”Deartizacija je imanentna umjetnosti, ništa manje nepokolebljiva nego umjetnost koja se prodaje.” T. Adorno
Erro je umjetnik koji u 92. godini analizuje aktuelne/akutne događaje: uspon vještačke inteligencija, robotizacija seksa, mejnstrim politika, kolonizacija kosmosa. On slikarskim platnima polemiše sa projektom pogubnog progresa. Utoliko više slike Erroa svjedoče da je postmoderni projekat uspio: svugdje se odvija planetarni događaj. Tako da je lokalno globalno, globalno lokalno. Suštinski svi smo mi konzumenti istog proizvoda.
Ne samo formom, i sadržajem Erro je par excellence anganžovani tip umjetnika, subverzivan i suštinski na tragu kapitalističke strukturacije svijeta. U ranijim fazama, kada je bio čisti pop-art, ovaj umjetnik sa Islanda jeste razumio i prenio nam veoma važnu lekciju iz savremenosti: Istorija je ilustracija svega i svačega! Tako iznad krika Picasove Gernike smije se Mickey Mause, za kojeg je svojevremeno Lorka, Borhesu rekao da je to heroj Amerike.
Ako je Renesansa bila pokret koji je nastao oslikavanjem Biblijskih scena, onda je pop-art - ikonička artikulacija kapitalizma u malom. To je narativ o nuklearnim neizvjesnostima i melodramatika ratova zvijezda. Sredinom sedamdesetih godina prošloga vijeka, kad je modernizam uplovio u metainterpretacijski strateški tekst, Erro je odmah spoznao da - umjesto transcendencije imamo televiziju, suštinu zamjenjuje spektakularnost, metafiziku masmediji. Sa autonomnošću koju zadobija vještačka tehnologija, sama tehnologija će postati duhovna dimenzija. To mijenja ne samo semantiku stvarnosti, nego pravi obrt u kojem sada postoji samo virtuelna stvarnost. Svjestan toga jer je uvijek u trenutku kad neki fenomen nastaje i automatski premrežava civilizaciju, Erro nesumnjivo zna za definiciju Bodrijara prema kojoj - `Budućnost dolazi kao orbitalizacija kapitalizma.`
Kao slikar-kritičar, promišljen i strateški organizovan u davanju odgovora, Erro često svjetsku situaciju prenosi ne samo na provokativan i odveć direktan način, nego i kao poruku u kojoj vidimo da - moć ne poznaje granice, kao što se `Erotizam potvrđuje čak i u smrti` (Žorž Bataj). Sa ukoračenjem u - totalitarizam tehnologije, u `telepatiju` “užičenih mozgova” (Žižek), u direktnu komunikaciju preko misli, svijet će se otkriti kao - militarno-tehnološki trag, plus digitalna dimenzija u kojoj su svi fantazmi postvareni.
U kolažnoj fazi, Erro otkriva sljedeće: mašinizam prožima - naučno i političko, kao i seksualno, atomsku fuziju kao i svemirsku odiseju. To je ta penetracija mehaničkog koja je prvenstveno trebala da zaživi kao ideološka matrica. Utoliko prije kolaž jeste miksovanje (kineski vojnici u dvorštu mondenske američke vile, što je kontrast koji razotkriva kulturološko kao nesvodivu razliku), klasičkog i ultramodernog, oko mermernog pogleda Vagnera rađa se duh industrijalizacije, sušte suprotnosti grčkoj mitologiji iz koje je kompozitor crpio. Tim prije, Erro se iznova pokazuje kao umjetnik koji odgovara na problematiku jedne aktuelizacije, sa konceptom kojem uspijeva da bude kondenzovan i ekstenzovan, što kolaž i jeste. Tako umjesto Linkolna vidimo Mao Cedunga kako pobjednički sjedi dok mu Njujork samo pozadinom dekoriše moć; već na sljedećem: miješanje ukletog porodičnog biljega Munka sa euforijom komunističke omladine u kojoj je kodirana jedna ideologija verusus individualizam.
Šta pop-art isporučuje kao odgovor: da zbilja postoji nešto seksualizovano u atomskoj bombi, u čijoj se sjenci prepliću naučno i političko, ekološko, društveno kao kulturološko, dakle, ono što biva prožeto krajnjim kapitalizmom bez ljudskog lika. Utoliko prije, šta nam kazuje Erro: konzumerizam nije kraj kulture, međutim, jeste njeno redukovanje na prozivod masovne potražnje i potrošnje, tako da, vrijednost nestaje u utrenućenom vremenu, dok sve zadobija posvudašnji status. Ikonika postmodernizma jeste u sadržaju koji se odmah prima, bez kulturološkog kontinuiteta koji treba da vodi do njega. Postoje prethodni grand-događaji, od stvaranja televizije do spuštanja na mjesec, Vijentam kao prvi “totalni rat”, industrija zabave i sada tehnološke revolucije, koju zaokružuje - algoritam ekonomišući sa najbitnijim presjecima servirajući sve baš kao jedan kolaž ili strip: lako, jednostavno, prihvatljivo, zbog čega Istorija Umjetnosti Evrope postaje muzejski mumificirana.
(Autor je kustos Muzeja savremene umjetnosti Crne Gore)
Bonus video:
