Jedna od najvećih jugoslovenskih revolucionarki XX vijeka Mitra Mitrović (1912-2001), napisala je sredinom 70-tih godina memoare koji su sjećanje na njen život i “rad” do početka Drugog svjetskog rata. Memoari su objavljeni oktobra 2023. godine kod izdavačke kuće “Vukotić media” iz Beograda. Knjigu je veoma stručno i pedantno pripredio istoričar iz Beograda Veljko Stanić. Knjiga nosi naslov “Otpisana”.
Memoari su blizu 50 godina bili u privatnom arhivu dr Alekse Đilasa. Da podsjetim, Mitra Mitrović je bila prva supruga Milovana Đilasa. U braku su bili od 1936. do 1952. godine i imali su kćerku Vukicu (1949-2001). Aleksa Đilas (1953) je sin Milovana Đilasa iz njegovog drugog braka koji je imao sa Štefanijom Barić iz Zagreba od 1952. do smrti 1995. godine.
I već kada smo kod Đilasovog (prvog) revolucionarnog i (drugog) post-revolucionarnog braka, važno je napomenuti da su vjenčani kumovi u Đilasovim ideološko-divergentnim brakovima bili: Koča Popović i Branko Pešić u Đilasovom prvom braku, a Peko Dapčević i Slavka Ranković (supruga Aleksandra Rankovića) bili su kumovi u Đilasovom drugom braku. Ove bračno-kumovske veze su veoma bitne, jer otkrivaju ideološku, revolucionarnu i političku zatvorenost komunističkog “bratstva” kod visokih partijskih funkcionera.
Dakle, bračno-kumovske veze su morale imati polu-familijarni (crveni) predznak bliskog drugarstva i povezanosti. Iz toga “predznaka” će kasnije - jednim dijelom - nastati čuvena Đilasova knjiga “Nova klasa”.
Inače, ideološki brakovi obično traju koliko traje i uspon ideologije.
Kad se pročita i zaklopi posljednja stranica ove uzbudljive knjige, teško je a ne uočiti bliskost ovih memoara sa radom najprestižnije planetarne performerke XX vijeka Marine Abramović. Naime i jedna i druga “revolucionarka” u svojim radovima otkrivaju visoke dimenzije i domete u iskazivanju krajnjih granica ljudske izdržljivosti. Marina te granice propituje direktno na sebi sa žiletima, noževima, vatrom, zmijama i sličnim rekvizitima. Mitra propituje svoju izdržljivost, snagu lične nade i društvene vizije s olovkom i puškom u ruci.
Žrtva i vizija
Elem, memoari Mitre Mitrović govore o njenoj borbi za slobodom i kako je ona - u svom drugom, revolucionarnom životu - tu slobodu u vjeri postepeno osvajala i osvojila. Barem nakratko. Nekih dvadesetak ili manje godina.
Još od malena, saznajemo iz Mitrinih memoara da je nju strijela komunizma pogodila pravo u srce. Kasnije je saznala i prihvatila komunističku racionalnu, naučnu potku čitajući i obrazujući se radovima Marksa, Engelsa, Lenjina, Staljina. Ali i brojnih drugih “lijevih” pisaca i intelektualaca od Roze Luksemburg pa nadalje. Od svih njih je upijala naraciju o društvu srećne, bratske, složne i beskonfliktne humane budućnosti. Naročito je cijenila ruske klasike, prvenstveno L. N. Tolstoja. Ali i Ž. Ž. Rusoa, saznajemo iz memoara.
Kratko bismo ovdje kazali da je Mitrino ideološko sazrijevanje bilo vjerujući juriš u nebo. Tamo je tražila i nalazila najčvršći osnov i oslonac za dezalijenaciju čovjeka i stvaranje besklasnog i idealnog društva. Egalitarizam i kolektivni duh joj je bio “sine qua non” života.
Kao na dlanu iz njenih memora se vidi i žrtva i vizija Mitre Mitrović za sudbinu Jugoslavije. Ali, žrtva i vizija i za sudbinu čitavog ljudskog roda, koji bi (“normalno”) trebao biti obojen futurističkom (crvenom) bojom. Drugi kolorit Mitra nije poznavala, niti joj je bio “naučan” i pouzdan.
Ta svijest je bila odlična u to vrijeme u Kraljevini Jugoslaviji.
Ona se pokazala kao spasonosan lijek u sudaru sa civilizacijom smrti koji je širio njemački fašizam za sve nearijevske narode. Tada vidimo M. M. u brojnim akcijama u Beogradu, na Univerzitetu, Narodnom pozorištu, ulici, bacanje suzavca, demonstracije, partijska konspiracija itd.
Vidimo hrabru i odvažnu komunistkinju koja radi konspirativno i zalaže glavu gotovo svakodnevno. Kratka zatvaranja joj ništa ne znače. Naprotiv. Očvršćavaju je i čine još boljom boljševkom i staljinistkinjom.
Da dalje više ne zamaram opis života jednog revolucionara koji svakodnevno živi na ivici noža. To je manje-više poznato.
“Crv sumnje” je posijan
Da se za trenutak udaljimo od njenih memoara i iz više vizure pa i orbite jasnije vidimo Mitrine memoare.
Navedimo ovo.
Ono što čudi u životu i “radu” svakog revolucionara, pa i M. Mitrović, jeste često postavljano pitanje: kako to da jedan tako lucidan i obrazovan um kakav je bila ona, nije ni u snu posumnjao u svoju vjeru, da posumnja šta su “moskovski procesi” (1936-1938), da posumnja u činjenice M. Krleže u sukobu na književnoj ljevici o čemu sve piše u memoarima.
No, to je banalna i lažna dilema, s pravom tvrdi F. M. Dostojevski. I ne samo on. Revolucionarna promisao i vjera je drugačija. Jer da nije M.M. bila baš takva kakva je bila i baš takve svijesti i hrabrosti kakve je bila, ne bi ni bila velika revolucionarka koja radi na globalnom preusmjeravanju svijesti i svijeta sa vjerom u bolje sjutra.
Tek će kasnije - na Trećem vanrednom plenumu CK SKJ iz januara 1954. godine - M. M. spustiti pogled na zemlju. Vidjeće da Lenjin-Staljinov koncept socijalizma nije uništio ljude. Neki su i preživjeli. Stoga, vrlo odlučno i hrabro će braniti Đilasovu pobunu i njegov moral. Ali i (dijelom) liberalne ideje, tada već bivšeg supruga.
I već - kada smo kod ovog Plenuma - svi kumovi Milovana Đilasa su na tom plenumu kumu okrenuli leđa ili ćutali - osim Mitre Mitrović. A po nepisanoj logici brakorazvodne uobičajenosti, prva bi Mitra trebala da Milovanu Đilasu okrene leđa. Ona to nije uradila. Naprotiv.
Dakle, snaga karaktera Mitre Mitrović, porazila je na Plenumu politiku Josipa Broza. Ne sasvim, ali “crv sumnje” je posijan. Ubrzo je strogo kažnjena i odbačena od Tita i “novoklasnih” drugova. Penzionisala se u 51.godini života.
Zaključimo.
Ne kaže se u Crnoj Gori slučajno da “svako vrijeme svoje breme nosi”. To bi valjda značilo da se heroji stvaraju u sudaru ličnosti, s jedne strane, i vremena u kojima žive te ličnosti, s druge strane. (A vrijeme nikada nije dobro da ne bi moglo biti bolje, niti loše da ne bi moglo biti gore.)
Mitrino vrijeme je bilo vrijeme koje je tražilo i stvaralo heroje. Mitra je bila jedna od takvih, najboljih. Hrabro i dostojanstveno je gledala iz budućnosti pravo u oči fašistički izazov. I nije pogriješila. Bila je na pravoj strani istorije.
Današnje vrijeme je obratno. Ono traži poslušnike, slabiće pa i kukavice. I stvara ih masovno. Prosto, živimo u vremenu klizave nizbrdice. A novih “mitra mitrović” nema ni na vidiku.
Bonus video:
