije bile zarobljene, i kojima je upravljao jedan duh antikulture, duh anti-multikulturalizma, sve pozivajući se na antifašističke tekovine, koristieći se fašističkim metodama, taj duh u Budvi nailazio je na snažan otpor, kao što je bilo i kad je osnivan Grad teatar i Trg pjesnika, koji su otvorili vrata - vrata koja su kasnije tvrdo zabravljena, za sve koji misle drugačije.
Mi smo, zapravo, u okviru ovog projekta samo revitalizovali one koncepte koji su uvijek bili plodotvorni, i oslobođeni od ideoloških matrica. I dok taj prostor slobodnog zastupanja, makar i suprostavljenih ideja, bude na snazi, ovaj projekat će biti uspješan, a ako ga ugrozi neki drugi, politički nametnut koncept, mi ćemo osmisliti neki novi “stari” projekat. A Budva je istinska evropska prijestonica kulture, i to “predsjedavanje” seže daleko u prošlost.
Malo ko zna da su književnici otvorili prvi festival Grad teatar i da je književnost, kako dolikuje, poslala poruku novog života iz obnovljene Budve prije pozorišta. Možete li nam reći par riječi o tome?
Grad teatar su zvanično otvorili jugoslovenski pjesnici Dušan Kostić, Milo Kralj, Ciril Zlobec i Vitomir Nikolić. Potom je uslijedila prva predstava, “Ričard Treći”, a iste večeri u ponoć Vitomir Nikolić je održao prvo autorsko veče na Trgu pjesnika i tim programom je otpočeo Trg pjesnika koji je trajao prvih desetak godina 60 noći, zaredom, iz noći u noć. Taj program je bio velika novost u kulturi ne samo u Jugoslaviji, već i na cijelom evropskom jugoistoku.
Skoro kao tajna zvuči podatak da je čuveni crnogorski pjesnik, velikan naše književnosti, Vito Nikolić, otvorio prvi program Trga pjesnika
Ja sam godinama prijateljevao sa Vitomirom Nikolićem, i nisam mogao da se načudim čudu kako u ondašnjoj reprezentaciji crnogorskih pisaca nije bilo mjesta za njega, jer on nije bio ušao ni u jednu antologiju savremene crnogorske poezije, u kojoj su uvijek bili Jevrem Brković, Milo Kralj, Vojislav Vulanović, Branko Banjević, Ratko Vujošević, Sreten Perović, Ljubisav Milićević i drugi - ali Vitomir Nikolić je uvijek bio ignorisan, nije imao status važnog pisca, i u toj atmosferi meni su mnogi zamjerili što sam tu novu manifestaciju počeo sa poezijom Vitomira Nikolića. Moram istaći da su me u tome podržali jedino Ranko Jovović i Miodrag Tripković, a Vito je bio ganut do suza. Imao je jasnu predstavu o tome da je riječ o jednoj drugačijoj, neobičnoj manifestaciji.
Tadašnji Grad teatar donosio je tu kreativnost, inovativnost i kulturni prestiž na način kako to danas čini projekat “Ćirilicom”, koji po snazi, po energiji koju donosi, po koncentraciji talenta, stoji u ravni sa onim što je nekada bio Grad teatar, a danas, nažalost, nije.
Cijela bivša Jugoslavija je brujala o Vašem projektu s kraja osamdesetih. Kako Vam sa ove distance izgleda ideja koju ste vrlo uspješno sprovodili - 60 književnih programa tačno u ponoć, jer nama to danas zvuči nestvarno?
Pa to je i tada bilo nestvarno, ali u stvari to je bio entuzijazam koji se tiče obnove grada poslije zemljotresa, i u tome smo svi nalazili veliku snagu prepoznajući istorijsku odgovornost. Ovoga puta festival “Ćirilicom” predstavlja kulturnu i duhovnu obnovu i Budve i Crne Gore, koja je bila postradala u jednom, ne manje strašnom, ideološkom zemljotresu, i svijest o toj obnovi daje takav snažan pečat ovom programu.
Samo u vrijeme sankcija po mom pozivu Budvu je posjetilo više od 150 evropskih i svjetskih pjesnika i proznih pisaca, esejista i publicista. Od tada do danas na crnogorskom primorju, ne samo u Budvi nije učestvovalo toliko pisaca. To naši ljudi nijesu znali, a bojim se da i danas ne znaju. Činjenica je da sam za 16 godina pokrenuo u okviru Trga pjesnika i organizovao preko 1.000 javnih programa, i upravo ta činjenica po nekima bi trebalo da predstavlja kompromitaciju.
Koliko danas pratite program Trg pjesnika i koje su to razlike u odnosu na Vašu osnivačku ideju?
Valjda je logično da od mene niko više ne želi uspjeh tom programu, jer je to moj autorski projekat.
Postoje dva moguća koncepta, onaj usko crnogorski, i onaj široko evropski i međunarodni. Koji je od ta dva koncepta više crnogorski? O tome nam se valja dogovoriti! Prvi bi morao da bude jednonacionalan, a drugi višenacionalan. Prvi bi mogao da bude jednokulturalan (čitaj: antikulturalan), a drugi interkulturalan. Prvi bi mogao da bude antitradicionalan, a drugi sasvim u tradicijama Crne Gore (i njene slobode). Prvi bi mogao da bude autističan, a drugi otvoren.
Kad se osvrnemo na ono šta je nekada bio Grad teatar i Trg pjesnika, na trenutak povjerujem da je kultura prošlost, i da kultura više nije moguća, živimo u doba postkulture, u doba supkultura. Kad je riječ o zatvaranju kulturnih manifestacija u neke okvire, dakle, kad više nema govora o otvorenim programima i slobodnim programima u kulturi, to je tragično.
Trg pjesnika je, nažalost, izgubio onaj ekskluzivitet, i što je najvažnije odrekao se prava da poziva učesnike u programu koji ne moraju nužno da budu politički podobni. Ali o tome kako izgleda taj program najbolje govori činjenica da je meni zabranjeno da budem učesnik u tom programu, iako me bio svojevremeno pozvao predsjednik Savjeta, Siniša Jelušić, i insistirao da na Trgu pjesnika bude predstavljena moja knjiga - izbor iz poezije. To se ponovilo i kad sam dobio neke od međunarodnih nagrada, isto tako i kad sam dobio Zmajevu nagradu, iako je to jedina Zmajeva nagrada koja je došla u Crnu Goru.
U kojoj mjeri pratite ostale programe u okviru festivala Grad teatar, čiji ste osnivač?
Ja mogu da se pohvalim, i to mi na neki način čini čast, da sam prvi gledalac u istoriji pozorišta kome je zabranjeno da u publici prisustvuje nekoj predstavi, a taj kuriozitet bi mogao da nađe svoje mjesto u Harvudovoj ”Istoriji pozorišta”. Meni je bukvalno, u “oslobođenoj” Budvi, pod novim rukovodstvom, bilo zabranjeno da prisustvujem predstavi “Zelena čoja Montenegra”, iako je riječ o projektu napravljenom po knjizi koju sam ja (tj. Oktoih zajedno sa Prosvetom) objavio u više od 120.000 primjeraka, po kultnoj knjizi koju je napisao Momo Kapor.
Zašto baš nobelovci književnici u Budvi, i kako ste došli na ideju o gostovanju poljske spisateljice Tokarčuk u Budvi?
Ne samo nobelovci, svi važni ljudi iz kulture u svijetu će vrlo rado doći u Budvu, prije nego u mnoge kulturne centre u Evropi. Primjera radi, Mario Vargas Ljosa nije prihvatio da otvori najveći sajam knjiga na svijetu - sajam knjiga u Frankfurtu, ali zato je s radošću prihvatio poziv Nove knjige da otvori sajam knjiga u Budvi, u okviru Grada teatra (sajam, koji uzgred budi rečeno još uvijek nije organizovan - i to je ono što Budva duguje Vargasu Ljosi).
Šta očekujete od festivala “Ćirilicom” u budućnosti? Treba li brinuti za naredne godine, jer kod nas ništa nije sigurno i stabilno?
Očekujem da festival “Ćirilicom” ostane ključni kulturni projekat u regionu, i da buduća kulturna prijestolnica Evrope svoje programe sa festivala “Ćirilicom” promoviše diljem kontineta. Očekujem da ovaj program ohrabri sve one koji slijepo slijede ideološke matrice, po kojima je ćirilica prevaziđeno pismo, da u skladu sa entuzijastičnom potragom za identitetom konačno uvide da je u temelju našeg identiteta ćirilica.
Ako ljuti protivnici Miroslavljevog jevanđelja i Oktoiha, jednom utvrde da nije kriva ćirilica zato što su jedino nju koristili naši preci kao svoje pismo, već ako tu činjenicu uvaže isključivo i samo kao svoj nezamjenjivi kulturni kod, onda smo mi sačuvali i odbranili ćirilicu, to jeste, sačuvali smo i odbranili sami sebe.
Crna Gora je smetnula s uma da je kultura u temelju njene državnosti
Očekuje se da će Budva biti Evropska prijestonica kulture 2028. godine. Koliko je to važan projekat za malu državu i grad?
Takav projekat bi bio važan za svaku državu - pogotovo za Crnu Goru koja je smetnula s uma da je kultura u temelju njene državnosti, a poneki se odriču kulturnog nasljeđa Crne Gore, vjerujući da je ono tuđe, da je tuđe ono što je nesumnjivo njihovo. To je važan projekat i za grad koji u gotovo tromilenijskoj kulturnoj baštini čuva sjećanje, čuvajući sve nas od zaborava. A to sjećanje jeste sjećanje na Budvu koja je odista bila prijestonica kulture i u stara, i u novija vremena.
Mislite li da je još važnije da se tim projektom, tzv. EPK, uz asistenciju međunarodnih stručnjaka, bave naše, crnogorske mlade snage, neki tim kombinovan od nevladinog i vladinog sektora? Da li mi imamo kadrove za to?
Crna Gora nije nikada oskudijevala u kadrovima, mladi ljudi iz Crne Gore su učestvovali, ili su vodili najkompleksnije projekte MED, IPA, ERAZMUS, Kreativna Evropa, uključujući i projekte kojima su za kulturnu prijestonicu aplicirali i Maribor i Novi Sad, i oni spadaju u red međunarodnih stručnjaka, a mi to previđamo. Dakle, mi imamo vrlo stručne kadrove - i taj tim bi se mogao napraviti u kratkom vremenu, teško da bi neko u regionu mogao da brže organizuje efikasniji tim stručnjaka kakav bi mogla Budva da angažuje u najkraćem roku. Mi samo treba da pokažemo dobru volju, i ništa više.
Bonus video:
