Da bude hrabar i bolji od njega, svog oca, pisalo je u pismu ispisanom na bolničkoj salveti. Saša Ćetković je to pismo pročitao nakon 15 godina otkako je njegov otac, Jozo Ćetković, preminuo. No, i prije toga je bilo jasno da je fotografija dio njega, da je u njegovim genima.
Saša Ćetković je treća generacija fotografa porodice iz Bara, iako je rođen u Zagrebu 1968. godine, gdje je njegov otac Jozo ostao nakon završene fotografske škole. Fotografskim projektom, nazvanim “Kao On”, Saša Ćetković priča svoju životnu priču, a tokom prošle godine ju je predstavio i u gradu iz kog potiče.
Izložba umjetničkih fotografija “Dnevnik jedne ljubavi - 50 godina kasnije kroz Jozov i Sašin objektiv”, oca i sina Joza i Saše Ćetkovića bila je otvorena u oktobru u Baru, u Galeriji “Velimir A. Leković”, što je za Sašu bilo veoma značajno, ali i prilično emotivno. Fotografije govore o svemu, a Ćetković je o tome govorio za Vijesti, ali i podijelio sjećanja iz djetinjstva, kao i važne trenutke tokom odrastanja, te izazove sa kojima sa danas suočava.
“Prvih pet fotografija snimio je moj tata, Jozo Ćetković. Ostalih devet fotografija moji su radovi. Na prvoj fotografiji sam ja kao dijete s modelom (Astrid Turina). Fotografija broj 5 je autoportret moga tate. Fotografija koja slijedi (broj 6) je moj autoportret, a u objektivu se nalazi tata sa svojim radovima. Imao sam jedinstvenu povlasticu da živim s tatom koji je bio izvanredan fotograf i moj najveći uzor u radu. Kad je znao da mu se bliži kraj, u bolnici na salveti mi je napisao da budem hrabar i bolji od njega u fotografiji. Ispunio sam mu prvu želju jer mi je zaista trebala hrabrost da pored njegovih fotografija stavim i svoje. Što se tiče druge želje, malo će pričekati. Za sada sam sretan ako budem kao On... Projekat ‘Kao On’ moja je životna priča”, piše Saša Ćetković u opisu.
Kako ste doživjeli izložbu u Crnoj Gori, u Baru, s obzirom na to da donosi Vašu ličnu priču i evocira sjećanja na Vašeg oca koji je rođen u tom gradu? U postavci se izdvajaju dva portreta Josipe Lisac kao drugačiji elementi postavke, dok se okolo prepliću drugi radovi...
Bilo je stvarno prelijepo... Probudile su se uspomene na djetinjstvo, jer sam kao mali dolazio kod bake i njom išao na kupanja po svim predivnim plažama. Andrea Demirović je divno upriličila izložbu svojim glasom, tako da je sve bilo predivno. Centralni dio postavke su dva portreta Josipe Lisac. Prvi je onaj koji je radio moj otac za naslovnicu kultnog albuma “Dnevnik jedne ljubavi”, a drugi portret Josipe Lisac je onaj koji sam ja radio za njen album “Život” iz 2000. godine. Znači, to su dva portreta koji su dio izložbe, a sve druge fotografije su već poznate publici i bile su izložene prije nekih 7-8 godina u Zagrebu. Te fotografije predstavljaju intimnu životnu priču mog oca i mene. Tu postavku čini pola radova mog oca i pola mojih fotografija. Rado bih ispričao i kako je to sve počelo...
Naravno!
Djed je imao foto-radnju na Pristanu, kasnije na Topolici, a ova galerija u kojoj sam se predstavio je udaljena od Topolice svega par stotina metara. Zbog toga su moje emocije prilikom predstavljanja bile puno veće nego što se može i zamisliti. Moj djed je poslao svog sina u Zagreb da se školuje kao fotograf. Moj otac se školovao u Zagrebu, ali se više nije nikada vratio u Bar, nego je ostao tamo, osnovao porodicu i, u biti sam tako i ja došao na svijet, danas već kao treća generacija fotografa u familiji.
Kako je došlo do toga da nastavite da se bavite fotografijom? Jeste li primjećivali sopstveni fotografski gen u mladosti i iskazivali interesovanje za fotografiju u djetinjstvu?
Rekao bih da je u pitanju čista genetika, pošto sam treća generacija fotografa u porodici. Tata je umro kad sam ja imao samo 17 godina. Bio sam tada na trećoj godini primijenjenih umjetnosti na odsjeku za fotografiju u Zagrebu. Moj otac je umro, a nije stigao da mi objašnjava tehničke postavke aparata, tipa blende, ekspozicije i slično, ali mi je prenio nešto mnogo vrednije od toga, a to je strast za fotografijom. I to me drži i to me je oduvijek držalo. Ja sam još kao klinac znao čime ću se baviti u životu.
Da li ste kao dječak osjećali značaj svog oca u umjetnosti i na umjetničkoj sceni, i kako pamtite taj period?
Bilo je veoma interesantno! Tata me je svugdje vodio. I kao klinca me je vodio na sva otvaranja, na sve izložbe, snimanja... Pamtim dolaske iz Zagreba u Bar, uvijek bi me vodio u maslinjake, jer ih je on volio i obožavao je snimati i fotografisati masline, možda i zbog toga što je on sam doslovno rođen u maslinjaku - majka ga je tamo rodila. Znao je da pripremi izložbe fotografija barskih maslinjaka u Zagrebu! Ima jedna interesantna anegdota koju ću podijeliti sa vama. On je volio da svoj fotoaparat stavi u duplje, u šupljinu masline i tako da snima krošlju odozdo prema gore... Namjestio bi automatsko fotografisanje na aparatu, a ja, kao radoznali klinac, gurao bih svoju glavu da vidim gdje je fotoaparat... On to nije vidio i tek kada smo došli u Zagreb, kada je počeo razvijati filmove shvatio je da je tu zapravo gomila uništenog filma, a samim tim i materijala, jer je moja glava virila iz svake duplje, na svakoj od fotografija. Naravno, prvo je bio ljut, a kasnije se smijao tome.
S obzirom na sve to, kako Vam je bilo doći u Bar prošle godine, dodatno jer je to bilo Vaše prvo predstavljanje u tom gradu?
Pa da, meni je prva izložba ovoga u Baru. Tata je izlagao u Baru davno, mnogo davno, još na početku karijere. Kasnije su Ilija i još neki njegovi prijatelji priredili njegovu izložbu, ali nažalost njega više nije bilo. Tako da je ovo baš bila premijera. Zbog toga Vam moram ispričati ono što sam ispričao i na otvaranju izložbe, odnosno ono što sam jedva uspio izustiti, jer sam mucao koliko sam bio pun emocija, sopstvenih i ljudi oko mene. O ovome nijesam govorio ni na izložbi u Zagrebu, a radi se o tome da je tata prije svoje smrti ostavio oproštajno pismo na salveti u bolnici. Napisao je po pismo mojoj majci, sestri i meni. One su pročitale to kad je tata umro, ali ja nisam. Čuvao sam to pismo i držao ga iza njegove fotografije čak petnaest godina. I nakon petnaest godina sam ga pročitao. Na toj salveti je pisalo da je njegova želja da u ja ovoj profesiji postanem bolji od njega. I od tog dana, pa sve do danas, ja sam radio i radim na tome, zbog njegove želje. Nanizao sam razne međunarodne nagrade, puno izlagao i u suštini sam želio dokazati sebi i drugima da ipak vrijedim, a uz to i da pokušam da budem bolji od njega. Tako je došlo i do koncepta i izložbe koja se zove “Kao On”. Meni je zapravo bila želja da budem kao on, to mi je već bilo dovoljno, a kamoli da budem bolji od njega. Ta izložba zapravo prepričava sve ovo o čemu Vama govorim, pa dijelim i neke od fotografija.
Možete li približiti čitaocima fotografije objedinjene nazivom “Kao On”?
Na prvoj fotografiji koja se predstavlja na izložbi vidi se jedno dijete sa golom ženom u spavaćoj sobi, u krevetu. To dijete sam ja, a to ljudi ne znaju. Tata me je, jednostavno, izvukao iz pijeska u kojem sam se igrao, svukao me i bacio u krevet. Snimao je tu golu ženu pored mene na krevetu, bio je u toj nekoj umjetničkoj fazi. Ja sam ispod svake fotografije napisao kratki tekst o tome šta vidimo, odnosno šta ja osjećam - želio sam biti kao on. Ispod te fotografije sam napisao: “Uvijek sam volio gledati kako tata radi”. U suštini, ja sam bio to dijete od dvije godine, golo, sa tetom koje je gola i shvatao sam to skroz drugačije od drugačije od tate koji je bio u umjetničkom naletu te faze. Na primjer, otišao je u Keln i iz foto-kina se vratio sa velikim posterom polugole Mulatkinje koji sam ja imao u svojoj spavaćoj sobi, dok su druga djeca imala Pinokija, ja sam već tada imao aktove u svojoj sobi.
Zahvaljujući pažljivom odabiru i zapisima, ta izložba je, rekla bih, neka vrsta svjedočanstva, dnevnika, fotoknjige?
Tačno. I jeste. To je sve jedna asocijacija. Izložba se namjerno zove “Kao On” i sve asocira na njega. Kako sam izgubio svog zemaljskog oca, postao sam vjeran Bogu, a imam osjećaj da me oduvijek vodi neki duh koji spaja mog oca i mene. Zato me dodatno emocije vežu i za Bar, Stari Bar i Crnu Goru, odakle je potekao moj otac. Dok slušam Vas kako govorite crnogorskim jezikom, veoma sam osjećajan. Jednostavno, ne mogu to nikome da objasnim onoliko blisko koliko ja to osjećam, to je dio mog djetinjstva i imam veliku ljubav prema Crnoj Gori koju mi je najviše usadila baka. Mnogo volim Bar i drago mi je da sam bio i da je ta izložba otvorena u Crnoj Gori.
Pored ovoga, postoji li nešto što biste rekli da Vam je inspiracija ili da najviše volite da fotografišete?
Kad fotografišem i ne znam ništa drugo da radim. (smijeh) Moji prijatelji idu u širinu, znaju pjevati, svirati, svašta nešto, dok ja ništa ne znam osim fotografije, kao da sam ušao previše u dubinu. Ali, opet, imam svoju paletu i to mi je predivno. Radim za arhitekte, radim enterijere, portrete, tu je sva neka širina u kojoj nikada ne može biti dosadno. Ja nekada znam ići na godišnji odmor i nositi više opreme sa sobom, nego kad idem na neki profesionalni angažman. Tako da, sve zavisi, od svega. Znam da uskočim u čamac i po noći putujem dok ne vidim svitanje iznad Velebita ili samo da plovim, ne znam gdje...
Jeste li fotografisali nešto tokom boravka u Baru?
Ako mi vjerujete, mislim da je to bio moj prvi put u životu da putujem negdje bez fotoaparata. Želio sam biti skroz koncentrisan na ono što radim ovdje i nisam želio baš ništa drugo da radim, nego da budem posvećen onome što sam radio, a što sam i napravio. Tako, nisam ništa stigao napraviti dok sam bio u Crnoj Gori, ali ni nijesam takav fotograf da dokumentarno snimam pa napravim izložbu. Preferiram i volim studijsku fotografiju, volim da uđem u nju, da razmišljam o njoj i onda je napravim.
Postoje li naznake za naredne izložbe u Crnoj Gori?
Što se tiče izložbe, iskreno ne znam, ali svakako da to ostavljam kao otvorenu mogućnost. Stekao sam neke nove prijatelje, Miluna Lutovca koji je predivno govorio o izložbi i za kojeg mogu reći da mi je bio najbolji kustos kojeg sam imao, a imao sam ih dosta, jer sam imao i dosta izložbi u Zagrebu. On me je pročitao kao otvorenu knjigu, nevjerovatan je čovjek. Mislim da se tu stvorio potencijal i za nekim narednim saradnjama, razgovarali smo o tome, ali vidjećemo. Možda će moje fotografije iz Afrike biti prikazane tokom 2024. godine, premijerno, jer njih još nigdje nijesam izlagao.
Isti izazovi nekad i sad
Govoreći o fotografiji, s obzirom na to da se bavite različitim vrstama nje, kako vidite fotografiju u 21. vijeku i koji su to izazovi sa kojima se suočavate?
Pokušaću to da Vam približim na ličnom primjeru. Moj otac je imao isti problem koji i ja danas imam. On je završio školu za fotografiju, a veoma je rijetko i teško od sopstvene umjetnosti ostvariti neke honorare i prihode od kojih bismo mogli živjeti. Završio sam istu školu kao i moj otac i u udruženju sam fotografa, znači imam status slobodnog umjetnika u Hrvatskoj, što mi daje socijalno osiguranje i radni staž, ali da bismo živjeli, primorani smo raditi svašta. Imamo neke granice, naravno, ali onda kada zarađujemo - to više nema veze s umjetnošću. Naravno, mi pokušavamo nekako da unesemo što više sebe u sve to i da ostavimo neki lični pečat, ali klijent je klijent, on plaća i njega moraš zadovoljiti, a rijetko ko će prihvatiti neke kompromise.
Svi žele da izgledaju savršeno
Kako se najčešće “koristi” fotografija danas i koliko zadržava svoju umjetničku, ali i dokumentarnu vrijednost u čitavoj hiperprodukciji i dostupnosti?
Što se tiče umjetničke fotografije, tu nema neke prevelike mudrosti. Tu jednostavno ispoljavaš sebe i svoje umjetničke preference, da li je to digitalno ili analogno, meni je svejedno. Sa profesionalnog aspekta, mnogo toga se izmijenilo u fotografskoj industriji do danas... Ja sam na neki način ljut na samoga sebe, a objasniću Vam zbog čega... Kada snimam osobe, portrete, svi zahtijevaju savršenstvo, žele izmjene sopstvenog izgleda, ali i karakteristika u postprodukciji i očekuju to od mene, a ja se onda prihvatam tog dijela posla koji postaje mnogo zahtjevniji nego samo snimanje koje tako djelimično i gubi esenciju... Zato sam donekle ljut. Digitala bi mi donekle olakšala posao, ali ne i u tom smislu. Svi zamjeraju fotografu kada ispadnu onako kako ne žele, jer znaju da se to može uljepšati i očekuju to.
Kad je fotografija u službi spašavanja života
Kakva je i kolika moć fotografije?
Fotografija je specifičan mediji koji se može koristiti na više načina. Pored svih svakidašnjih i poznatih, daću svoj primjer... Bio sam u Africi pet sedmica, u državi koja se zove Benin, na zapadu Afrike. Tamo su me profesionalno angažovali da snimim naše misionarke, a koje imaju sirotišta za djecu, bolničke ambulante i koje, u suštini, spašavaju živote dok žive od donacija. Oni su svjesni da će, ako dođe profesionalac koji će na pravi način prikazati šta sve oni tamo rade, zbog mojih fotografija nastaviti da spašavaju živote. I tako je i bilo. Tada je fotografija bila i najznačajnija u mojoj karijeri, jer je doslovno spašavala živote ljudima.
Bonus video:
