Boris Liješević je pozorišni reditelj čije su porijeklo kao i prvi umjetnički koraci vezani za Budvu, a čije se predstave tokom posljednje dvije decenije izvode pred publikom Evrope, Amerike, Kanade. Njegov rediteljski rukopis karakteriše angažovanost utemeljena na tekstu, bilo da se radi o predstavama koje za osnovu imaju književna djela ili o autorskim projektima kada tekstovi predstava nastaju kao rezultat rada sa glumcima a zasnivaju se na dokumentarnom materijalu. Liješević je takođe poznat javnosti kao autor koji jasno definiše svoje stavove o temama koje su važne za društvo, što je upravo odlika mnogih njegovih autorskih projekata. Crnogorsku pozorišnu sredinu obilježili su njegovi “Očevi su gradili” u produkciji CNP-a koji pred uvjek prepunim salama igraju već punih 10 godina, “Čuvari tvog poštenja” Gradskog pozorišta, “Pod oba sunca” Kraljevskog pozorišta Zetski dom. Domaća publika pamti kroz gostovanja njegovu “Čekaonicu” Ateljea 212, “Brašno u venama” sarajevskog SARTR-a, “Upotrebu čoveka” Novog Sada/Čortanovaca/Sarajeva/Budve, “Čitača” Beogradskog dramskog pozorišta i mnoge druge predstave. Tokom posljednja dva festivala Grad teatar, njegovi najnoviji projekti “Rat i mir” i “(Pra)Faust” igrani su odmah nakon beogradskih premijera u neobičnom prostoru amfiteatra manastira Svete trojice u Stanjevićima iznad Budve. Liješeviću je prošle godine na otvaranju ovog festivala dodijeljena nagrada “Grad teatar” za ukupan doprinos pozorišnoj umjetnosti. Dobitnik je mnogih nagrada za pozorišnu režiju među kojima su Sterijine nagrade, Nagrada grada Beograda, nagrade Anđelko Štimac, Petar Kočoć, Bojan Stupica, Muci Draškić, Mira Trailovic - Gran pri festivala BITEF… Vanredni ie profesor na novosadskoj Akademiji umetnosti, na katedri za glumu i član Savjeta za kulturu opštine Budva.
Već dvije godine Vaše predstave se igraju u amfitetatru manastira Stanjevići koji je bio premali da primi sve gledaoce koji su htjeli da ih pogledaju. Riječ je o predstavama “Rat i mir” i “(Pra)Faust”. Sa kakvim izazovima se sreće reditelj kada se predstava premješta u potpuno novi prostor?
- Manastir Stanjevici je za mene veliko otkriće. I u duhovnom ali i u pozorišnom smislu. Poslije gostovanja predstave “Rat i mir” postao sam nešto kao dio njihove porodice. To je manastir koji je otvorio svoja vrata festivalu kada su gotovo svi u gradu počeli da se ponašaju kao prema neželjenom gostu. Preglasno pustili muzike, zatvorili prolaze, oduzeli scene… Manastiri su oduvijek bili utočišta prognanima. Tako je i sada manastir Stanjevici prihvatio glumce za koje u Budvi gotovo da nema više mjesta. Amfiteatar koji je projektovao Otac Simeon ima akustiku nalik na Epidaurus. Poziv da (Pra)faust igra u Stanjevicima bio mi je veliki motiv da zavrsimo predstavu u junu iako je to u nekom momentu djelovalo nemoguće. Poslije predstava u manastiru smo imali razgovore o raznim čak i teološkim pitanjima koje taj komad otvara. Veoma sam zahvalan igumanu Jefremu i bratiji manastira na gostoprimstvu kao i Gradu teatru koji mi je dao priliku da igramo na ovakvom mjestu.
Publika festivala “Grad teatar” poslednjih godina ima priliku da pogleda vase najnovije predstave samo nekoliko sedmica nakon što su one “izašle” u matičnim pozorištima. Da li Vas brine, kao Budvanina, recepcija Vaših novih predstava na budvanskim scenama?
- Zašto bi me brinula? Možda je stresno kada sasvim nova predstava odmah treba da se prilagođava novom prostoru. Stresno je i kad mora da se prekine ljetnji odmor i da se uskoči u probe i adaptaciju predstave na novi prostor… ali na kraju mi bude drago i veliko zadovoljstvo igrati pred Budvanima. Oni imaju ozbiljan kontinuitet i iskustvo gledanja.
Svjedoci smo da se poslednjih godina, a ove godine je to posebno vidljivo, na sceni između crkava umnožavaju festivali koji se dešavaju prije i poslije festivala “Grad teatar”, a na kojima primat uzimaju pozorišne predstave. Uprava JU “Grad teatar” se pred završetak ovogodišnjeg festivala obratila javnosti u vezi sa ovim, nazvavši to “stezanjem obruča oko festivala”. Da li mislite da je sve to korisno za grad ili ne?
- Mislim da niko nema monopol nad kulturnim životom i drago mi je da građani Budve imaju izbor. Mada previše ponuda može da dovede do inflacije u kvalitetu. Mislim da bi sve te produkcije trebalo sagledati na više nivoa prije nego se u njih ulože sredstva. Lokalne teme ne moraju da budu glavni adut. Ako bi mi se u Skopju nudila predstava o tome kako je nastao npr. Bitpazar ili tvrđava Kale, nisam siguran da bih potrčao da to gledam. Pozoroste nije stvar lokalne zajednice i njenih preferencija. Divni su primjeri predstave “Trus i trepet” ili “Kanjoš Macedonovic” i one su bile izvanredne u svakom svom segmentu. Prije svega važne u pozorišnom smislu, a tek onda na lokalno istorijsko etnografskom. Pozoriste govori univerzalnim jezikom i traži nešto sto se prepoznaje na svim meridijanima. Mišljenja sam da bi produkcijama u Budvi trebalo da prethodi sud struke. Produkcijski predlozi Grada teatra prolaze kroz sud ne samo svog već i upravnog odbora koprodukcijskih pozorista, pa kroz umjetnicka vijeća, selektorske timove… prije nego se nešto stavi na repertoar i uđe u produkciju. Čini mi se da je Budvu uhvatila neka moda lokalnih narativa. Međutim ako se predstave zaista pokažu valjanim i izbore se za sebe i dokažu se i pred nekom drugom publikom, neupućenom u naše toponime onda tu svaka priča prestaje. Ali opet je malo čudno da u kratkom vremenskom razdoblju na istom prostoru postoji više sličnih festivala.
U vezi sa promocijom tih novih teatarskih festivala u nekim novinskim tekstovima se pominje u negativnom kontekstu program festivala “Grad teatar” u poslednjih šest godina. Kakav je Vaš stav o tome?
- Posljednjih šest godina je Grad teatar u najvećoj mogućoj mjeri povratio ugled. Prije toga su se dešavale razne stvari, poput toga da se produkcije Grada teatra prodaju i prikazuju po Srbiji i regionu kao privatne produkcije. A novac od gostovanja završavao u privatnim džepovima. Predstave su estetski i produkcijski i podvrgavane tome da se njima može lako manipulisati. To je bio razrađen posao. I to se hvala Bogu više ne dešava. Festival sada vode stručni ljudi koji ga vole i domaćinski se ponašaju. Ulažu u opremu u tehniku. Brinu o njoj. Nadam se da će tako i ostati. U svakoj produkciji igraju crnogorski glumci, gostujuća pozorista su zadovoljna gostoprimstvom i odnosom. Na festival dolaze najbolje predstave koje u tom momentu mogu da se dobiju. Nije isto vrijeme kao 90-ih kada su se pozorišta nadmetala ko će doći u Budvu. Mnogima je to bila jedina mogućnost da se vide more. Sada pozorišta teško okupljaju ansamble preko ljeta. Naročito u julu i u prvoj polovini avgusta kada glumci nerado prekidaju odmore Ili pak snimaju za neuporedivo veće pare od onih koje dobijaju u pozorištu. Jedno vrijeme je festival zbog svih gore nabrojanih stvari nestao sa mape ozbiljnih festivala. Ne znam sta se to sada zamjera ali sam siguran da nije utemeljeno.
Budva kao grad, zajedno sa opštinama Boke, se nalazi u finalu pred proglašavanje Evropske prijestonice kulture za 2028. godinu. Ukoliko Budva osvoji ovaj status, šta je najvažnije? Šta bi se, po Vašem mišljenju, trebalo promjeniti nabolje?
- Trebalo bi osnovati pozorište. I tu ne mislim samo na zgradu za gostovanja predstava preko godine već na instituciju koja bi bila nezavisna od festivala. Budvi je uz pozorišnu zgradu potrebna institucija odnosno administracija, koja će zaposliti mlade glumce i tokom godine stvarati sopstvene predstave. U Dubrovniku su Ljetnje igre ali postoji i pozoriste Marin Držić. Te dvije kuće sarađuju kad i ako treba ali su nezavisne jedna od druge. To je kulturni sadržaj koji nedostaje Budvi. Dakle nije u pitanju samo sala, već institucija sa radnim mjestima, statutom i budžetom.
Česta je pojava u Vašim predstavama, a naročito u onima koje je mogla da vidi publika u Crnoj Gori, da se one bave velikim i važnim narativnim temama. Predstave “Rat i mir” i “(Pra)Faust” zasnovane su na nekim od najvažnijih književnih djela svjetske kulturne baštine. Predstava “Pod oba sunca” temelji se na romanu, a zatim i drami Ognjena Spahića. Suprotno od vašeg načina rada, danas smo često svjedoci površnog i senzacionalističkog odnosa prema književnim tekstovima i njihovoj interetaciji u pozorištu. Koliko je važno da pozorišni autori budu obrazovani čitaoci?
- Ne mora reditelj da bude profesor književnosti. Najvažniji je talenat. I da se na njemu radi. To između ostalog podrazumijeva i čitanje. Kada me neko pita kako da se sprema za prijemni za režiju uvijek kažem “samo pročitaj svu školsku lektiru koju si propustio”. Čitanje razvija dobar ukus i estetsku kulturu i zato je važno za svakoga ko se bavi kulturom.
U javnosti se često govori o novcu koji se izdvaja za kulturu u različitim sredinama. Kao član savjeta za kulturu Budve kakvo je Vaše viđenje problema kulturne politike kada su finansije u pitanju? Na šta je posebno važno obratiti pažnju u raspodjeli novca?
- To je teško odgovoriti a da ne bude opšte mjesto. Smatram da treba ulagati u kulturu normalnog i zdravog življenja. Budva nema ni trotoare koji nisu pretvoreni u parkirališta, a mi pričamo o kulturnoj politici. To je kulturna politika: dječija igrališta, besplatni sportski klubovi, programi za neko zdravo odrastanje. Prema gradu se treba ponašati domaćinski i sa ljubavlju, pa će se onda i ukazati prioriteti u raspodjeli novca. Međutim grad je sada pretrpan svim i svačim i djeluje kao da mu nema spasa. Kapital ga je unakazio. Ko god posjeduje neki kapital može sve i za njega ne važe ni pravila ni procedure. Kapital je u Budvi gradski arhitekta.
Poznato je da su Vaše odrastanje i rediteljski počeci vezani uz festival “Grad teatar”. Kada bi trebalo nekako definisati smisao ovog festivala nekome ko sa njim dosada nije bio upoznat, kako i kojim riječima biste to vi učinili?
- Onome ko sam ne vidi smisao festivala nikakve definicije neće pomoći. Za njih se smisao ostvaruje isključivo u broju turista, karata, noćenja… ne kažem da je to irelevantno ali pozorište i festival je pitanje opšte kulture, urbane kulture, obrazovanja, humanizma… Moja karijera je rezultat Grada teatra. Da ga nije bilo ne bih se ni ja bavio ovim poslom. Mnogi teatarski ljudi koji potiču iz Budve su rezultat. Jelena Minić, Dejan Ivanić, Miloš Boreta, Lazar Nikolić, Petar Strugar… festival je nekim mladim ljudima pomogao da pronađu svoj put. To je nemjerljivo statistikama. To može da bude predmet manipulacije kada se postavi pitanje: šta festival donosi gradu? Kako takvim ljudima objasniti sta je festival i koji je smisao? Da se taj smisao ne izražava jezikom kojim oni govore!
Kada će publika u Crnoj Gori imati priliku da pogleda ponovo neku Vašu predstavu i da li imate u planu ponovnu saradnju sa nekim od crnogorskih pozorišta?
- Mislim da već 9. septembra u Zetskom domu gostuje predstava “Čitač” koju sam radio u Beogradskom dramskom pozorištu. Prošle godine u ovo doba sam režirao u Zetskom domu komad “Pod oba sunca” a sada dogovaram novi projekat u Crnogorskom narodnom pozorištu. Crnogorska pozorišta me zaista redovno pozivaju i hvala im na tome. Uživam da radim u Crnoj Gori.
Bonus video:
