Ako nema bunta, nema ni umjetnika

Stvalarac je poput lotosa koji iznjedren iz mulja, na površinu iznosi ljepotu i čini život laganijim, nastojeći da se svojim djelom, ali i buntom, izdigne... To u razgovoru za Vijesti kaže crnogorska pjesnikinja i književna kritičarka Stanka Rađenović Stanojević koja je za zbirku poezije “Latice lotosa” dobila nagradu “Književno pero” za knjigu godine izdavačke kuće Hrvatsko književno društvo. Priznanje joj je uručeno na međunarodnom festivalu “Prijatelji knjige” u Rijeci u novembru 2023. a nakon toga zbirka “Latice lotosa” su predstavljene i crnogorskoj publici.

U pitanju je zbirka izabranih pjesama koje su nastale tokom prethodne tri decenije, koliko autorka objavljuje poeziju. Urednik i recenzent Valerio Orlić u osvrtu na stvaralaštvo Rađenović Stanojević zapisao je da su njeni “pjesnički glasi i proplamsaji vječito treperenje i suglasje u svemiru”, a “snažni metafizički izrazi i previranja iz kojih neiscrpno isijava kristalna čistoća riječi, daju ovim stihovima visoku poetsku vrijednost”. Orlić je naglasio da zbirka “Latice lotosa” predstavlja upečatljiv znak jednog pjesničkog glasa “koji se zvonko čuje u tišini sobe i u tišini svemira”.

“Stanka je počela pisati stihove kada je poezija bila na margini društva i kada se trebalo uzdići od raznih stereotipa i društvenih normi, pokazati da poezija ima moć i pomaknuti umjetnost i društvo ka pozitivnim vibracijama. U to vrijeme, sačuvati čast poezije bila je privilegija odabranih, ali i veliki teret svakog istinskog umjetnika koji je trebalo da bude svetionik u intelektualnom i društvenom mraku. Stanka je svih tih godina poeziji davala visoki značaj i stalno je udomljavala u svoje srce, kako bi iznikli najljepši poetski cvjetovi koji danas krase ovaj izbor poezije nazvan ‘Latice lotosa’”, kazao je Orlić na predstavljanju knjige u Budvi.

O zbirci “Latice lotosa”, poeziji generalno i vremenu u kojem živimo, autorka Stanka Rađenović Stanojević govori za “Vijesti”.

Knjiga “Latice lotosa” doživjela je značajan uspjeh i priznanje i prije samog predstavljanja i dolaska do crnogorske publike. Naime, proglašena je knjigom godine izdavačke kuće Hrvatsko književno društvo. Koliko je takvo priznanje značajno za put kojim zbirka poezije hodi do publike?

Zbirka izabranih pjesama “Latice lotosa” objavljena je kao kompletan izbor iz svih mojih pjesama, od moje prve zbirke 1998. do posljednje iz 2021. Izbor je napravio urednik Valerio Orlić, počasni predsjednik Hrvatskog književnog društva, koje ju je po tom osnovu i štampalo. Na toj knjizi je radio godinu i mogu reći da je imao jedan prilično zahtjevan posao: pet-šest zbirki ispred sebe koje, istina, nisu toliko obimne, ali ono što je možda problematično jeste što sam tokom 25-30 godina stvaralaštva, pjesme dorađivala i mijenjala u nekim idućim izborima. Za ovaj izbor mogu da kažem da je najkompletniji, budući da imam još dva, jedan objavljen u Budvi u Crnoj Gori 2020. to je “Karneval u Amnionu” i “Amputirani kosmos” objavljen u Beogradu 2021. a povodom kojeg smo i razgovarale prošle godine.

Nagrada u svakom slučaju obavezuje, svakom stvaraocu, pa i meni, puno znači i imponuje i niko ne bi trebalo da kaže ili tvdi drugačije, jer onda prosto ne bismo bili iskreni prema sebi samima. Ali, nagrada i obavezuje i znači za određeno etabliranje pjesnika nadalje, predstavlja preporuku za čitanje pa i za to da pjesme budu prevedene. Jer, smatram da sada poezija treba da živi i na drugim jezicima, ako zaslužuje.

Da li je i koliki poduhvat objaviti ovakvu zbirku koja sabira Vaše višedecenijsko stvaralaštvo? Da li ste učestvovali u procesu selekcije i kako je sve to teklo?

Iskrena da budem, ja sam uredniku samo dala materijal, šest zbirki do sada objavljenih. Na osnovu toga je urednik izabrao pjesme koje je sortirao u pet ciklusa koji se nalaze u novo izabranom izboru poezije “Latice lotosa” i nekako ih je tematski zaokružio rukovodeći se lirizmom, odnosno motivacijsko-tematskom zaokupljenošću i koncentrisanošću u pjesmama. Dakle, u određenim ciklusima izabrane su pjesme čak i one objavljene u prvoj zbirci 1998, kao i one napisane 1990. i 1991. do ovih koje su napisane 2021. Tu je našao i neku zajedničku nit koja može da ih drži na okupu u okviru jednog ciklusa. Veoma mi se dopalo kako sve to funkcioniše i kako je zaokruženo. Sasvim sam sigurna da ja ne bih mogla napraviti takav izbor za sebe lično, iako za nekog drugog možda i bih.

Na promociji u Budvi ste istakli zahvalnost posjetiocima koji su došli “u ovom opskurnom i oskudnom vremenu. Kako to vrijeme kada je umjetnost u pitanju, kako funkcioniše i korespondira sa njome, a prvenstveno sa poezijom?

Mislim da to svi mi vrlo lako vidimo, čak i laici, a pogotovo oni koji se bave kulturom i koji rade u kulturi. Neću da kažem da se stvari ne pomjeraju, ali to promišljanje je nekako najsporije u kulturi. I samim tim što, kako god i ko god bio tu, uvijek se najmanje sredstava odvaja za kulturu. Uvijek je to grana gdje fali i nedostaje. Problem je u tome što se uvijek nekako površno i formalno pristupa(lo) kulturi i umjetnosti. Tim sferama ne možemo formalno pristupati, a uvijek bi trebalo mi iz sfere kulture i umjetnosti, kada dođe neki viđen gost ili zvaničnik, da predstavimo ono što je najrelevantnije za ovu zemlju kada je kultura u pitanju. Svakako, u kulturu treba mnogo više ulagati, kako sa samog vrha i u finansijskom smislu, tako i kao pojedinci na svim nivoima. Pošto sam ja više neki tip koji se bavi (samo)posmatranjem i onim što je unutar samoga bića, rekla bih da su ta opskurna vremena možda ponajviše uslovljena siromaštvom u čovjeku i nemanjem empatije koje je danas tako očigledno. Sva površina u neku ruku kreira takvo vrijeme, a onda je to neki talas koji vuče i sve ostale. U tom smislu smatram da poezija, književnost generalno, kao i kompletna umjetnost može da popravi prvo čovjeka, pa onda i svijet učini boljim u nekom smislu. Danas svjedočimo hiperprodukciji stvaralaštva i izdavaštva, ali sa druge strane nemamo dovoljno književne kritike, jer je vrlo zahtjevno baviti se njome. Mora se biti obrazovan da biste se bavili književnom kritikom, vrlo je zahtjevno, a čini mi se najslabije i najlošije plaćen posao.

Pored tog materijalnog momenta, postoji li priznanje društva, sredine, publike, na kraju krajeva makar čitalaca ili konzumenata umjetnosti? Djeluje da je, na neki način, opšte prihvaćeno kod nas da autor prvo bude priznat negdje drugdje, pa tek onda u svojoj zemlji...

Da, svakako bih se i na to osvrnula. Ja sam srećna, ne znam da li ja kao ja, ili ja kroz posao koji radim u Narodnoj biblioteci Budve, kada ljudi dođu, slušaju, uživaju u nekoj književnoj večeri, ne samo kada je moje autorske veče u čemu pokušavam i da ne pretjerujem. Nekada više volim da predstavljam druge autore, iz države ili regiona, a kroz različite programe Narodne biblioteke Budve. Moram istaći da postoji jedna grupa ljudi koja konstantno dolazi u Biblioteku i prati naše programe i sve sadržaje, zbog čega sam izuzetno zadovoljna. Kada je bila moja promocija, jedna prijateljica mi je rekla da sam počastvovana time što sam potpisala veliki broj knjiga, a da nikoga nijesam pitala za ime. Znači, svi su mi bili poznati. Mislim da je to prije svega veliki uspjeh za samog autora...

S obzirom na to da je ovo izbor iz stvaralaštva, da li postoji neki motiv ili nit koji povezuje svaku cjelinu poput latica i čini jedan lotus?

Kada je poezija u pitanju, u suštini, u njoj nema objašnjavanja. Poezija je jedno široko polje, otvorena knjiga gdje svako može da razumije na način i čita na način kako želi i kako osjeća. Sam urednik je izabrao i naslov “Latice lotosa”, koje se i spominju u pjesmi koju sam objavila 2003. godine, a on je u tome pronašao nit i naziv kojim bi čitavu zbirku objedinio i zahvaljujući kojem sve funkcioniše kao jedna dobra iskladna cjelina. Ja nisam imala ništa protiv jer sam se uvjerila da to sve funkcioniše lijepo i nisam imala nikakve sugestije niti potrebu za bilo kakvom promjenom. Tako da mogu reći da postoji neka nit... Jedan moj izbor se zove, kao što sam već rekla, “Karneval u Amnionu”, jedan je “Amputirani kosmos”, a ovo su “Latice lotosa”. Čak i kroz tu neku vezu, baš tim hronološkim redom kako su i objavljivani, može se uvidjeti taj neki smiraj... Možda je najbolje o “Laticama lotosa” govorila književna kritičarka mr Zora Jestrović u prikazu koji je iznijela na promociji u Budvi, kada je objasnila kakav je cvijel lotosa, koliko je dubok njegov korijen u mulju, a ipak on izgleda onako veličanstveno... Parafrazirala sam.

Kada bismo to povezali sa društvom, umjetničkom scenom, književnošću i poezijom, kakva je simbolika lotosa kao cvijeta koji raste iz mulja?

U biću, svakom čovjeku, ali i u društvu i u svemu, uvijek treba i može se naći nešto dobro, nešto što će se reinkarnirati i vaskrsnuti kao nešto plemenito, a plemeniti cilj u svemu tome je zapravo pregalaštvo i kultura. Dakle, smibolika je to pregalaštvo autora, stvaraoca, pojedinca da dosegne neke visine uprkos samoj sudbini i tom mulju iz kojeg niče, da time osvijetli površinu da bi ovaj svijet, kao latice lotosa, nekako učine lakšim, a život i postojanje laganijim. Ne znam, ali to je neko moje gledanje na tu borbu i čežnju lotosa da uljepšaju zamućenu sredinu.

S obzirom na to da ste i recenzentkinja, kritičarka, nerijetko i moderatorka brojnih večeri, kako biste se osvrnuli na sopstveno stvaralaštvo? Sumirajući prethodnih 25-30 godina, da li se i koliko toga promijenilo u Vašem pristupu, bilo u motivima, temama, stilu, stihu i slično?

Ja ne mogu sebe nazvati stvaraocem, ako se uzme u obzir taj kontinuitet, jer ja nemam kontinuitet u stvaranju, već pišem isključivo onda kada osjetim potrebu, a nekako u posljednje vrijeme sve više i odbijam da pišem poeziju. Da li je to neka moja unutrašnja ideja, možda, ali nekako mi je postalo i geslo to da svaki autor treba da zna kada treba stati. Ranije u nekim trenucima te mi se pjesme koje sam pisala nijesu dopadale, a sada, kada čitam neke svoje rane pjesme, moram priznati da se začudim kako sam uspjela tako nešto da napišem sa 20-ak godina. Kroz istoriju književnosti, ono što je mene negdje fasciniralo, jeste to da su stvaraoci, pjesnici prije svega, dostizali neki svoj vrhunac u dobi mladosti, recimo do 30. godine. Poslije toga šta bi uslijedilo, pitanje je, jer se na neki drugačiji način gledaju stvari. Ja volim taj mladalački impuls, taj impuls kada je čovjek željan znanja i sve upija i kada se to reflektuje kroz umjetnost, u ovom slučaju konkretno kroz poeziju. To je nešto najčistije i najiskrenije, bez obzira na određeni hermetizam koji moja poezija posjeduje, kako kažu kritičari, ali u tome i jeste istina, samim tim što se ja trudim da to ne bude onako transparentno. Volim da stihove uvijam riječima, da to budu riječima napisane rolnice od emocija i značenja, prije svega, da bi svako ko želi da pročita, to i može naravno, ali ne mora na prvo čitanje da razumije, već će možda tek kasnije osjetiti neki impuls koji je mene vodio i pronaći će sigurno u tim mojim riječima i stihovima neku sličnost sa samim sobom, sa svojim poimanjem svijeta i sebe samog.

Šta biste danas rekli o sebi kao pjesnikinji? Da li i koliko na Vas utiču različite okolnosti u društvu, odražavaju li se na Vašu poeziju?

Poezija mora biti bunt. Svaka umjetnost mora biti bunt i to je svakako vezano i za kulturu danas i za opskurna vremena u kojima živimo. Dakle, ako nema bunta, nema ni umjetnika. Ne kažem da taj bunt mora da se izražava kao što se u klasičnom poimanju shvata, ali uvijek mora postojati, mora postojati kritička svijet i samokritička svijet. Ja sam prilično samokritična. U tom kontekstu, koliko dugo stvaram i od kada objavljujem, imam svega šest zbirki poezije, ovo je sedma, ali, kao što sam rekla, neke pjesme sam dorađivala naknadno i imam osjećaj kao da uvijek jednu istu poetiku ispisujem. E sada, pošto sam i željela nekako da prestanem da pišem poeziju, mada ne bih rekla da ću početi da pišem romane - možda nekada kada budem imala vremena da prepustim svemu tome, jer smatram to vrlo odvažnim, želim prije svega da se vratim na početke... Ta želja za poniranjem i u drugog čovjeka i u sebe samog, da bih na neki novi način rekla ono što sam već rekla, što bi bilo možda neko modeliranje ili podražavanje sebe samog, no ne znam šta će biti i kada će se javiti ta inspiracija i hoće li uopšte. Inače, pišem pjesme, književne kritike, osvrte i prikaze...

Kako vidite budućnost svoje poezije i sopstvenog stvaralaštva?

Mislim da bi (moja) poezija trebalo nadalje da živi i na nekim drugim jezicima. To je prirodni razvoj i prirodni put autorke koja je, poslije toliko godina od prve objavljene zbirke (kada je moja prva zbirka objavljena bila sam studentkinja, a tada zaista nije bilo ni malo lako objaviti zbirku poezije, kao što danas jeste) do ove posljednje, bez ikakve društvene zaleđine, bez ikavke potpore, raznih veza koje su svuda potrebne pa tako i u kulturi, dobijala priznanja za svoje stvaralaštvo. Smatram da bi sad možda trebalo malo i stati. Jednostavno, nijesam od onih autora koji žele da se promovišu u mjesecu veliki broj puta i onda je to kao izduvani balon, kao informacija koja protekne i više se o njoj ne priča. Ja želim da ova zbirka živi i da se nekako pominje malo duže pa ću samim tim i promocije koje su u najavi rasporediti da ne budu mnogo zgusnute.

Da li trenutno možda radite na nečemu?

Trenutno ne, zasada jedino čitam i bavim se savremenim autorima koje predstavljamo u Biblioteci. Ne pada mi na pamet da pišem roman, pogotovo što sam u tom smislu jako kritična, posebno kada čitam novije romane, romane koje pišu novije generacije, kod nas i u okruženju, ali to bi bila tema za jedan okrugli sto. A što se proze tiče, kada me neko djelo potakne na pisanje onda to činim vrlo rado, kao i kada me neki autor zamoli da napišem prikaz, to je uglavnom forma književne kritike.