Prije (sada već) 27 godina niko nije ni slutio da će tom (ispostaviće se posljednjem i nikada završenom) filmu legendarnog Živka Nikolića trebati ovoliko vremena da makar i u fragmentima ugleda svjetlost dana ili lice publike, prisjeća se glumica Jelena Mila (Jelena Ivanišević Paunović) dok evocira dane provedene na Karuču, na setu za posljednju epizodu serije “Oriđinali” koju je veliki reditelj tada zamišljao kao film.
No, okolnosti su uradile svoje, reditelj je otišao, a materijal je ostao nagomilan, loše čuvan, za mnoge i zaboravljen. Sve dok se nije okupila ekipa s idejom da ispriča neispričanu priču. Tako je nedavno realizovan dokumentarno-igrani film “Živko Nikolić - Nedosanjani san” u režiji Senada Šahmanovića. Film će premijerno biti prikazan sjutra, 26. avgusta, u sklopu 36. izdanja Filmskog festivala Herceg Novi - Montenegro Film Festival (FFHN-MFF). Projekcija će biti upriličena u dvorani “Park” u 18 časova i prisutnima će otkriti priču o posljednjem, nedovršenom djelu velikog crnogorskog i jugoslovenskog sineaste Živka Nikolića.
“Kroz nekoliko narativnih linija, koristeći arhivske materijale, nove snimke i snimljene intervjue, približićemo Živkovo stvaralaštvo širem auditorijumu. Kroz film će nas provesti Živkov sin Petar koji će nam otkriti više detalja o njegovom odnosu s ocem, njihovim razgovorima, snovima, željama sanjanim turbulentnih 90-ih godina. Pored njega, kroz priču o filmu provešće nas i glumci koji su sarađivali na njegovom posljednjem filmu, koji će se na kraju upoznati sa samim djelom. Film je sniman u Nikšiću, Podgorici, Beogradu i Njujorku”, naveo je reditelj u najavi.
Jelena Mila kaže da ne sumnja da će publika uživati i da je “Nedosanjani san” zapravo zapis jednog vremena koje izmiče ispod stopala. Ona se u razgovoru za “Vijesti” prisjeća seta i svoje uloge od prije skoro 30 godina, upoznavanja s velikim rediteljem koji je od samog početka ulivao povjerenje i zračio genijalnošću, prenosi utiske povodom oživljavanja starog materijala i poručuje da ne treba stati na ovome, jer je Nikolić mnogo toga ostavio u amanet.
Jedna ste od onih iz “prve postave” kultnih “Oriđinala”. Kako je bilo sarađivati sa Živkom Nikolićem i kako je došlo do toga?
Tog proljeća davne 1995. producent Radomir Pule Milović je došao u Beograd i tražio je glumice za posljednju epizodu serije “Oriđinali”. Od početka je to predstavljeno kao epozoda s potencijalom za film, jer je cijela radnja izmještena na posebno mjesto na Skadarskom jezeru i ima svoju nezavisnu narativnu cjelinu, kao dio serije, ali i kao cjelina za sebe. Snimali smo mjesec dana na Karuču...
Živko je još 1994-1995, razumio značaj filma čak i u kontekstu pravljenja desetak nastavaka “Oriđinala”. Svoju genijalnost, Reditelj (namjerno pišem veliko slovo R) pokazuje i time što nije krpio filmsku cjelinu od ostataka serije, već je izdvojio jednu cijelu epizodu s ciljem da zaokruži film. Iz te perspektive jasno je da je Živko, u osnovi, filmski reditelj Autorskog filma - rijedak među najvećima. Serija je za njega bila više podloga za igranje televizijskim filmskim izrazom u produženom trajanju. Valja pomenuti i seriju prije “Oriđinala”, “Đekna još nije umrla, a ka’ će ne znamo”, snimanu i prikazanu 1988. Ubrzo zatim kreću i “Oriđinali”. Krajnje je ljudski i očekivano da jedan takav Autor želi da seriju ovjekovječi i filmom.
Tada je Živko svojim unutrašnjim filmskim okom dao primjer i jasan dokaz tome da je film ipak film, a serija samo serija, uz poštovanje obje forme, ali bez zajedničkih parametara poređenja. Film je završena cjelina, dok je serija i pored svojih najboljih filmskih pretenzija, ipak komercijalna aždaja koja kao osnovni cilj ima gutanje minuta - kako popunjavanja TV i striming programa, tako i gledaočevog vremena, uz dužno poštovanje autorima.
U kakvom sjećanju Vam je ostao taj proces snimanja i da li nešto posebno pamtite? Kakav je bio reditelj u odnosu sa Vama i da li je bila vidljiva njegova zamisao?
Kao mlada glumica tada sam mislila: ako je stvorio Savinu Geršak kao međunarodnu zvijezdu, onda je sasvim u redu da budem dio priče i u grupi crnogorskih djevojaka. Doveo je našu glumicu iz Amerike Svetlanu Cermin kao “čudo neviđeno”, a s njom i mog dobrog druga sa snimanja Borisa Keteku, tamnoputog dečka koji je rođen i živio u Srbiji sa samohranom majkom i odsutnim ocem ljekarom iz Togoa. Njih dvoje, domaća Amerikanka i stranac, zamutili su priču, odnosno ustaljeni patrijarhalni poredak preko prava nasljedstva: položaja, snage, značaja žene i bračne zajednice, kao i odnos roditelja prema djeci.
To je dovelo do nevjerovatnih obrta u shvatanju tradicionalnog, što su pomno pratile mnogobrojne djevojke u selu. Jedna među njima bila sam i ja. Djevojčure, prepuštene Rediteljskom vođstvu, nisu mnogo pratile radnju filma, dok je Živko uvijek hvatao najzanimljivije krajoloke, likove i prostore. Meni je sve vrijeme snimanja prošlo kao čarolija. Iako nije bilo lako. Ustajali smo oko pet ujutro kada nas je kupio autobus iz Podgorice, i ostavljao na lokaciji u Karuču. Na setu smo ostajali po čitave dane na dispoziciji da uđemo u kadar. A Karuč na Skadru, kao bajka: smokve, kamenjar, zmije, jezerska oka, samo jezero, Zimovnik Petra Prvog i mi razbacani po kamenjaru, na suncu, spremne svakog trenutka za ulazak u kadar, pojedinačno ili u grupi…
To što smo snimili tada, ostalo je nepoznato meni, evo sve do sada, dok nisam vidjela fragmente Živkovog filma u dokumentarcu Senada Šahmanovića. Moram priznati da se ničega ne sjećam… Sjećam se scene u čamcu s kolegom Mirkom Vlahovićem, sjećam se trčanja po kamenjaru, predivnih prostora Karuča u kojima smo snimali i čekali kadar, i jako se dobro sjećam mog kostima i šminke, odnosno odsustva šminke i nakita, pa i najmanjeg. Sve što sam imala bilo je: košulja, pregača, opanci i marama… Živko je sav višak poskidao i od tada minđuše nikada više nisam nosila. Lice nije smjelo da ima šminku. Lice je moralo da bude čisto kao priroda oko nas, kao kamen. Toga se sjećam. A scena kupanja (golišavog), ležanja u brodu, više scena pjevanja (jedne se sjećam) u kojoj sam vodeći vokal pjesme djevojaka, bile su mi pravo otkrovenje! Prvi put sam vidjela i intimne scene glavnih junaka, jer je Živko tražio mir i intimu ekipe za vrijeme tih snimanja. Sa tog snimanja imala sam samo par fotografija koje su mi jako drage.
Sami kostim je dokazao da autorski film predstavlja obrazac budućoj filmskoj industriji - osnovica poluge klasičnog modernizma. Bez dobrih, genijalnih autora poput Živka koji je živio svaki kadar, ne bi bilo progresa, novih estetika i etika filma. Dobar obrazac, prototip, mustra se uvijek prihvata, i postaje formula uspjeha za sve što dolazi poslije.
S obzirom na sve to, kolika je (bila) obaveza i odgovornost raditi ovako nešto, film o filmu?
To je već nešto drugo. To je druga forma u kojoj je Senad preko razmišljanja dijela glumaca koji su učestvovali u filmu, htio da prikaže njihovu perspektivu doživljaja rada na filmu. I to je zanimljiv pristup. Ova grupa djevojaka kojoj sam ja pripadala, bila je pozvana ljetos, 24. jula, da dosnimi posljednje kadrove filma, gdje smo se mi, sada već poslije skoro 30 godina, okupile i prisjećale rada sa Živkom. Ali to prisjećanje je bilo na jedan poetičan, izrežiran i scenarijom vođen dijalog autentičnog scenariste originala “Oriđinala” Dragana Koprivice. Jako je zanimljiv i rediteljski pristup kraju filma, koji čeka na susret s publikom u izvornoj ideji.
Kakva je Vaša uloga u ovom ostvarenju, kako je doživljavate i koliko Vam znači?
Prvo sam srećna što sam vidjela makar sekvence svoga rada. Kao što sam rekla, samo snimanje filma za mene je bilo kao jedan san, tako da danas nisam sigurna da bih se mogla sjetiti svih kadrova koje sam snimila. I dokaz tome je da se nekih i ne sjećam. Naravno, kada smo na Karuču vidjeli grubo montiran materijal i cijeli filmski tim “Oriđinala” koji se okupio poslije 27 godina, počela je i ta traka sjećanja da se odmotava i tako, naravno, svaka scena oživi - ipak ostane negdje u onom budnom ili onom malo dubljem, sjećanja koja čekaju da se iniciraju. Moj prvi doživljaj je bio: vidi kako smo lijepi, mladi kao priroda oko nas. Neka putenost, čistota. Drugo je bilo da je moj lik prisutan kao neka forma vođe grupe djevojaka - uostalom tada smo samo moja koleginica Bojana Kovačević i ja bile svršene studentkinje glume i aktivne glumice u pozorištima u cijelom regionu. Ostale djevojke su bile na prvoj ili drugoj godini studija na Cetinju (prva klasa) i Beogradu. Tako da je logično da smo i vukle radnju.
Uz par scena neke fine obnaženosti, kako samo Živko to može “kretivno da pokrije”, pravo iznenađenje mi je bilo pjevanje.
Zašto?
Ja u filmu primijetno pjevam, sa djevojkama u pratnji. Sjećam se da sam pjevala jednu pjesmu, to mi je ostalo u živoj uspomeni: priroda, sunce, jezerska voda, vrelina i na usijanom kršu kao pobacani kamenčići pjevamo. A pjesma stara, crnogorska, odzvanja Skadrom..., toga se sjećam. Ali da vodim par glumačkih dionica pjevanjem, zaista mi je otkrovenje! Srećna sam zbog toga da je tu i baš tako, upravo pjevanje ostalo ovjekovječeno. Taj dio moje scenske ljubavi - pjevanje, uvijek je bio skrajnut, muzička, baletska škola - uvijek su bile u nevidljivoj funkciji glume. I odjednom u kadrovima Živkovog filma moje pjevanje postaje ovjekovječeno, uz odličnu muzičku nadogradnju, iako je sve a-capella. Mi nismo mnogo povezivali tokove naših kretanja na setu - tako u grupi, u vječnim jurnjavama i čekanju. Sada mi je jasnije poslije pogledanog dokumentarca - pjesma se pojavljivala uvijek kada se djevojke umire i beskonačno čekaju da se nešto desi na jezeru. Tu tišinu i mladalačku čamotinju je opisivala snaga naše pjesme.
Imate li neka očekivanja od ovog filma i šta biste rekli da publika može očekivati?
Prije svega, hvala RTCG i odluci televizije da se krene s mrtve tačke, da se prikaže posljednje djelo našeg autentičnog maga filmske režije Živka Nikolića. Jednostavno, kod takvog autora nema viška vremena, nema dosade, nema praznog hoda, svaki kadar je bogata priča, iskaz za sebe. Moram pohvaliti reditelja Senada Šahmanovića koji je film o Živku, počeo “filmskim portretima”. Iako nije direktno povezano s posljednjim Živkovim filmom, jasno je da je htio da naznači polazne osnove i specifičnosti Živkovog rada, kao likovnjaka. Kao i u slikarstvu, u svim ostalim vizuelnim umjetnostima, kreće se uvijek od krokija, skice lika, koja onda prelazi u proporcije sklada portreta, igre grafike lica, i svjetla u njemu. Tu, tišine portreta u živim kadrovima pokretnih slika, posmatraju vrijeme. Senad nas uvodi u raskoš oslikavanja likova, dajući primjer prvog Živkovog filma “Beštije”. Poslije toga se polako dokumetarni film vraća kadrovima posljednjeg TV ostvarenja i posljednje epozode - film “Oriđinali”. Senad je dao svoju viziju i kako sam tvrdi, iskoristio je maksimalno preostali materijal koji mu je bio dostupan. Činjenica je da je dosta materijala nestalo, jer snimljeni materijal nije bio zaštićen. Velika šteta, ne za Živka, već za nas da smo dozvolili vremenu i nama samima da to blago uništimo. Znate, to je kao da imate nedovršeno djelo Ingmara Bergmana. Ja mislim da bi se ti kadrovi čuvali u sefu, a ne na dohvat ruke svim zainteresovanima, i to od 1995. imajući u vidu kroz šta je i sama televizija prošla, pa i država, i ekonomski i politički, kao i cijeli region. Teška vremena. A Živko je samo želio da stvara. Genijalno je posmatrati, sada već s vremenskom distancom, to vrijeme urušavanja svih vrijednosti. Dok oko nas 1990-ih posrće cijelo okruženje i guši se u razaranjima, Živko ulazi u svoj zatvoreni svijet filmskih junaka i autentično tragikomično prikazivanje metafizike našeg postojanja u tim istim krajolicima, potpuno otkinutu ili duboko uronjenu u arhetipski kôd tog istog prostora i vremena koje opisuje.
U Senadovom filmu, publika će uživati gledajući jednu zanimljivu dokumetarnu priču, ali bojim se da onog Živka koji nam svima nedostaje nema mnogo, iako svi pričamo o njemu. Ipak je Živkov film - film, a ovo zapis jednog vremena koje nam se izmiče ispod stopala.
Kako korespondiraju stari snimci s novima koji su napravljeni i sklopljeni u “Nedosanjani san”?
Zanimljivo. Ali su po prirodi dva svijeta. Živkovi kadrovi su Živkovi kadrovi. I bilo bi dobro da ih vidimo u jednom kontinuitetu - koliko god toga ima. Sve ostalo je dokumentaristički zapis sjećanja, potkrijepljen sekvencama iz nedovršenog filma. Posljednja scena u Senadovom filmu je scena na samom jezeru, na Karuču, gdje se na autentičnom mjestu snimanja ponovo okupila ista grupa djevojaka, nakon 27 godina, čime reditelj direktno povezuje današnje vrijeme sa Živkovim kadrovima, naravno iz vizure dokumetarca. Spoj prošlog i sadašnjeg, onog nekad i onog budućeg, lijepo je dopunio scenarista Dragan Koprivica u saradnji s rediteljem. Bio je užitak na Karuču gledati i prikazivanje skoro montiranog dokumentarnog filma, ali i naći se u istom prostoru, u istom sastavu s filmskim timom saradnika, kao na snimanju prije 27 godina.
Koliko su “Oriđinali”, ali i druga njegova djela aktuelna danas, s obzirom na to da autor govori o crnogorskom mentalitetu, ali i o ukorijenjenosti patrijarhata u ovoj sredini?
On je rijedak reditelj koji se s toliko žara borio za ženska prava. Opisivao je patrijarhat u kojem su žene vladale. On je opisivao surovi sukob starog i novog - osnovu promjena i svakog napretka. Taj sudar je bolan - dok staro ne otpadne i novo se ne uspostavi. Zato je Živko vječan. Nikada nije bio dnevni politikant, ali nije mario da zvekne tamo gdje je šuplje, da odjekne. I onda se svi čudimo kada odjekne i razmišljamo da li se šali ili on to ozbiljno... Eto kako Živkovo djelo uvijek nadživljava sve nas.
Karakteristična je upravo ta njegova vizura crnogorske žene...
Pozicija žene u Crnoj Gori nije zavidna. S jedne strane postoje stari moralni kodeksi: časti, čuvanja obraza i porodice koji obavezuju i muški i ženski rod. S druge strane, faktor urušavanja je toliko jak te se sve ljulja. Očuvati staro, a ići u korak s vremenom - nije lak posao. Dupli moral, rodne slobode, neodgovornosti, relativizacija svega, nosi dobar osjećaj osvajanja sloboda... I opet Živko! Prepoznavanje bolnih osvajanja sloboda, pokušaj prihvatanja novih obrazaca življenja i nesnalaženje u istima, zaista su vječna i neiscrpna njegova tema. A žena je ostala izvor svih promjena! Kako je samo volio žene na platnu, čini se da su bile osnov za pokretanje drame kod njega. Bez dobrih ženskih likova, bez jakih žena, ne bi bilo ni dobrog Živkovog filma.
Kazali ste da ne treba stati na ovome. Na šta sugerišete?
Treba napraviti film. Petar Nikolić, Živkov sin, koji ima snage i energije da se time bavi i za rad svoga oca bori, na šta ima i zakonsko i moralno pravo, kao nasljednik, trebalo bi kao najodgovorniji da sakupi sve djelove posljednjeg filma svoga oca i da po svom izboru ili u dogovoru s nekim autorom-rediteljem, i s nekim osnovnim sredstvima, zaokruži priču u jednu cjelinu, i to bez dosnimavanja... Treba iskoristiti ono što je autentično, u cjelini koja je dostupna. Dosnimavanje je nekompatibilno raditi 30 godina poslije. Ali djelove koje djelimično ima RTCG i koji se mogu naći po privatnim arhivama treba sakupiti i poređati, montirati po slijedu koji je jasno Živko ucrtao. Te smjernice nose kadrovi, ali i likovi koje smo igrali kod Živka. Uostalom, i mi glumci smo odličan izvor toka radnje i misli likova u filmu... Nije sve u skriptama i u kadrovima koji su dostupni ili koji su oštećeni ili nedostaju. Spojiti originalni zapis i zaokružiti, ako treba i kao nedovršeno autorovo djelo, kao autentični filmski izraz Živka Nikolića, jedini je način. Tada ćemo zacijeliti ranu koja evo stoji otvorena skoro 30 godina, autora koji nam je toliko ostavio u amanet.
Prikazati Živkov filmski testament
S obzirom na Vaše učešće i uvide, šta mislite o priči koju je prvobitno zamislio Nikolić, da li ju je (bilo) moguće realizovati u potpuno igranoj formi? I šta mislite kako bi on gledao na sve to danas?
Živko pravi djela van vremena. Upravo ovaj njegov posljednji nedovršeni film mnogo govori i o nama danas, i ja se zaista nadam da će RTCG smoći snage da spoji sve Živkove kadrove u jednu cjelinu makar i nedovršenu i prikaže posljednje Živkovo zavještanje, njegov filmski testament. Priče da scenario koji postoji nije podudaran sa snimljenim karovima, da je Živko imao samo svoju viziju koju mi možemo teško da dokučimo i slično, možda i nijesu istinite. Priča je jako jednostavna: došli “domaći stranci”, uzburkali mirne vode sela, otišli, a selo ostalo, ali ne više nalik na sebe. Ovo malo što smo nazreli u dokumentarnom filmu već povezuje radnju - naročito jasnu nama koji smo igrali likove u filmu. Svaki lik je imao svoju putanju. Tako fabula s formom sižea, već postoji. Kako imamo tu osnovu, valjalo bi preostali materijal koji televizija ima, a nije mali, spojiti u djelovima ili većim cjelinama, koje moguće da postoje presnimljene ili arhivirane na drugom mjestu ili po privatnim arhivama. To valja sabrati i ispratiti Živkovu ideju filmskog zapisa. Takav film bi zaista bio omaž vremenu i ozbiljan naklon Živkovom djelu, svih nas koji smo ga voljeli i sarađivali s njim.
Kreativna i fizička potentnost se pretvorila u smrt umjetnika
Šta znači za Živka, ali i za nas kao društvo, te i za (crnogorsku) kinematografiju, to što se “Nedosanjani san” dešava nakon 22 godine od njegove smrti?
Smrt je došla, svi mi kažemo neočekivano. Kako Petar, njegov sin kaže, nestvaranje ga je ubilo. Njegova dijagnoza nije bila jasna. Drugim riječima - umro je čovjek koji nije mogao da stvara. Vremena su bila vučja za filmske stvaraoce, ali i za sve nas. Sistemi vrijednosti su se rušili, stvarani su neki novi, a sve dok smo se borili za egzistenciju. Govorim o otvorenoj rani koju smo svi mi nosili živeći u rasporenoj državi na koju su se ostrvile bjelosvjetske hijene. On, tada zreo autor, stvara “Đeknu” 1988, pa odmah zatim “Oriđinale” 1995. To je sve govorilo o Živkovoj i kreativnoj i fizičkoj potentnosti, koja se, eto, pretvorila u smrt umjetnika.
Živko se uvijek bavio pojedincem, čovjekom i njegovim iskonskim stradanjem, koje je bilo odraz društva. Novim je uvijek rušio staro, ali je i staro osujećivalo novo, ostavljajući junake da svjedoče apsurd promjena. Tako je suvereno vladao nedokučivim kodom ljudske ili konkretno crnogorske tragikomičnosti. Prosto rijedak. S takvim pronicljivim rukopisom staje u red sa najvećima: Bergmanom, Tarkovskim, italijanskim i svjetskim rediteljima modernizma, a opet nepogrešivo i savršeno svoj, naš.
Bonus video:
