Piše: Slobodan Vuković
Vrijeme ne čeka; prolazi bez zaustavljanja, bez odmora. Ide naprijed, u nepovrat... Dolazimo i odlazimo. Vrijeme ostaje... Ali, ne ide svima na isti način. Na to me, pisamcetom, iz Beograda, 13. februara 1972. podsjetio pisac Dušan Matić:
”Dragi druže Vukoviću,
Šaljem Vam obećani intervju, i molim Vas najlepše za izvinjenje. Vreme izgleda ne prolazi za sve ljude podjednako. I to Vam ne kažem impresionistički, već naučno kako se to najubedljivije argumentiše.
Srdačno Vas pozdravljam
Dušan Matić”
... Sve mi se čini da su Petar i Dragica, negdje nakratko otputovali i da će se brzo vratiti. Ali, s tog puta se još niko nije vratio.
Nedavno im se pridružio i čudesni pozorišni reditelj Jagoš Marković.
Junaci crnogorskog glumišta.
Pjevao je Leso; Sjećanje me lakom tugom ovi...
Preda mnom fotografija; Vera Gavrilović, Dragica Tomas, Petar Tomas, Vanja Milačić, Jagoš Marković, Slobodan Vuković. Vrijeme druženja; teatarski poslenici i novinari... I podsjećanje; s “lakom tugom”.
Doajen crnogorskog glumišta, prvak Crnogorskog narodnog pozorišta, Petar Tomas (1929-2002) izdanak stare kotorske porodice; porijeklom iz Velsa. Čovjek holivudskog imena i prezimena, kako ga nazva Blagota Eraković.
Petar Tomas je ostao upamćen po vrhunskim ulogama, kao što su Ivo u “Ekvinociu”, Pomet u “Dundo Maroju”, Vladika Danilo - “Gorski vijenac”, Ivan - “Braća Karamazovi”, Teodosije Mrkojević - “Šćepan Mali”, Don Jure - “Glorija”... To su bile veoma gledane predstave, za koje je Petar Tomas dobio brojna priznanja i nagrade. A njegov životni moto, kako je isticao; mir, tolerancija, kultura odnosa, ljubav...
Dobitnik Trinaestojulske nagrade.
Heroina crnogorskog glumišta, Dragica Tomas (1936-2015) sjajno je tumačila niz likova iz crnogorske dramske literature: Sestra Batrićeva u “Gorskom vijencu”, Ana u Davičovoj “Pesmi”, Jelena Ćetković u “Gloriji”, Jovana u “Ognjištu”... Dobitnica Trinaestojulske nagrade, brojnih nagrada i odlikovanja, kao i priznanja Zaslužni kulturni stvaralac kojim ju je odlikovala država Crna Gora.
- Dragica Tomas spada u najuži krug ovog osobitog teatarskog odličja koje dobijaju istaknuti pozorišni poslenici, zaslužni za ugled teatra i ukupne crnogorske kulture - kaže akademik, istaknuti crnogorski teatrolog, Sreten Perović. - Dragica je najviše domete postigla tumačeći likove iz crnogorske dramaturgije, karaktere crnogorskih majki, sestara, supruga, i ti likovi su imali univerzalno značenje...
Naglašavala toleranciju i ljubav među ljudima.
Publika je obožavala, hrlila na njene predstave.
Jednog ljeta viluškog... Branko Kovačević, vrijedni poslenik kulture, vlasnik kultne podgoričke galerije “Most”, pokrenuo je u zavičajnim Vilusima manifestaciju “Viluško ljeto”. Pozvao je Dragicu Tomas da učestvuje.
- Ako dođe Dragica Tomas, ja ću ispeći jagnje! - kliknu Vilušanin, Vasilj Kostov Bulajić. Tako je i bilo. Sjedosmo u auto i pravac Vilusi. Velika svečanost; u programu je, naravno, učestvovala i ona... Gostili se Bulajićevom pečenom janjetinom...
- Računamo da si opravdano odsutan. Tamo gdje si trenutno, sanjaj, jer život je san i smrt nije predviđena za tebe u ovoj predstavi - reče Stevan Koprivica, direktor Gradskog pozorišta u Podgorici, na vijest o smrti Jagoša Markovića, a zabilježila Jelena Vujović.
Bogatu rediteljsku karijeru započeo je u podgoričkom Gradskom pozorištu, gdje je režirao nezaboravne komade, “Tri musketara”, “Filomena Marturano”, “Lukrecija iliti Ždero”, “Čarobnjak iz Oza”, “Snježna kraljica”...
Odatle se katapultirao u veliki svijet. I uvijek se rado vraćao pozorišnoj kući u kojoj je započeo svoju sjajnu rediteljsku putanju.
- Navikao nas je na radost - veli Vanja Popović, nekadašnja dugogodišnja direktorica Gradskog pozorišta. - Svaki Jagošev dolazak u Podgoricu, značio je radost za one koji će raditi s njim. Svi su se radovali, čini mi se da su se zidovi radovali...
Poznavao sam mu oca; i majku. Otac mu, Momo Marković, vrsni podgorički advokat; u njemu je mrdao i pisac. Katkad bih mu, dok sam glavnourednikovao, puštao tekstove, crtice iz staropodgoričkog života. A kad “zabrlja” neki novinar, odgovara, naravno, glavni urednik. Momo bi me branio. Besplatno.
- Nemaš ti te pare, Braco (tako me zvao), ja dobrim ljudima i sirotinji ne naplaćujem svoje advokatske usluge - zborio mi je Momo.
Oslanjao sam se na Momovo briljantno pravničko umijeće.
Napisao bi mi odbranu i ja bih je slavodobitno pročitao tamo gdje treba. Neke od tih odbrana uvrstio je u svoju knjigu, koju je promovisao u prepunom Zelenom salonu nekadašnjeg hotela “Crna Gora”. Ushićen, pustio je suzu, veselicu.
- Eh, da mi je majka živa, da me vidi...
...Jedna fotografija, jedna priča.
Ima se vremena za sve, čak i da se umre - reče Dušan Matić.
Bonus video:
