Angažovana književnost nikada ne može biti velika književnost. (Semjuel) Beket je bio u pravu, (Žan Pol) Sartr je pogriješio. To poručuje u intervjuu za Vijesti ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za književnost Jun Fose (Jon Fosse). Dobra književnost je lokalna, što nije isto kao i nacionalna, ali je istovremeno i univerzalna, objašnjava nobelovac.
On za Vijesti predstavlja ono što ga vodi ka/u pisanju, komentariše književnost, njenu svrhu, važnost, neophodnost, ali i izazove kojima odolijeva, dok je glumica Jelena Mila, u dogovoru sa njim, ali po svom izboru, ekskluzivno za Vijesti prevela dvije pjesme iz bogatog piščevog opusa.
Švedska kraljevska akademija nauka podsjetila je u svojoj odluci da Fose piše djela u raznim žanrovima, uključujući drame, novele, poeziju, eseje, knjige za djecu, da se bavio prevodilačkim radom, ali i da je jedan od najizvođenijih dramaturga na svijetu. Drame i romani Juna Fosea prevedeni su na više od 40 svjetskih jezika, a drame igrane u više od 700 teatara širom svjeta, pa je jedan od najvažnijih savremenih svjetskih dramskih pisaca.
“Fose spaja ukorijenjenost u jeziku i prirodi svog norveškog zaleđa sa umjetničkim tehnikama na tragu modernizma”, kazao je član Švedske akademije, Anders Olson.
Nakon niza godina tokom kojih je bio u samom vrhu među kandidatima za prestižno priznanje, Jun Fose ga je osvojio ove godine. Na vijest o nagradi, pored ostalog, kazao je da je to nagrada “za književnost koja prije svega želi da je književnost, bez drugih primisli”, a Vijestima je rekao da je zbog toga i ponosan.
“Veoma sam srećan zbog Nobelove nagrade za književnost koja mi je dodijeljena. Čak i ako kroz istoriju ove nagrade jeste bilo nekih nezaslužnih laureata, većina dobitnika su istinski veliki pisci koji zajedno čine svojevrsni kanon svjetske književnosti. Izuzetno sam ponosan na to što je i moje pisanje ocijenjeno kao dostojno da pripadne tom kanonu”, prenosi Fose utiske...
Njegovo pisanje je autentično i slojevito na više nivoa, iako je često okarakterisano kao minimalističko. Dubinski i kompleksno pristupa temama, likovima, kulturi, jeziku kojim piše, a nesumnjivo je da se norveška kultura, identitet i okruženje odražavaju u njegovoj literaturi. Uprkos tome što se bavi takozvanim lokalnim temama, sve njegove priče i svjetovi upravo zbog toga su univerzalni i sa njima se mogu povezati čitaoci sa svih strana svijeta... Nobelovac Vijestima objašnjava i zašto je tako.
“Odrastao sam u Norveškoj i pišem na norveškom jeziku. Sve što pišem je u izvjesnom smislu - norveško. Po mom mišljenju, sva dobra književnost je lokalna, što nije isto kao i nacionalna, ali je istovremeno i univerzalna. Ovaj paradoks spada u središte mogućeg opisa velike književnosti. Imamo nacionalne književnosti, a imamo i svjetsku književnost. Ona najlokalnija i najuniverzalnija može da napravi promjenu od nacionalne književnosti do svjetske književnosti”, kaže Jun Fose.
Pisac uglavnom govori o sudbinama “malih ljudi”, o ljudima sa margine, iz provincije, nerijetko ograničenim na jedan (životni) prostor... Iako ne govori o velikim događajima, društveno-političkim pitanjima ili istorijskim temama, kroz svoje likove obrađuje ona vječita, suštinska pitanja i teme kao što su život, smrt, vjera, sloboda... To su možda posebno intimna i važna pitanja danas, kada se gotovo pa sve relativizuje. Fose istražuje memoriju, istoriju, individualno, ali i kolektivno sjećanje, sa polazištem u pojedinačnom iskustvu, a Vijestima kaže da smatra da angažman u književnosti potire samu umjetnost.
“Angažovana književnost nikada ne može biti velika književnost. Beket je bio u pravu, Sartr je pogriješio. Nije moguće pisati sa ovom ili onom porukom ispred samog djela i istovremeno pisati dobru literaturu. U suštini, tako je zato što je književnost i sve u književnosti zapravo u samoj formi, a ne u sadržaju, koji je po mom mišljenju dio forme”, navodi Fose.
On ocjenjuje i da fenomen globalizacije, komercijalizacije i konzumerizam, ukoliko se upletu u pisanje, vode ka konfekcijskoj književnosti koja se masovno štampa i plasira ali nema ukorijenjenu autentičnost, kvalitet i moć koja je srž umjetnosti.
“Neka vrsta ‘globalizovane’ književnosti nema i nikada neće imati nikakvu vrijednost, ličiće na ovaj ili onaj aerodrom i kao takva nije ni lokalna ni univerzalna”, poručuje Fose.
Norvežanin ne sumnja u to da prava, velika, kanonska književnost traje i predstavlja stub kulture izazivajući odjeke kroz vrijeme, dok se manje značajna djela gube u izobilju svakodnevnih sadržaja i blijede u sjenkama novih, prolaznih trendova. Stoga, Fose tvrdi da ni najsavremenija tehnologija, vještačka inteligencija ili bilo koja slična alatka, priručnik ili olakšica, ne mogu stati spram dobrog rukopisa i čovjekovog pečata u njemu.
“Sasvim sam siguran da će velika književnost opstati, svi veliki klasici su nam svima dostupni i dobro poznati. Važna i velika književnost se piše i danas i biće pisana i u budućnosti. Tako će, na primjer, onome što vještačka inteligencija (AI) može da proizvede uvijek nedostajati kvalitet ljudske duše i ljudskog duha, a upravo to je neophodno za postojanje velike književnosti... Ali, slabija književnost će bez sumnje naći konkurenta u AI, svim vrstama žanrovske književnosti na primjer”, konstatuje Fose u razgovoru za Vijesti.
Na dodjeli Nobelove nagrade sredinom decembra kazao je da pisanje na neki način može spasiti živote, te da je tako možda spasilo i njegov. Nakon više od 50 godina, rekao je da i dalje piše “iz tog tajnog mjesta u sebi”, a o kome zna tek da postoji.
Ono što njegova djela čini posebnim i prepoznatljivim jeste jezik koji koristi, prisustvo različitih autentičnih norveških dijalekata. Posebnu pažnju posvećuje upravo tome - jeziku: pisanom i govornom, književnom i umjetničkom, narodnom, arhaičnom, u čemu se ogledaju bogatstvo i raznolikost epoha, naroda, kultura, tradicija, ali i sami čovjek i sredina, te u krajnjem i vještina i ljepota pripovijedanja. Na dodjeli Nobelove nagrade rekao je da je naučio da za njega postoji velika razlika između izgovorene i pisane reči, govornog i pisanog jezika, a to dodatno objašnjava Vijestima.
“Jezik književnosti je vezan za govorni jezik u ovoj ili onoj zemlji, regionu, regiji i istovremeno se razlikuje od njega kao pisani jezik, to je prvo i posljednje. Jezik književnosti kao takav može da spasava i arhaične riječi i izraze, ili, u tom smislu čak može da spasava i svjetove koji više nijesu živi u govornom jeziku. Toliko je jednostavno da zapravo umjetnički kvalitet književnost odvaja od govornog jezika. Možda nikada nije tako, ali je čak i stara, usmena književnost bila odvojena od uobičajenog govora određenim metrom, specifičnom upotrebom metafora i slično”, priča Fose.
Njegova djela su ljekovita, kazala je Jelena Mila komentarišući opus norveškog autora, a upravo to je ono što u književnosti i od pisanja Fose traži, baš kako je rekao pred Švedskom kraljevskom akademijom.
“Na neki način, uvijek sam znao da pisanje može spasiti živote, možda je spasilo i moj. Ako moje pisanje može spasiti tuđe živote, ništa me ne bi učinilo tako srećnim. Hvala ti Švedska akademijo na Nobelovoj nagradi za književnost. I hvala tebi Bože”, zaključio je Fose svoje obraćanje i najavio da, kao što se nije obazirao na loše kritike, tako nije dozvolio ni da uspjeh utiče na njega.
“Držao bih se samo pisanja. I evo sad, nakon što sam dobio Nobelovu nagradu za književnost, nastaviću da se držim svog pisanja”, poručio je Fose.
O Crnoj Gori i Zapadnom Balkanu zna veoma malo
U Crnoj Gori je prije nekoliko godina izvedena predstava “Majka i dijete” po drami Juna Fosea koju je režirao Dino Mustafić, u produkciji Multimedia Art Movement fondacije iz Albanije, u saradnji sa sarajevskim Art Hubom, nezavisnom teatarskom produkcijom iz Bosne i Hercegovine. U pitanju je bilo gostovanje na Festivalu internacionalnog alternativnog teatra FIAT, a koje je oduševilo publiku, jednako tekstom, radnjom, ali i odličnom režijom i rješenjima Mustafića.
Na pitanje da li i koliko toga zna o Crnoj Gori i regiji zvanoj Zapadni Balkan, s obzirom na geografsku udaljenost, Jun Fose priznaje da ne zna mnogo.
“O Crnoj Gori i Zapadnom Balkanu znam veoma malo. U Crnoj Gori nikada nijesam bio. Najbliže tome je da sam godinama živio na jugu Austrije, nedaleko od granice sa Slovenijom i veoma blizu Slovačke. Posjetio sam tu zemlju mnogo puta, ali to je, naravno, nešto drugo”, kaže pisac iz Norveške.
"Bez naslova"
Vide kako se približavaju jedno prema drugom.
I oboje gledaju dole, ali nastavljaju,
moraju tako, da nastave da idu jedno prema drugom.
Šta li razmišljaju? Zašto oboje gledaju dole?
Približavaju se jedno drugom i niko ne primećuje
onog drugog. Idu jedno prema drugom, kao da
mogu samo proći jedno pored drugog, kao i svi drugi,
u ovoj ulici, prolazeći jedni pored drugih. Kako razmišljaju
oni koji su se nekada voleli? Da li njihove misli
i srca čeznu da budu kao stene,
duboko u zemlji, ili su oni sami te stene? Da li je njihova
sramota jedan tako težak san, da su njihovi pokreti kamen
bez vode, bez vetra i neba? Idu jedno prema drugom.
Idu jedno prema drugom. Idu jedno prema drugom. Idu
jedno prema drugom. Idu jedno prema drugom. Sreću se.
Prolaze jedan pored drugog. I nastavljaju jedan od dru gog.
Prevod: Jelena Mila
"Bez naslova"
Ništa mi u životu ne potvrđuje prisustvo Boga kao odsustvo mojih mrtvih prijatelja
Bog je sve sto nestaje
Dobra umetnost je božanska; dobra umetnost je deo neobjašnjivog, baš što je Bog u objašnjivom.
Bez smrti i Bog bi bio mrtav.
Sve ukazuje da Bog jeste. Ništa ne ukazuje da Bog postoji.
Zašto bi Bog postojao? Bog koji jeste.
Postojanje znači otpadanje od Boga
Zato da bi Bog bivao
I zato da bi sve ostalo bivalo.
Iz prevoda Kristine Lugn, za Vijesti priredila Jelena Mila
Bonus video:
